Eduard Pranger
24.06.2022., petak
PJESNIK
 Bilo je to prije nekog vremena. Sjedim u Tkalči s jednim postarijim gospodinom, pjesnikom, i pričamo o prošlim vremenima: - Znaš, nekada, u onoj državi, nisi mogao objaviti knjigu samo tako. Bilo je nekoliko komisija koje si morao proći, tražilo se podosta mišljenja, i kompetentnih i nekompetentnih ljudi, ali kad si prošao, to je bio uspjeh. Tržište je bilo veliko, a naslovi prvih izdanja su se štampali najmanje u pet-šest tisuća primjeraka. Recimo, za objavljeni roman si mogao kupiti u Zagrebu solidnu garsonijeru. Sedamdesetih i početkom osamdesetih to se smanjilo pa si za honorar od objavljenog djela mogao kupiti Fiću. Danas, za honorar knjige koje si pisao godinu, dvije pa možda i tri možeš kupiti dobar bicikl. Ne električni, obični. Ne govorim o pjesništvu nego o prozi, naravno… Pjesme nikada nisu bile na cijeni. Zamišljeno je skoro čitavu minutu gledao negdje u daljinu, a i ja sam šutio. Vjerovao sam mu jer,imao je podosta godina, a godine nose iskustvo i iskrenost. Kad si star nemaš potrebe za laganjem. Dragojević, tako se zvao čovjek preko puta mene. Ne Oliver već Danijel. Oznake: Dragojević |
