pero u šaci

Jedna me komentatorica ispod prethodna dva posta pozvala na očitovanje po pitanju koje svojom tematskom nevezanošću, a i tematskom monumentalnošću, traži zaseban post. Vegetarijanstvo je posrijedi. Je li etički OK jesti meso?


Komentatorica se predstavlja kao Lina i malo se zbrkano izrazila, ali nadam se da sam uhvatio centralnu misao. Dakle, duša! Neću reći da ne vjerujem u postojanje duše, ali reći ću da ne vjerujem u transcendentalnu dušu.

S Linom sam, čini se, na istoj strani barikade naspram antropomaničnog tumačenja (kao u Descartesa ili Crkve) po kojem je duša nešto besmrtno i božansko, odmah Duša, s velikim D, a ima ju jedino čovjek, dok su životinje nagonski mehanizmi bez Duše, ''machina automata''. Naša kršćanska, dualistička kultura s neshvatljivom okrutnošću trivijalizira, agresivno ništi, isključuje, izbacuje iz okrilja svoje paradne Milosti sva stvorenja osim čovjeka – neka pate, ionako nemaju Dušu! Ili, kako to ironizira Kundera: Ako životinja cvili, to nije plač, to je samo škripanje mehanizma koji ne funkcionira pravilno. Kad točak škripi, to ne znači da kola pate, nego da nisu podmazana. Isto tako treba shvatiti i cviljenje životinja i ne žalostiti se nad psom kojeg u laboratoriju živog sijeku na komade. (To je iz Nepodnošljive lakoće postojanja, gdje se čak ide dotle da je poznati Nietzscheov slom, obilježen torinskim grljenjem konja kojeg bičuje kočijaš, protumačen kao da je on prišao konju da zatraži od njega oproštenje za Descartesa.)

Devedesetprve brat i ja smo bili još klinci te smo poslani u inozemstvo, dok prođe najgore. Ostavili smo voljenog psića Garu kod bake na čuvanju. Nismo dugo izbivali, svega nekoliko tjedana, ali dok smo se vratili, Garo je uginuo. Bili smo neutješni, no morali smo si priznati da nas to nije puno ni iznenadilo. Pomalo smo i sebe krivili: što smo se uopće dali nagovoriti da ga tamo ostavimo kad smo znali da to teško može dobro završiti. Bakino domaćinstvo sastojalo se, osim od ljudi, od krava, svinja i kokoši – i sve su te životinje postojale jedino za to da posluže; predstavljale su obespravljeni objekt ljudskoj svrsi. Ponekad bi se u domaćinstvu zatekao i neki pas, doveo bi ga odnekud djed ili stric za zabavu unucima, no uvijek su ti psi bili dosta loše tretirani – ne sad da bi ih se aktivno zlostavljalo, ali bez ljubavi, non-stop svezani na lancu, osamljeni, prljavi, lišeni minimuma njege. Nisu bili ljubimci kao što su naši bili nama. Treba shvatiti da je u pitanju elementarni sraz grada i sela. Posebno je baka iskazivala manjak simpatija, da se tako izrazim; nije razumijevala primjenu psa. Ne daje mlijeko ni jaja, ne jede ga se... čemu to služi? Kad smo se nas dvojica raspekmezili saznavši za Garu, ona nam se iskreno i bezazleno čudila – pa kako to?, pa zar zbog psa?, i tako dalje. Nije joj išlo u glavu. Mi smo ovdje na Balkanu ipak tek svježe urbanizirana plemena, prekjučer se preselili u gradove; izuzev onih par art-deco dama sa šeširom i pudlicom što su pućkale u zagrebačkoj Gradskoj kavani ili Esplanadi, generacije naših djedova i baka bile su mahom nepismeno ruralno stanovništvo, koje je znalo jedino što mu je rekao Dragi Bog u crkvi. Unapređenje ljudske duše u Dušu degradiralo je sve na koje se ne odnosi u ''bezdušne'', dakle ništavne. To je teorija koja je poslužila kao opravdanje za ionako neumitnu praksu. Meni je lako da mi životinja bude ljubimac, jer za mene hrana raste na policama supermarketa, ali generacijama i generacijama naših predaka sit stomak, pa i golo preživljavanje bilo je uvjetovano shvaćanjem po kojem su životinje ljudski posjed slobodan za iživljavanje, s kojim se može bilo što učiniti. Ne znam kako vi, ali ja sam puno puta imao prilike čuti, uglavnom od strane rodbine sa seoskih gospodarstava, to čuđenje zbog cmoljenja nad svakim zecom: pa nećeš valjda zbog živine? pa šta ti ga ima bit' žao? i sl. – ili ono novembrom na klanju, kad se vidi kako baš uživaju u tom blatu, s pivom i trbušinama, puni muškog zadovoljstva sobom dok kolju, režu, deru, okreću, ćapaju.



To potpuno odsustvo zazora pred okrutnošću, zapisano u tradiciji, je meni strano. Kao i Lini, nesumnjivo. Dovdje smo se nas dvoje razumjeli, ali to je i točka na kojoj se s njom razilazim.



Ne slažem se i Lina se ne slaže s kanonom pravednosti koji kaže da samo čovjek od svih stvorenja potpada pod Milost i jedino s njim nije OK biti okrutan. S kanonom po kojem vrsti homo sapiens pripisujemo Dušu, a svim ostalim vrstama frišku figu. Pa je ona došla do toga da i životinjama prida Dušu s velikim D. No, ja pod riječju ''duša'' podrazumijevam nešto drugo, puno skromnije: naprosto to klupko mixed emocija koje jesmo - straha, tjeskobe, frustracije, žudnje, radosti, stida, brige, nježnosti, čežnje... to je duša. Ali to je nešto isključivo ovozemaljsko, neodvojivo vezano uz fizičko postojanje, rezultat nekih procesa u tijelu – duša, to je dio tijela (možda malo skrovitiji). I naravno, to je dio našeg životinjskog tijela; imamo je kao što je, ne budimo ignoranti, imaju i druge životinje – imaju emocije, boje se ili uživaju, čeznu itd., svaka prema svom dijapazonu.

Pošto je duša dio tijela, ona je vezana uz fizičko postojanje, što znači da ne egzistira post mortem – i ne, ne mislim da jedući meso gutamo nečiju dušu.

Za Linu, ljudi i životinje izjednačeni su time što i potonji, a ne samo prvi, imaju Dušu. Za mene su izjednačeni time što je ni jedni ni drugi nemaju. A to je točno antipodan stav.

Imamo li pravo biti bezobzirni prema njihovoj, kako kaže, ranjivosti, prema njihovoj muci? To je jedno emocionalno pitanje, kojim smo gotovo ucijenjeni, koje ispunjava krivnjom zbog neumitnog cinizma. Bol je jedna i upravo sada neki pas, neka ovca, neka muha umiru u jednakim paklenim mukama kao što bi i mi kada bi nas sjekli na komade. Ali što činiti s tom mišlju? Svijet u sebi neizbježno inkorporira muku, računa s njom. Kada vuk proždire živu srnu, što da radimo s mišlju na srnine muke? Ne možemo narediti vukovima da promijene jelovnik, niti ih istrijebiti da nitko ne bi proživljavao agoniju. Što nam ostaje? Ostaje nam pomiriti se s činjenicom srnine agonije, pristati da budemo cinični spram njene patnje.

