Eduard Pranger

28.01.2022., petak

GLAS

"Brzi vlak broj 417 za Kutinu, Novsku, Slavonski Brod i Vinkovce stoji na drugom peronu, prvi kolosijek..."

Monoton ženski glas najavljivao je polazak vlaka. Sjedio sam u kolodvorskom restoranu s bratićem, glavnim šefom vagonskog ureda.

- Čuj, hvala za vino i pozdravi starog. Niste trebali...
- Ma daj Edo, sitnica. Nek se nađe, za Božić. A kako je Manda?
- Dobro, puno radi. Nikad nije doma, pa onda moram malo i ja uskočiti. Skuham tu i tamo, malo usisam i tako.
- Da, da, vremena su se promijenila, stari moj. Nije lako.
- Slušaj, daj mi nešto reci, ova ženska koja najavljuje dolazak i odlazak vlakova, koliku ona ima plaću?

Pogledao me začuđeno, s pažnjom i znatiželjom.

- Zašto?
- Pišem nešto o željeznici, pa me zanima, tako, bez veze.
- Aha. Da ti pravo velim, nemam pojma.
Slegne ramenima i srkne gutljaj piva.
- Dobro, otprilike, koliko bi mogla imati? Tri? Tri i pol? Četiri?
- Ne znam, velim ti.

Izbjegavao je odgovor, a ja sam nekako znao da ga zna. Kao da je pogodila o kome pričamo, ženski glas s razglasa monotono se oglasi. "Brzi vlak broj 521 za Karlovac, Gospić, Gračac, Knin, Drniš, Perković i Split kasni u polasku dvadeset minuta..."

- Znaš – reče Ivan primaknuvši mi se bliže. – Da mi nisi bratić... Gledaj, to ti je jedna posebna priča. Mislim, s tom ženskom.

Ogledao se oko sebe nepovjerljivo. Onako krupan i velik, u tamnoplavoj uniformi, bio mi je pomalo i komičan. Nisam jednostavno mogao zamisliti da se on nekoga boji. Ponovno se osvrnuo.

- Vidiš, koliko ja znam, nikada nitko nije vidio tu ženu!

Odmaknuo se, naslonio na stolicu i pogledao me vrlo značajno. Ja sam mislio da se šali, ali on je bio ozbiljan.

- Evo, ja sam ti tu osamnaest godina. Cijelo to vrijeme nikada ti ja tu ženu nisam vidio. Ni-ka-da! I ne samo to. Niko o njoj ne želi uopće razgovarati. U početku, ni ja je nisam primjećivao. Jednom davno, kao mladog pomoćnika šefa stanice, zapalo me je da joj par puta odnesem vozni red i neke obavijesti. Da pročita. Dali su mi kovertu i ja sam je odnio.
- Gdje?
- Gore, u njenu sobu.
- I?
- Ništa. Pokucao sam i gurnuo omot kroz prorez na pultu vrata, onako kao što mi je šef rekao. Pričekao sam malo, ali nitko nije otvarao, nikada se ništa iz tog ureda nije čulo. To me je zainteresiralo i počeo sam se raspitivati. Bilo mi je čudno, razumiješ? Na pitanja nisam dobio nikakav odgovor, jednostavno, svi su odbijali razgovor. Čim bi je spomenuo skretali bi s teme, izbjegavali odgovor ili bi jednostavno odlazili izgovarajući se nekim hitnim poslom.

Zapalio je cigaretu.

- Ma daj! Pa što tu ima tako tajanstveno? Žena ko žena, radi svoj poso.

Navlačio sam ga na priču.

- Nije baš tako. Recimo, od tada jedno me je vrijeme stvarno zanimala. Čak sam nekoliko puta potajno čekao pred uredom da izađe. I nisam je dočekao. Onda sam je pažljivo slušao, mislim ono što govori preko razglasa. I znaš što? Nikad, ali baš nikad nisam čuo da bi pogriješila. Uvijek taj isti monotoni glas, bez pogreške, kao automat. Čudo jedno! A vidiš kakav glas ima. Čak ne možeš pogoditi ni koliko joj je godina.
- Pa dobro, majku mu, mora nekad izaći iz ureda. Kako dobiva plaću i to, pa nije moguće da je stvarno nitko ne poznaje, da je baš nikada nitko nije vidio?
- Gledaj, ja sam onda bio klinac, no prije par godina razgovarao sam s Tolićem, glavnim otpravnikom. Bila je nekakva proslava, Dan željeznice, što ja znam. Uglavnom, malo smo popili i ja sam ga pitao o njoj. Kao, bilo bi lijepo da je i ona s nama, i tako. Sjećam se da mi je rekao da je bila tu i kad je on došao. Tamo negdje, šezdesetih, šezdeset petih. I da je isto tako i on kao mladac, istraživao. I ništa! A on ima preko pedeset. Navodno, priča se da je i njena majka radila tu prije nje, što ja znam. Sve mi je to nekako mutno i tajanstveno, ali s vremenom me prestalo zanimati. Ništa ne pitam i nije me briga, eto.

Dotočio je pivo u čašu i ispio. Zagasio je cigaretu i pozvao konobara.

- Čuj, ako misliš pisati o ovome nemoj ni slučajno mene spominjati, dobro? Ni slučajno! Znaš da sam u sindikatu i ne treba mi da me neko vuče po novinama. Razumiješ?
- Ma ne, bez brige. Nego, je l bi bio problem da odemo malo do njena ureda? Par minuta, samo da vidim.
- Pa nema se tu što vidjeti. Vrata ko vrata, bez veze. Ništa tamo nećeš vidjeti...

