Putujemo draga i ja da Božić i Novu provedemo s djetetom. Dan prije polaska provjeravamo još jedanput sve potrebne potvrde za ulazak u Veliku Britaniju:
- Potvrde o cijepljenju?
- Da, tu su. Isprintane.
- I na mobitelu, onaj QR kod?
- Da.
- Brzi PCR testovi?
- Imamo.
- A Passinger Location formulare za englesku granicu?
- Tu su.
- OK, onda smo spremni. Nemoj zaboraviti provjeriti do kada nam vrijede putovnice.
- Već jesam.
Sutradan, stojimo u redu na Franji Tuđmanu. Check in. Putnici s kuferima uredno drže razmak od metra, neki još i veći. Od desetaka šaltera s obje strane ogromnog prostora samo je naš otvoren, aerodrom zjapi prazan. Žena iza stakla je profesionalna. I ona, kao i svi mi, nosi masku.
- Dobar dan, putovnicu molim.
Pružim joj dokument, a ona gleda pored mene.
- Vas dvoje ste zajedno?
- Da. Onda mi dajte i gospođinu putovnicu.
Brlja nešto po tastaturi, zagleda mene, pa opet ekran, pa suprugu, pa mene, pa nešto tipka.
- Imate potvrde o cijepljenju? PCR testove?
Pružim joj sve što imam. Ona vrti papire po rukama i površno čita sitna slova. Nakon nekoliko sekundi sve skupa vrati mi natrag, a da nije čitačem provjerila QR kodove.
- Valjda je sve u redu…
Nasmije se, a ja stavim velike kufere na traku. Ona zalijepi na njih naljepnice i vrati nam putovnice u kojima su bile karte za zrakoplov.
- Ugodan let želim.
Sigurnosna provjera. Pregled karata i putovnica. Skinuli smo cipele, a ja i opasač i sve što smo imali po džepovima, zajedno s malim kuferima, stavili smo u plastične kade na tekućoj traci. Uz to su nas i ispipali. Prošli smo i to pa malo kasnije ušli u avion. Pod maskama, naravno, nismo ih skidali do slijetanja.
Dva sata kasnije, eto nas na Heathrowu. Imam osjećaj da je aerodrom veći od Velike Gorice. Priključujemo se rijeci putnika svih dimenzija i boja kože koji dolaze odasvud. Jedino što im je zajedničko to je mobitel u ruci. Pratimo oznake i nakon dvadeset minuta smo kod jednog od desetak automata za kontrolu putovnica. Svaki ima svoj izlaz i kad se dokument skenira otvore se staklena vratašca. Nitko nas nije tražio nikakve testove pa ni onaj famozni Passinger Location formular. Bili smo obavezni ispuniti kućni covid test i u roku dva dana poslati ga poštom na njihovo Ministarstvo, što smo i napravili.
Nakon deset dana boravka, večer prije odlaska, stigla je na mejl obavijest da smo oboje negativni na virus. Ujutro u tri već smo bili na aerodromu. Check in smo obavili u četiri ujutro, sigurnosnu provjeru prošli za nekoliko minuta i tri duga sata čekali ulazak u zrakoplov. Negdje iznad Alpa sam zaspao. Sanjao sam da smo nas dvoje goli i da vezani za stolice sjedimo u nekoj aerodromskoj sobici, samo s maskama na licu.
Kad sam se probudio već smo slijetali. Na Tuđmanu smo pokazali aplikacije s QR kodovima, pokupili kufere i eto: to bi vam bilo sve o drastičnim i učinkovitim mjerama za zaštitu putnika od virusa covid-19 prilikom putovanja u inozemstvo.
Oznake: COVID
|