U svom dnevniku Gombrowicz opisuje kako je ležeći na plaži spasio bubu koju je ojači vjetar prevrnuo. Sunce joj je peklo trbuh, što je sigurno bilo vrlo neugodno, uzevši u obzir da je taj trbuh uvijek ostajao u hladu – ležala je, prebirući nogama, i bilo je poznato da joj ništa drugo ne preostaje osim toga monotonog i očajničkog prebiranja nožicama – i već se onesvješćivala, možda već poslije više sati, već umirala. Bio je dovoljan pokret prsta da ju spasi. Ali malo dalje identična buba u identičnom položaju – nije mu se baš dalo do nje. Ali kako da ovu sad ne spasi, ako je onu spasio? Spasio je i nju, čas posla... ali evo i treće. Spašavati ili ne spašavati? Zar je trebalo da promijenim svoj podnevni odmor u kola prve pomoći za umiruće bube? Ali previše sam se već saživio s tim bubama, s njihovim nastrano bespomoćnim mahanjem nogama... i valjda ćete shvatiti da ako sam već počeo to spašavanje, nisam imao prava zaustavljati se na proizvoljnom mjestu. Bilo bi previše strašno naspram te treće bube – da prekinem baš na pragu njenog poraza... previše okrutno i nekako nemoguće, neispunjivo... Spasio je i treću, ali je onda morao i sljedeće četiri malo dalje, uvijek to isto malo dalje, bez neke jasne razdjele, većeg razmaka koji bi opravdavao odustajanje. Gdje povući crtu? Iza pješčanog brežuljka – pet ili šest novih. Pohitah sa spasom. Spasih ih. I već sam se tako sjedinio s njihovom mukom, do te mjere sam u nju ušao, da vidjevši malo dalje nove bube na ravnicama, prijevojima, u klancima, one ospice mučenih točkica, počeh se po tom pijesku kretati kao lud, pružati pomoć, pomoć, pomoć! Ali znao sam da to ne može trajati vječno – jer ne samo ova plaža, nego je čitava obala, dokle oko seže, bila posijana njima, te mora naići trenutak kad ću reći ''dosta'' i mora uslijediti ona prva nespašena buba. Koja? Koja? Koja? Svaki čas sam sebi govorio ''ova je'' – i spašavao je ne mogavši se odlučiti na tu strašnu, gotovo podlu arbitrarnost – jer i zašto ta, zašto ta? Dok najzad ne dođe u meni do sloma, naglo, olako odbacih u sebi suosjećanje, zastadoh, razmislih ravnodušno ''no, vraćam se'', usredotočih se i pođoh. A buba, ona buba na kojoj sam prekinuo, ostala je mašući nožicama (što mi je zapravo bilo svejedno, kao da sam izgubio volju za tu igru – ali znao sam da su mi tu ravnodušnost nametnule okolnosti, i nosio sam je u sebi kao nešto tuđe).

Jedan od onih najtvrđih oraha teologije, o kojeg su mnogi jurišnici na Vječnu Istinu zube porazbijali, je pitanje: ''Zašto to Bog dopušta?'' Zar ne iz istog razloga iz kojeg je Gombrowicz kao svemoćni div dopustio da neke bube ostanu umirati u mukama? Mi smo, eto (otkrit ću vam toplu vodu), djeca Majke Prirode i Boga Oca. Ali, kakva – zanemarena djeca, prepuštena sama sebi! Mater i Ćaća su krajnje lišeni svake sentimentalnosti, ravnodušni, blazirani, savršeno ih nije briga za sudbinu jedinke. Svijet je okvir mogućnosti unutar kojega se život odvija. Složeni sustav, ali sustav koji se vrti sam sobom, svojom unutarnjom neumitnošću, bez ikakvog nadzornika izvana. Mama i Tata postavljaju krajnje granice slučaja, dok ono što se događa unutar tih granica – to se njih ne tiče – u to se ne upleću. I ni zbog koga neće posebno intervenirati. Na sve naše urlike, plač, jadikovke, kukumakanja, odgovaraju tek lijenim zijevom, s izrazom neizrecive dosade.



Ali naša imanentna tragičnost bila bi nam još nekako i prihvatljiva samo kad ne bi bila tako nelogična i hirovita, tako nasumična, besmislena i, last but not least – nepravedna. Nepravda je neopozivi princip života: nekome daje, nekome uzima. Netko je zdrav, netko bolestan, jedan živi, drugi umire, podijeljeni smo – bez ikakve logike, najglupljim slučajem – na bogate i siromašne, lijepe i ružne, sređene i zbrkane, sretne i nesretne... Najnapetija točka pitanja o smislu života: problem smrti djece i novorođenčadi. (Dozovimo u sjećanje samo strašne prizore s onkologije u Klaićevoj.) Viša nepravda pred kojom naš razum ne može ne kapitulirati; posve naopaka, nastrana... neljudska (poništava sve naše koncepte ''zakonomjernosti'' prirode). Činjenica smrti djece dovodi nas na rub smisla, izravno nas suočavajući s crnim, vrtoglavim, bezdanim upitnikom: o beznačajnosti postojanja. Mama i Tata pokazuju nam da im nismo baš jako bitni. Smrt djeteta obezvređuje ljudski život po sebi, općenito i ultimativno – daje načelnoj tragediji života, koja je u startu gorka, još i dodatan okus proizvoljnosti, nevažnosti, lakoće (nema lakoće koja bi nam teže padala). Ta ironična bezbrižnost nasumične nepravde, očevidna i neumoljiva, do dna razara humanitarno-optimistični patos ''podvrgnutosti Višem Redu Stvari'', koji bi tragediju činio dostojanstvenom, značajnom, uzvišenom. Ne, u prah bivamo pretvoreni... i s kakvim samo nehajem!

Pustiti da pati. I ne mrdnuti prstom. Morao sam odustati od pravednosti, od morala, od čovječnosti – jer nisam mogao izaći na kraj s količinom. Previše ih je bilo. Ispričavam se! Ali to je jednako tvrđenju da je moral nemoguć. Ni manje ni više. Jer moral mora biti isti u odnosu prema svima, u protivnom slučaju postaje nepravedan, što znači nemoralan. Ali ta količina, to užasno mnoštvo, usredotočilo se na jednu jedinu bubu koju više nisam spasio – na kojoj sam prekinuo. Zašto baš ona, a ne neka druga? Zašto ta jedna mora platiti zato što ih ima na milijune?

Ali, naravno, i ne samo ta jedna, nego i sve ostale za njom koje također nije spasio. Kada neko malo tele stigne na moj stol u formi odreska, iskreno govoreći, ne uzbuđujem se previše. Tele je priklano – to je grozno, da. Cinično je. I naravno, licemjeran sam, jer dok sâm nikad ne bih mogao s nožem na tele, ipak jedem kada je netko u klaonici obavio prljavi posao umjesto mene. Ali zašto se baš nad tim jednim lešem rasplinjavati, pored one planine leševa, životinjskih i ljudskih, koja se neprestano uzdiže i stalno povećava, nadvija nada mnom – a spram koje sam potpuno nemoćan nešto učiniti?