Konobar je došao i nakon malo natezanja ipak sam ja platio.
Kroz labirinte hodnika došli smo do malog lobija. Stepenice su vodile na kat. Uokolo, nas razvaljeni ormari pretrpani papirima i prastarim registratorima. Vonjalo je na užeglo ulje i poliš za parkete. Dugačak uzak hodnik slabo osvijetljen prljavom žaruljom, bez prozora. Na kraju hodnika sivo-bijela vrata s mliječnim staklom i prorezom za poštu iznad malenog zatvorenog pulta. Približio sam uho tik do stakla, no ništa nisam čuo. Ivan je stajao sa strane. U to, negdje dolje s perona, začuli smo poznati glas: "Poslovni vlak broj 700 za Karlovac, Generalski Stol, Ogulin, Moravice, Skrad, Delnice Fužine i Rijeku polazi sa drugog perona, drugi kolosijek..."

Zaustavio sam dah. Koliko god da sam se trudio nisam iz sobe čuo ništa, ni šum. Napeto sam osluškivao. I dalje ništa. Pogledao sam Ivana, a on je samo slegnuo ramenima. Još smo nekoliko minuta tako stajali u tišini, a onda se okrenuli i otišli.

- 15:51 - Komentari (16) - Isprintaj - #

06.01.2022., četvrtak

COVID MJERE

Putujemo draga i ja da Božić i Novu provedemo s djetetom. Dan prije polaska provjeravamo još jedanput sve potrebne potvrde za ulazak u Veliku Britaniju:
- Potvrde o cijepljenju?
- Da, tu su. Isprintane.
- I na mobitelu, onaj QR kod?
- Da.
- Brzi PCR testovi?
- Imamo.
- A Passinger Location formulare za englesku granicu?
- Tu su.
- OK, onda smo spremni. Nemoj zaboraviti provjeriti do kada nam vrijede putovnice.
- Već jesam.

Sutradan, stojimo u redu na Franji Tuđmanu. Check in. Putnici s kuferima uredno drže razmak od metra, neki još i veći. Od desetaka šaltera s obje strane ogromnog prostora samo je naš otvoren, aerodrom zjapi prazan. Žena iza stakla je profesionalna. I ona, kao i svi mi, nosi masku.
- Dobar dan, putovnicu molim.
Pružim joj dokument, a ona gleda pored mene.
- Vas dvoje ste zajedno?
- Da. Onda mi dajte i gospođinu putovnicu.
Brlja nešto po tastaturi, zagleda mene, pa opet ekran, pa suprugu, pa mene, pa nešto tipka.
- Imate potvrde o cijepljenju? PCR testove?
Pružim joj sve što imam. Ona vrti papire po rukama i površno čita sitna slova. Nakon nekoliko sekundi sve skupa vrati mi natrag, a da nije čitačem provjerila QR kodove.
- Valjda je sve u redu…
Nasmije se, a ja stavim velike kufere na traku. Ona zalijepi na njih naljepnice i vrati nam putovnice u kojima su bile karte za zrakoplov.
- Ugodan let želim.
Sigurnosna provjera. Pregled karata i putovnica. Skinuli smo cipele, a ja i opasač i sve što smo imali po džepovima, zajedno s malim kuferima, stavili smo u plastične kade na tekućoj traci. Uz to su nas i ispipali. Prošli smo i to pa malo kasnije ušli u avion. Pod maskama, naravno, nismo ih skidali do slijetanja.

Dva sata kasnije, eto nas na Heathrowu. Imam osjećaj da je aerodrom veći od Velike Gorice. Priključujemo se rijeci putnika svih dimenzija i boja kože koji dolaze odasvud. Jedino što im je zajedničko to je mobitel u ruci. Pratimo oznake i nakon dvadeset minuta smo kod jednog od desetak automata za kontrolu putovnica. Svaki ima svoj izlaz i kad se dokument skenira otvore se staklena vratašca. Nitko nas nije tražio nikakve testove pa ni onaj famozni Passinger Location formular. Bili smo obavezni ispuniti kućni covid test i u roku dva dana poslati ga poštom na njihovo Ministarstvo, što smo i napravili.

Nakon deset dana boravka, večer prije odlaska, stigla je na mejl obavijest da smo oboje negativni na virus. Ujutro u tri već smo bili na aerodromu. Check in smo obavili u četiri ujutro, sigurnosnu provjeru prošli za nekoliko minuta i tri duga sata čekali ulazak u zrakoplov. Negdje iznad Alpa sam zaspao. Sanjao sam da smo nas dvoje goli i da vezani za stolice sjedimo u nekoj aerodromskoj sobici, samo s maskama na licu.
Kad sam se probudio već smo slijetali. Na Tuđmanu smo pokazali aplikacije s QR kodovima, pokupili kufere i eto: to bi vam bilo sve o drastičnim i učinkovitim mjerama za zaštitu putnika od virusa covid-19 prilikom putovanja u inozemstvo.

Oznake: COVID


- 15:54 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< siječanj, 2022 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Svibanj 2022 (1)
Travanj 2022 (1)
Siječanj 2022 (2)
Listopad 2021 (3)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Ožujak 2015 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

_______________________

Kontakt: pranger@net.hr
_______________________

Creative Commons License