Ima moja draga ženica u svojoj velikoj obitelji osobu koju nitko ne voli, ženu njezina najmlađeg brata, Esmu. Nikoga od njih ta nikada nije pozdravljala, s nikim nije pričala i nitko je od familije njena muža nije zanimao. Kad god je mogla, u svakoj prilici, trudila se to i javno pokazati i dati na znanje. Njen muž u svemu tome potpuno ju je podržavao.
Dakle, ta žena oboli od neke teže bolesti i završi u bolnici, a kako su živjeli u Švicarskoj i nisu imali djece, njen problem brat moje žene stavio je na obiteljski razglas. I odjednom, svi su postali empatični, počeli je žaliti, raspitivati o zdravlju i jedni drugima javljati kakvo joj je trenutno stanje. Nazove tako moja žena telefonom svoju mamu, staricu od preko osamdeset:
- Bok mama, kako si? Dobro? A kako Esma? U bolnici je? Opet?! Bože dragi što sve tu jadnicu neće snaći…
I tako njih dvije pričaju i pošteno je žale pola sata. Kad je spustila slušalicu, upitam je:
- Ti ne voliš Esmu, jel'da?
- Otkud ti sad to?!
- Pa dvadeset godina mi pričaš kako je zla i kako huška tvog brata na ostatak familije…
- Pa dobro, da. I što s tim?
- Pa što se promijenilo? Do sada ste je svi mrzili, a sada ste odjedanput postali brižni, to mislim. To je isto kao da su se saveznici u ratu, nakon atentata na Hitlera, brižno raspitivali o njegovom zdravlju, kužiš?
- Znaš, ti si nekad jako čudan, Edo S tobom se uopće ne da razgovarati!
|