Morrissey je frontalno nasrnuo medijskim postupcima na mesnu industriju – i što je postigao? Šunke i dalje vise na kukama svugdje oko nas, mameći nas svojom krvavošću koja nam se ne gadi pošto je jestiva (pojasnit će Krleža malo dalje). A ja se čak ni ne zovem Morrissey. Možda je osim toga Morrissey, uvjetno govoreći, ''spasio'' dva ili tri teleta time što ih industrija nije morala priklati da ih on sam pojede (što je de facto netočno, ali uzmimo kao regulativnu hipotezu) – no što je s četvrtim teletom koje više nije ''spasio''? Zašto baš ono mora platiti što količina teladi neizmjerno nadmašuje jedinkinu sposobnost spašavanja? Što je s petim, šestim ili milijun i prvim teletom? Sorry, nisam ''interventionist God''; jedino što mogu je pomiriti se ili ne pomiriti... i mi sami odlučujemo hoćemo li si time mučiti savjest ili nećemo.

Jedinka koja kaže ''bez mene'', koja ne jede da se za nju ne bi moralo klati (iako se svejedno kolje), nemoćna je, prdac u prašinu. Trebalo bi nekako... da svi odjednom... Tražiti od svih na svijetu da ne jedu lešine? Nema uporišta. Svijet po kojem jesmo srne je stvorio kao srne, a vukove kao zvijeri – i svatko može biti samo ono što jest, ne pita ga se, ne ovisi o njemu. A i mi smo dosta poput zvijeri – ne pita nas se; jelovnik si ne krojimo sami, nego nam je skrojen. Homo sapiens je vrsta koja je, kao i svaka druga, sazdana s nekim odgovarajućim karakteristikama probavnog sustava, tim i tim potrebama i mogućnostima žvakanja i probavljanja. Lešinari smo, jebiga. Činjenica da nam termički obrađene lešine stavljene pod nos ne izazivaju gađenje, uvjetovana je dizajnom našeg želuca s crijevima. Zašto, na primjer, prepolovljene goveđe ili praseće strvine po mesarskim izlozima ne djeluju s podražajem na bljuvanje ili s pobunom crijeva? One krvave, ranjave krpetine životinjskog mesa nesumnjiv su dokaz (suglasan je Krleža s Morisseyem) odvratnog, upravo podlog ubojstva, ali taj kriminalni prerez svinjske utrobe u kobasičarskom izlogu ima svoj kakav-takav, više-manje danas još ipak relativno stvaran i mesožderskim prilikama uslovljen smisao: pravom, nepatvorenom mesožderu takav je prerez masne i raskrvarene svinje lijep jer se prije svega može pojesti.





Što je raščerečeni vol, pokazao nam je Rembrandt na istoimenoj slici; što je čovjek, reći će nam u istoimenoj pjesmi Gottfried Benn (po profesiji liječnik):

U ovom redu sagnjila su njedra,
a ovaj red je sav od trula blata.
Krevet do kreveta vonja.
Sestre se mijenjaju svakoga sata.

Dođi i podigni ovaj pokrov mirno.
Gledaj, ta gruda masti i gnjiloga soka,
To je jednoć nekom bila opojnost duboka.

Dođi i pogledaj na prsima tu krastu.
Ne osjećaš li, kako meke kosti pod kožom u silu rastu?
O, takni se slobodno samo! Meso je gnjilo i ne boli ništa.

Ovaj krvari ovdje ko trideset krvnih sudova.
Nitko toliko krvi nema u krvi svojih udova.
A ovaj je rana ranjavo duboka,
Njoj izrezaše dijete iz nagrižena boka.

Oni spavaju tako danju i noću. – Novima se laže;
da se ovdje spava sve do ozdravljenja.
Tek nedjeljom za vrijeme posjeta
daje im se, da san ih mrvu jenja.

Hrane se ne troši mnogo. Hrpetnice su rana.
I muhe vidiš. Kadikad preko dana
peru ih sestre, kao što se peru klupe praznoga stana.

Pod posteljom svakom zjapi crnina tamna.
Sok polagano kaplje. Nestaje žara plamna.
Meso raste u ravan brazde nove; zemlja zove.

Zemlja zove. Mi smo, kao i ostale vrste, u krajnjoj liniji meso, propadajuća materija, ''res extensa'', a i duša nam je s malim d, neodvojiva od mesa i ne nadživljava nas.

Meso jede meso.

Da je život (nastavlja Krleža) doista besmislen kao panoptikumski voštani prerez svraba, čira, spolovila, crijeva, ranjave utrobe, zaronjeni u životne nagone, u ratove, u lične neprilike, u zvjerinjake, u prava, krvava spolovila, u svrabove, čirove i utrobe, u smijehu, uz zveket čaša i glazbala, u trci za kruhom i pobjedom, mi to sve obično zaboravljamo jer se čovjeku (kao tipu životinje) ne gadi ništa što se može oploditi ili pojesti.

Svakako da smo prema onome koga proždiremo nepravedni, ali priroda jest sama nepravda, pravo je tek ljudski logički koncept, ''društveni ugovor'', koji ovdje nije primjenjiv. Pa i sam Bog s nama je kao Gombrowicz s bubama... U jednom trenutku se mora pristati na odustajanje, na nepravednost. Tu jezik prava prestaje igrati. A i nije na nama uopće. Kao što ne možemo od vuka tražiti da se s divljači prebaci na karfiol, jer nije on sam sebe stvorio mesožderom kakvim je, tako niti nad ustrojem vlastitog organizma nismo suvereni. Naš probavni trakt nam je dan, nismo ga sami dizajnirali – prema tome, sve pritužbe slati dizajneru izravno. To je bottom line: ne mučim si savjest jer za nepravdu koju činim nisam odgovoran; za odgovornost pitati Mamu i Tatu koji su to sve tako organizirali.

Dopisat ću na kraju da ipak nisam neki mesožder, samo što to nije iz etičkih skrupula. Kao što rekoh u prethodnom postu (za što se Lina i zakačila): savjesti, moralnih principa i slično – e toga nemam. Teorijski sam si dao zeleno svjetlo, jedino što u praksi dajem prednost drugim okusima.

Ma i drek bih pojeo, samo ako je iz mora!

... što inače ne govorim nikome.

Jedino tako to mogu izreći: da kažem svakome.

—

Jednom davno, bilo mi nepunih 14 godina, probuđen sam u zoru. – ''Poginuo Ivica!''

Ivica, moj godinu dana stariji bratić (njegov djed i moj djed – dva brata). Družili smo se, bili smo bliski ne toliko po drugokoljenskoj rodbinskoj osnovi koliko zbog plus minus vršnjaštva. Njih dva brata i nas dva brata; i njegov i moj godinu dana mlađi od mene.

Ivica i dva prijatelja vraćali se iz večernjeg izlaska – pješke, cestom, po mraku. Pokosio ih sa 140 na sat pijani vozač. Samo jedan živi, ali Ivica nije taj.

Krv mi se u žilama sledila još u bunilu buđenja. Svima je bila sleđena tog jutra. Stigli smo u tugujuću kuću. Atmosfera je bila prenapregnuta, normalna komunikacija nezamisliva. Lica ukočena, stroga, ozbiljna... lica su bila ispunjena ''ne-gledanjem''. Nekako odsutna, i nepristupačna, i – ako znate na što mislim – ''usebna''... svatko je postojao jedino sâm u sebi, nasamo u masi. Šutjelo se. Primjenjivane su isključivo skromne kretnje, nekakve smjerne, oslabljene. Usne stisnute, a pogledi oboreni. I izvjesna zamišljenost, transcendentalnog tipa, koja je preko noći postala dostojanstvena i uzvišeno flegmatična, koja više ne mari grčevito i iznervirano (kao do jučer) za trivijalnosti svakodnevice. Stao sam u red za izraziti sućut. Stajao sam tako i, čekajući svoj red, nastojao se koliko mogu koncentrirati, ukomponirati, da svoj čas dočekam spreman. Ali badava sve! Evo i dan-danas mi scena zvoni u ušima. Kakav debakl! Koja budala! Što, pitate? Što sam to učinio? Našavši se napokon pred relevantnim ožalošćenikom, ocem stradalog dječaka, koji je stajao i primao sućuti, umjesto da pristojno i dostojno dam što ide, kao svi drugi što su uredno obavili, meni se njuška iskrivila u nastranu grimasu i, jadna majko, samo sam se iscerio čovjeku ravno u facu!

—

Ispovijest je ovo osobna, intimna, ali najviše od svega – stidna. Vulkan koji eruptira stidom. Krio sam, nisam spominjao. Proveo sam sve ove godine šuteći kao zaliven, ne povjeravajući se nikome, meteći pod tepih – poput tašte osobe koja si u fotošopu sa slike briše bubuljicu. Da samo znate koliko je mene posramljivala ta mrlja na licu, kako uplašeno sam strepio pred njenim kompromitirajućim potencijalom! Zato što to ide u red onih običnih, svakodnevnih blamaža, zapravo razumljivih i uopće ne tako strašnih (a la bubuljica ili propusti tjelesnih funkcija), ali koje najviše tjeraju crvenilo u obraze, uslijed svoje elementarno ponižavajuće prirode. Ništa neće učiniti da se osjetimo tako kompromitirani kao ako nas uhvate dok čačkamo nos ili puštamo vjetar. Šutio sam godinama, jer nisam imao ideje što reći u svoju obranu, što početi s tom bubuljicom, tim svojim sprovodskim čačkanjem nosa.

Oh, taj pogled kojim me dotučeni otac prostrijelio!

Pravna struka je u ekspanziji, već se uspješno racionaliziraju i nalaze olakotne okolnosti i za najteža ubojstva, silovanja, genocide – to danas nije ništa neobično. Ali, zaista, kako svijetu objasniti vlastito slaboumno cerenje?

—

Zašto sam osjećao toliku neugodu? To nije pravo pitanje. Bolje bi bilo: pred kime, ili čime, sam osjećao neugodu?

Često se čuje da ljudi govore o pojmu ''savjesti'', odnosno o ''grižnji savjesti''. Bit ću iskren: nije mi poznato da bih i ja posjedovao takvo nešto. Ne kažem to samo radi efekta; ja ovdje sad stvarno pokušavam lagati što je manje moguće. Uvjeravam vas: evo sam već i tridesetu prevalio, a još nisam doživio da bi me grizla ta tzv. ''savjest'', da bih zbog nečega ozbiljnije prekorijevao samoga sebe. O, vrlo lako bih ja i ovdje izgladio stvari nasamo – u dva oka – između sebe i... sebe. Što to treba da znači – prekorijevati sebe? Nije mi jasno. Za samoga sebe, u trenucima kad me nitko ne gleda, ja sam poput magle, rasplinut, neodrediv, neuhvatljiv, za sebe nasamo ja sam (ozbiljno mislim kad kažem) onkraj morala i zakona, sve mi je dopušteno, a sve što učinim razumljivo i opravdivo bez veće pomuke. U nekim situacijama ne kažem da me famozni ''glas savjesti'' uopće ne bi mučio, ali to bi više bilo onako, reda radi, iz osjećaja dužnosti, iz one drugostupanjske grižnje koja se javlja zato što osjećam da me u biti uopće ne grize, a upoznat sam da bi trebala. Nešto je drugo bilo u pitanju.

Oči!

Ako sam sâm prema sebi popustljiv, blagonaklon sudac, i mogu slobodno čačkati nos, prditi ili se ponašati poput zadnjeg idiota, u očima tugujućeg oca pročitao sam drugačije tumačenje. On je za svoga Ivicu očekivao pijetet, poštovanje, čak izvjesnu sakralnost časa u kojem mu mrtvi sin leži na odru. Pa i ceremonijalnost, ako hoćete. Bol, mladost i jeza koje su obilježavale tragičan događaj zahtijevale su dokinuće svake profanacije, tražile odavanje počasti – inzistirale su na ustručavanju.

Pamtim scenu iz Gospođe Bovary u kojoj se Charles, netom po smrti prve žene, odazove pozivu čiče Rouaulta (bivšeg pacijenta, Emminog oca) da ih posjeti na njihovom imanju. Držeći za svoju dužnost da se pokaže što uljudniji prema liječniku poradi njegove žalosti, on ga zamoli neka nipošto ne skida šešir; govorio mu je potiho, kao da je bolestan, pa se čak tobože i rasrdio što nisu za gosta pripravili i neko malo lakše jelo nego što je bilo sve ostalo, na primjer lončić vrhnja ili kompot od krušaka. Pričao je zabavne priče. I čak se ustručavanja i obziri nisu zadržavali samo na onome koji izražava sućut; hvatali su i onoga koji sućut prima. Charles se i nehotice smijao, ali se najednom sjeti svoje žene i uozbilji se. Zašto se on naglo uozbiljio? Zato što ga je rastužila uspomena na pokojnu Héloise? Ne, nju on nije puno volio. Bila je stara, ružna, naporna, dosadna, ljubomorna, zapovijedala mu, maltretirala ga (oženio se njome, ili bolje, oženili su ga, zbog 1200 livra godišnjeg prihoda koji je primala). Već u sljedećoj rečenici Flaubert ne ostavlja mjesta sumnji: Kad su donijeli kavu, nije više mislio na ženu. Charles se, dakle, sjetivši se pokojnice, na trenutak uozbiljio ne zbog tuge, nego iz istog razloga iz kojeg je stari Rouault govorio potiho: društvenog ustručavanja, autocenzure po svim pravilima koja nalaže nepisani kodeks prikladnog ponašanja u doba korote. Rouault za Charlesove, a Charles za Rouaultove oči; izigravali su jedan za drugoga. Mada su bili u četiri oka, pokoravali su se instinktivno tom kodeksu kao nekoj imaginarnoj višoj instanci koja sjedi tu među njima.

A ja sam bio teško narušio kodeks. Doživjeti smrt bratića, k tome vršnjaka, i već istog jutra se moći osmjehnuti – blesavo, mutno i sasvim bolesno, čak valjda frivolno?! Baš poput dr. Bovaryja, nisam pokazao potpunu lišenost dobrog raspoloženja – eto, u tome je bio moj grijeh! Nisam bio potpuno lišen! Ali koliko je tek stravična pogibija ovog mladog, cvatućeg života, još djeteta, bila bolnija i jača tragedija od izdisaja u krevetu neke tamo oronule i mrske babetine! Utoliko je i moj grijeh bio teži. Doživjeti nešto takvo, a ne biti pogođen u mjeri dovoljnoj da mi zbriše svaki tračak osmijeha s lica? Shvatio sam da je ožalošćeni otac itekako registrirao to moje profanirajuće ponašanje. Nije ništa rekao. Ili je bio previše zatečen da bi reagirao, zbunjen neočekivanom gestom, ili je procijenio da bi ljutito, uvrijeđeno reagiranje samo još pogoršalo stvar. Ne znam, ne bih se s ove vremenske distance usudio tvrditi, ali jedno je ipak sigurno. U ogledalu njegovih očiju pročitao sam koliko je u datim okolnostima, u tom kontrastu sa strašnom, očajničkom roditeljskom boli, moja sposobnost da se nacerim bila istinski uvredljiva, sablažnjiva, opscena, perverzna... čak čudovišna!

To je ono što me grizlo. Dobio sam pečatiranu potvrdu izvana da sa mnom nešto ozbiljno nije u redu. Neka valjda neizmjerna, bezdana nastranost duše.

—

Nakon što je na groblju sve bilo svršeno, vratili smo se kolektivno u tugujuću kuću. Tamo se posluživalo iće i piće. O, još kako se posluživalo! Čega sve nije bilo na stolovima! Sve po redu: masna juha, kuhano meso i sos, pune zdjele sarme, krcati pladnjevi janjetine i prasetine. Pravo i budi! Sam Bog zna koliko nam je trebala okrjepa nakon tako teškog dana. O, kako se to tamo krkalo! Tekli su potoci soka, piva, vina, rakije. ONO TAMO nije u nama izazvalo anoreksiju, bacali smo se na zdjele i pladnjeve nemilice, mesožderski, predatorski, kao da se hranimo posljednji put u životu. (U nekim drugim okolnostima, reklo bi se možda – a i zato što je bilo mukte. Ali pošto se radilo o sahrani, bilo bi previše neprilično uopće i pomišljati na mukte ili nemukte.)

Osim toga, iznošenje stolova, zatim i posuđa na stolove, kao da je bilo signal i za određenu liberalizaciju licâ.

Premotajmo malo unatrag: što se ono pokrenulo na licu Charlesa Bovaryja, a da je osjetio potrebu hitno to obustaviti (u trenutku kad se sjetio da je povod okupljanja smrtni slučaj)? Pokrenuo se bio – osmijeh. Charles se nasmijao na Rouaultovu zabavnu priču. Osmijeh, tj. znak da se zabavlja, da vrijeme provodi ugodno, da u nekom smislu on sad uživa. A u prisustvu smrti upravo je užitak i zabavljanje – ma kako sitno bilo – ono najnedoličnije; zabavljanje je na groblju ultimativni krimen. Takva kardinalna netaktičnost, neravnopravnost, ne, to se ne može podnijeti. Nismo mogli sebi dopustiti osjećaj dobrog raspoloženja u isto vrijeme dok mladog Ivicu spuštaju u raku. Svatko poznaje te skrupule. Golem osjećaj krivnje izazivala je već sama činjenica da mi sad tu stojimo živi i zdravi, slobodni da već sutra nastavimo gdje smo stali, dok on ostaje ležati dva metra pod zemljom, jednom zasvagda zatrpan tonama vlažne, crvljive ilovače. Kud ćeš si još pritom priuštiti raspoloženost!

Ali, s druge strane, i Flaubert je znao što govori. Primijetimo finesu: Charles se nasmijao ne nekom zluradom svojevoljnom namjerom, nego ''i nehotice''. Unatoč svojoj volji. To je bitna spoznaja: nismo gospodari svog raspoloženja; ne vladamo mi njime, nego ono nama. Badava što znamo da je nedolično. Charles se u jednom trenutku nasmijao zato što ljudskom biću naprosto nije prirodno stalno biti isključivo nenasmijan. Raspoloženje je poput vjetra: promjenjivo, nestalno, malo puhne ovamo, malo onamo, tko to može uhvatiti za rep. Što je i posve OK... osim u situaciji kad ga iz nekog razloga moramo imati ne bilo kakvog, ne kako vjetar puše, nego baš takvog i takvog, kao iz kamena isklesanog. Recimo, na sahrani – da bude u lošem izdanju. Na toj se točki u nama javlja raskorak. Racionalizacija, podjarivana osjećajem krivnje, govori nam jedno (ono kakvi bismo trebali biti – apsolutno potišteni), a unutarnje biće nešto drugo (ono kakvi stvarno jesmo – tj. magla i vjetar, ovakvi onakvi bilo kakvi, a potišteni samo donekle). Teškoća se sastoji u tome da nam valja zauzdavati nešto što je po prirodi lišeno uzda. U trenucima kada je vanjski imperativ da izdržimo izuzetno jak (kao što je u našem slučaju bio), nemamo izbora – moramo izdržati. Na što bi to sličilo da se usred pogreba prepustimo slobodnom toku raspoloženja? No, kao što nas uči mehanika, sprečena vanjska deformacija obavezno rezultira unutarnjim naprezanjem materijala. Cijena kamenog lica na površini su neljudska opterećenja ispod kože. Pri čemu treba imati u vidu da je čovjekova moć napinjanja ograničena. To je poput zadržavanja daha – više prije nego kasnije morat ćeš izdahnuti. (Ne preporučuje se ponašanje kao u basni o volu i žapcu koji je pukao.) U nekom momentu unutarnje naprezanje doseže kritičnu točku i dalje se više ne može, bez obzira na vanjski imperativ. Kad se počelo sa iznošenjem zdjela, doživjeli smo to kao znak za promjenu tona – i taman na vrijeme, jer smo već bili ozbiljno pred pucanjem. Element trivijalizacije koji su sa sobom unijeli stolovi s posuđem prometnuo je dotadašnji teški, olovni pogrebni patos u nešto laganiju, light verziju, i kao da je imperativ da sebe držimo na okupu počeo ponešto gubiti na snazi. Samo smo to čekali. Eno, gledaj, polako jedan, potom drugi podliježe, počinju si dopuštati, ovamo se kum Đuka već naočigled rasipa naslonjen na bure, tamo stisnute usne na Loli Stančićevoj kao vidno labavije u stisnutosti, klinci se počeli rastrčavati u graji, iz prikrajka tetak Dragec plasira sitne pošalice, isprva stidljivo pa sve hrabrije (već treća nije bila bez bibera lascivnosti), osvrćući se oko sebe kao da na našim licima traži zeleno svjetlo – smije li se to sad već? Čini li mu se samo ili ispravno opaža da omanji znaci veselosti više nisu prekršaj?

I sâm sam sasvim dobro sudjelovao u liberalizaciji. Ponašao sam se kao i svi, pretvarajući se da sam najnormalnije ljudsko biće, jedan od njih, uopće ne pacijent. Mada nam ni to kolektivno olakšanje nije išlo tako lako. Arhimedov zakon: što je potonulo s jedne strane, iskače na drugoj. Nismo se više morali držati u stroju, ali smo zato osjećali veću krivnju: nama je sve bolje i bolje, dopuštamo si vino, sarme i pošalice, dok onaj tamo i dalje leži mrtav, nepostojeći! Mučna je bila disonanca između smrtno ozbiljne pustinje njegovog ne-bića, naglog prodora ne-postojanja odsad nadalje i na vijeke vjekova, s jedne strane, i naše light stvarnosti s druge, obične i netragične, koja oprezno osvaja sebi nazad oazu normalnog raspoloženja, no koja i protiv naše volje nije lišena cinizma (jer mi trivijalno, dok on... tamo... ). Težina i lakoća. S težinom naprosto više nismo mogli – i mi smo samo ljudi, pucamo, ispadamo iz ukomponiranosti – no je sad lakoća postajala teža od težine, premučna, nepodnošljiva, osjećali smo krivnju za svoj nehotični cinizam, najradije bismo se vratili u stroj, naprtili teret natrag, samo da se otarasimo još većeg tereta odterećenosti.

—

Hoće li reći ili neće reći?

Gregor Samsa, preobražen jednog jutra u to – u kukca, stvora izvan kruga prihvatljivosti, s onu stranu ljudskoga – ali i još uvijek u stanju vidjeti se očima gnušanja koje izaziva u drugima, duboko se stidi vlastitog postojanja. Samo da mu je zauvijek ostati zatvorenom u sobi, da ga nitko nikada ne nađe. Sakriva se ispod kanapea, a da bi dodatno poštedio sestru koja mu donosi hranu neugodnosti pogleda na sebe odnio je jednog dana na leđima plahtu na kanape i namjestio je tako da je sada njome bio potpuno prekriven.

Ponašao sam se kao i svi, mada sam znao da cijelo vrijeme postoji jedan među njima koji zna moju Tajnu. Hoće li me otkriti? Moju ponižavajuću bubuljicu – moju sramotu? Nazivamo tajnom one vidove svoje osobnosti za koje mislimo da nisu posve svojstveni ljudskom rodu. (Alain de Botton, Kiss & Tell) Tajna je mračna i nezgodna strana naše osobnosti, trenutak u kojem iznevjeravamo očekivanja društva, ne u ime genijalnosti ili junaštva nego zbog svojstava za koje se bojimo da ih svijet osuđuje, ili u najmanju ruku nerado podnosi; tajna da sam inkontinentan, da sam u ljubavnom odnosu s najbližim rodom ili da me privlače osobe istoga spola. Možda i nije tako strašno ceriti se – sad su se već manje-više cerili svi – ali kada sam se ja cerio, to je bilo u krivo vrijeme, za davanja sućuti, u jeku najolovnijeg stiska, kada je vanjski imperativ NE CERITI SE! dosezao vrhunac. Bio sam lagan onda kada sam najviše morao biti težak. Što ako svi doznaju kakav sam ja zapravo? I tu se već bila preda mnom rastvorila čitava mreža očiju koja me brinula kakav bih neizrecivo čudovišan odraz zacijelo morao ostaviti u njoj. Istina, bio sam još ''samo dijete'', ali što zna dijete o tome da je samo dijete. A ima i ona: nije to dete, to je kreten. Ne čudi što djeca imaju najviše tajni, ističe de Botton, jer su uslijed nedostatka iskustva osjetljivija na neobičnosti, na tajnovitost stvari koje su učinila ili osjetila. Čudovište zlurado, životinja jedna bešćutna, bolesnik, izrod, stvor, insekt... naišao bih, bio sam uvjeren, na jednodušnu osudu. Kad bi on, otac, samo rekao riječ. Nije rekao. Ponašao se kao da se ništa nije dogodilo. Pa sam se i ja ponašao kao da se ništa nije dogodilo. Znao sam da zna – i da zna da ja to znam (da on zna). Ali pravili smo se obojica da ne znamo. I ja sam opet postajao najobičniji, liberaliziran, lagan, držeći se besprijekorno, primjenjujući sva očekivana ponašanja, fingirano se ne stideći pred njim, gutajući sarme... ali gutajući i knedle!

—

Pišem ovo potaknut time što smo prošli tjedan i njega sahranili. Srušio se s konja od moždane kapi. Preventivno sam zatirao u sebi mogućnost smješka, a onda smo se išli hraniti.

Sad kad je Tajna ostala samo moja, na sigurnom, nisam znao što s njom – zato sam ju objavio.

U Zenicu kada pođem ja
Prati me pet-šest drotova
Dirigirani sudija reko
Osam godina
Osam godina ko fol zatvora

Dirigirani sudija reko
Osam godina
Osam godina ko fol zatvora

Mučka je moja presuda
Nožem me u leđa dr Ivo
Doktor Ivo
Nek je sad i njemu krivo
Tužit ću te druže sudija

Doktor Ivo
Nek je sad i njemu krivo
Tužit ću te druže sudija

Čućete vi još šta vam ja pričam!

Zenico, u šaci držim svaki kamen tvoj
I u tebi je opet sve moj kroj
Vrtim janjce, parom vrtim sve
U KP domu Zenica
Ja sam glavni hadžija

Vrtim janjce, parom krojim sve
U KP domu Zenica
Ja sam glavni hadžija

Raduje me jedna istina
Iz KP doma vratiću se ja
Ali Kir, Stevo, Anđelija
Nikad neće s dravskog dna
Jer s dravskog dna se niko ne vraća

Ali Kir, Stevo, Anđelija
Nikad neće s dravskog dna
Jer s dravskog dna se niko ne vraća



Znanje gospodarećih cinika počiva na iskrivljenoj nadmoćnosti. Moćnik gleda na svoj probitak, čak kada zna da time dospijeva u moralno dubiozne pozicije. Iz iskrivljene nadmoćnosti lako nastaje iskrivljeni smješak, zlomudra gesta. Taj smiješak zastupa loš status quo, nepravo. Prava drugih? Gdje bismo došli. Glad? Što je to? Jedan kut usana, često lijevi, povlači se prema gore. Rascjep njegove svijesti raspoznatljiv je na gospodarećim ustima; druga polovina čak zna da u osnovi nema ničega za smijanje. Jedan kut usana znalački se izvija prema gore, tako da drugi nedragovoljno pada prezrivo prema dolje. (Peter Sloterdijk, Kritika ciničkog uma, poglavlje ''Prilog psihosomatici duha vremena'', podnaslov ''Usta, zlobno nasmiješena, iskrivljena''.)

Band Franka Zappe zvao se The Mothers of Invention. U novembru '85 izlazi mu album Frank Zappa meets the Mothers of Prevention. Naslov se odnosi na događaj iz jeseni 1985., kada Frank svjedoči na saslušanju pred nekim komitetom USA Senata na temu zahtjeva udruge PMRC (predvođene Tipper, ženom Ala Gorea, Susan, ženom Jamesa Bakera, i još nekoliko ''washingtonskih žena'') da se ''porn rock'' albumima – s previše neuvijeno seksualnim tekstovima – odredi obaveza lijepljenja etikete o tome (što je naposljetku i urodilo famoznom ''The Tipper Sticker'': Parental Advisory naljepnicom).



Tipper je jednostavno morala urgirati institucije (počev od Ala; a couple of blowjobs here and there and Bingo! — you get a hearing, zločest je Zappa), jer da ju je zgrozilo, zaprepastilo, ma i to su slabe riječi, nju je prestravilo, stravično prestravilo, a i njenu djecu s njom, kada je čula kako joj kćer sluša jednu Princeovu pjesmu. Pjesma ide: I knew a girl named Nikki, I guess you could say she was a sex fiend, I met her in a hotel lobby, masturbating with a magazine. Pa kaže Zappa tamo pred senatorima kako nikad nije čuo gluplju ideju od toga što su im se gospođe namislile; da bi to bilo kao tretiranje peruti dekapitacijom. The establishment of a rating system, voluntary or otherwise, opens the door to an endless parade of moral quality control programs based on things certain Christians do not like. What if the next bunch of Washington wives demands a large yellow "J" on all material written or performed by Jews, in order to save helpless children from exposure to concealed Zionist doctrine? (Treba istaći da se na njega osobno to slabo odnosilo, s obzirom da je tada već pisao gotovo isključivo istrumentalnu glazbu. Ali jedan mu je album ipak dobio etiketu. Kako to, pitate se? Album bez stihova označen da je s prljavim stihovima? Majke Prevencije ocijenile su da naslov albuma Jazz from Hell (iz novembra '86), pošto spominje sam Pakao, te numere ''G-Spot Tornado'', kao aluzije na žensku spolnost, ne zadovoljavaju njihove standarde čednosti.)



—

Došlo je do široke medijske debate, u kojoj se upravo Zappa iskristalizirao kao najartikuliraniji kontraargumentator PMRC taboru. Molim sad na trenutak prestati čitati. Evo jedno sučeljavanje koje treba pogledati jer je zbilja važno i egzemplarno:



The biggest threat to America today is not communism. It's moving America toward a fascist theocracy, and everything that's happened during the Reagan administration is steering us right down that pipe. (...) When you have a government that prefers a certain moral code derived from a certain religion and that moral code turns into legislation to suit one certain religious point of view, and if that code happens to be very, very right wing, almost toward Attila the Hun...

Najjači moment u videu gore mi je na 14:45 kad voditelj pita Zappu o spotu u kojem se profesorica u školi skida pred učenicima. – Da, znam, to je videospot grupe Van Halen Hot for Teacher. – I, što mislite o tome? – Mislim da je zabavan. – Zabavan? I djeca bi ga trebala vidjeti? – Svakako. – A zašto mislite da bi ga djeca trebala vidjeti?
Tu ulijeće histerični zalizanko John Lofton iz Washington Timesa:
– On misli da je to zabavno kad trebaš ocijeniti razred koji je napaljen na učiteljicu! Kako je to zabavno?!
– Zašto ne bi trebalo biti zabavno?
– Pa ne smiješite se, ne izgledate mi nešto sretni.
– Kako ću se smiješiti kad sjedim tu kraj vas... Čak mi se i on (pokazuje na voditelja) sviđa više od vas; to bi vam trebalo otprilike dati sliku.
– Znao sam to i prije nego što sam došao. Što je zabavno u spotu?
– To je zabavno ljudima kojima se sviđa koncept gdje dolazi učiteljica – a očekuješ od učiteljice da bude kisela – ali počinje muzika, ona skida odjeću, nosi neki bikini kao na izboru za miss i pleše po stolu, a klinci gledaju u nju i dobro se zabavljaju.
– Slušajte, Frank, jednu stvar kod vas ne razumijen: kako to da, kao netko tko piše, opetovano unižavate riječi i govorite da su to ''samo riječi''. Znate, Adolf Hitler je vrlo efektivno koristio riječi, tako da je 6 milijuna Židova završilo u pećima. Zašto kažete da riječi nisu važne i da nemaju posljedice?
– Nisam rekao da riječi nisu važne...
– Pa na što onda mislite kad kažete ''samo riječi''?

U Iznevjerenim oporukama Kundera se prisjeća vremena kada je tek preselio u Francusku; neki profesor doktor ginekologije ga je pozvao na simpozij o umjetnoj oplodnji zato što mu se svidio Oproštajni valcer, u kojem glasoviti ginekolog Skreta liječi neplodnost parova mističnom metodom – ispostavlja se na kraju, tako što ženama ubrizgava vlastitu spermu (u slučajevima kad shvati da je problem u muškarcu, koji to naravno odbija priznati). Kundera je počašćen i obradovan pozivom, jer je novi u zemlji i godi mu čuti pohvale. Međutim mu je francuski doktor stao ozbiljno govoriti o tome kako donacija sperme mora biti motivirana trostrukom ljubavlju: a) prema jajnoj stanici koja želi biti oplođena; b) prema vlastitoj individualnosti koja će se replicirati; c) prema paru koji pati. Ali dozvolit će si i da mu uputi jedan prigovor: nije u romanu dovoljno snažno izrazio moralnu ljepotu darivanja sjemena. Branim se: roman je komičan! Moj doktor je šaljivdžija! (Zapravo je Skreta lik prema kojem Kundera kao autor zauzima poziciju izražene distance. Kad argumentira za zabranu abortusa, ili se žali kakvi sve odvratni pojedinci dolaze na ideju razmnožavati se (zbog čega i ubrizgava ženama baš svoje sjeme: da bi na svijetu bilo više djece s biranim genima), jasno je da je riječ o nekome tko je duboko zabrazdio u fašizam i eugeniku. Više nego li šaljivdžija, onaj koji se smije, Skreta je, barem u tom dijelu svojeg lika, onaj kojem se smijemo – ili kojega se grozimo.) Ne treba sve shvaćati tako ozbiljno! Znači da vaše romane ne treba uzimati ozbiljno?, reče nepovjerljivo. Zbunjen sam, zatim sam odjednom shvatio: ništa nije teže od pokušaja da se objasni humor.

Da, onima koji ga sami nisu u stanju svojim ušima čuti – kao s gluhim i muzikom. Zašto francuski ginekolog nije u stanju shvatiti ironijski ton i smisao romana? Zato što je za njega to o čemu je riječ superozbiljna tema, on je u vezi toga iskreno zabrinut i emocionalno investiran. Kundera se mogao zajebavati zato što mu je, naprotiv, pucao prsluk za temu ''moralne ljepote davanja sjemena''. Dok ovaj govnar Lofton ispoljava strašnu zabrinutost za nevine dječje uši diljem nacije, Zappu za istu stvar, da kažem, živo zabole. Ne da ga nije briga za djecu, nego ne priznaje imperativ da ih se štiti od ''dirty'' stihova. (U čemu ga i osobno vrlo dobro razumijem. Jedna od stvari koje me kao roditelja najviše izbacuju iz takta je unisonost okoline, s naglaskom na rodbinu, u odlučnosti da se pred dečkima ponašaju taman po Loftonovoj mjeri – ne daj bože izgovoriti čak i takve benignosti kao ''jebote'' ili ''sranje''. Iz čistog animoziteta, zlobe i parodije, naglasim gostima da u nazočnosti moje djece nije dozvoljeno prešutjeti – izgovarati bezočne, vulgarne zamjenske riječi. Nisu djeca glupa, odmah skuže kad se netko neprirodno snebiva – što instinktivno osjete kao da im se mulja, a sto puta je gore da slušaju od nas muljanje nego najobičnije riječi koje da su tobože neprilične. (Koje oni, uostalom, sami od sebe ni ne skuže kao neprilične, nego samo preko sugestije snebivajuće reakcije odraslih.)



—

Kundera je veliki ljubitelj Sternea i Rabelaisa; odnosno tradicije romana pokrenute njihovim pisanjem. Rabelais je skovao neologizam agélasti – to je bio tip ljudi kojih se užasavao i zbog kojih je htio odustati od pisanja. Sterne je čitao Rabelaisa i njegov Yorick, izrugujući se bez pardona sveprisutnom ''hinjenju ozbiljnosti'', priskrbivši si tako na ''svakih desetak riječi stotinjak neprijatelja'', umire umoran i slomljen od ''osvete agélasta''. Kundera širom svojih eseja koristi taj termin; jedan mu je od najvažnijih. U Umjetnosti romana agresivnu tupost agélasta proglašava glavnom prijetnjom koja bi mogla uništiti duh romana, Cervantesovo i Rabelaisovo naslijeđe romanesknog humora, nadahnuto Božjim smijehom. Budući da nikada nisu čuli Božji smijeh, agélasti su uvjereni da je istina očigledna, da svi ljudi moraju misliti jednako i da su oni sami upravo ono što misle da jesu. U Zavjesi govori o tome kako ima ljudi koje cijeni, radi njihove inteligencije i poštenja, štoviše divi im se, ali ih svejedno nadaleko izbjegava, jer se s njima osjeća nelagodno: cenzuriram svoje riječi da me ne bi krivo shvatili, da ne bih djelovao cinično, da ih ne bih povrijedio nekom olako izrečenom riječju. (A i ne bi, kaže, želio poput Yoricka završiti.) To je kao u onom slučaju velike frke prije pet godina oko karikatura Muhameda. Došlo je do međunarodnog incidenta, pošto su islamske teokracije (ultimativno-puritanske) pritisle na najvišoj političkoj razini. Ali debata je nastavljena na svim razinama, pa i kod nas ovdje, i na svakoga koji je branio slobodu govora našao mu se parnjak koji je zahtijevao ''poštivanje tuđih vjerskih osjećaja''. Kundera je došao na zanimljivu pomisao: govnarima koji su onomad na Rabelaisa bacali teološke anateme nije pritom bilo samo do konkretne dogme, nego je to jedan dublji mentalni obrazac u njima. Bilo je to estetsko neslaganje koje ih je nadilazilo: neslaganje s neozbiljnošću koje dolazi iz utrobe; gnjev zbog skandala neumjesnoga smijeha. Kako bi čovjek osjetljiv na nešto, uvredljiv, zabrinut, kojemu ''nije smiješno'', koji traži ''zaštitu dostojanstva'', mogao podnijeti drugoga koji toj istoj stvari odbija pridati dužno poštovanje i čak se sprda s tim? Jer ako su agélasti skloni u svakoj šali vidjeti svetogrđe, to je stoga što svaka šala i jest svetogrđe. Zatim se još pita dokle seže prostor svetinja i svetoga: Je li ograničeno samo na hram? Ili se njegovo područje prostire i dalje od toga, pripaja li sebi i ono što nazivamo velikim laičkim vrijednostima, majčinstvo, ljubav, domoljublje, ljudsko dostojanstvo?

U Polaganosti Kundera sam sebe čini sporednim likom romana (kao autora koji piše taj isti roman). Žena ga podsjeća na riječi kojima ga je majka uvijek opominjala: 'Milanku, prestani se šaliti. Nitko te neće razumjeti. Sve ćeš uvrijediti i svi će te na kraju mrziti.' Naravno, poznato je i da se roman kojim se on prvotno proslavio zove upravo Šala. Kraj je 40-ih, rat je još svjež, a u Čehoslovačkoj je u punom zamahu izgradnja novog socijalističkog društva. Osmijeh na licu bio je duhom vremena obavezan i gotovo ukazom propisan, ali ni slučajno kao zajedljivost i ironija, nego jedino kao ozbiljna radost koja se ponosila titulom ''historijski optimizam pobjedničke klase'', radost asketska i svečana, ukratko Radost. 20-godišnji Ludvik se počeo faćkati s godinu dana mlađom Markétom – stigli su do šetnji, razgovora, poljubaca. Oboje su bili korektni omladinci, članovi i podržavatelji komunističke partije. Taman kad je htio iskoristiti jedina dva slobodna tjedna ferija da navali konkretnije na Markétine bedeme, drugovi ju odlučili poslati na nekakav četrnaestodnevni partijski tečaj. Kako je Markéta bila iskrena i privržena revolucionarnom idealu, djevojka po prirodi puna naivnog povjerenja, veselila se tečaju i pisala mu kako joj je prekrasno tamo, tjelovježba, diskusije, referati, zajedništvo, pjesme – ukratko, da na tečaju vlada zdrav duh i optimizam. Treba shvatiti što je to sol na ranu. I tako sam kupio razglednicu i (da je ranim, šokiram, zbunim) napisao: Optimizam je opijum za narod! Zdrav duh zaudara na glupost. Živio Trocki! Ludvik. To je ta famozna ''šala'' koja ne samo da mu je upropastila izglede kod Markéte, nego mu je donijela životnu kalvariju: izbacivanje iz partije i s fakulteta, kasarnu, crnu listu, višegodišnji prisilni rad u rudniku.



Nikoga nije iznenadilo da partijski drugovi nisu imali razumijevanja za Ludvikovo šaljivo raspoloženje. Ne kada je to u pitanju: vjera u naš komunizam! Agélaste smeta nečiji nedostatak ozbiljnosti, nestajanje u stavu mirno pred onime što im je sveto – to je uvreda za njihovu svetinju i dat će to oskvrnitelju vrlo jasno do znanja. Zahtijevat će stav mirno. Osuđujem autora Sotonskih stihova i njegove izdavače na smrt, dekretira ajatolah. I call on all zealous Muslims to execute them quickly, where they find them, so that no one will dare to insult the Islamic sanctity.

Naravno, netrpeljivost je obostrana. Govoreći u svoje ime, kada je bio aktualan slučaj danskih karikatura, povraćalo mi se na onu argumentaciju o ''poštivanju tuđih vjerskih osjećaja''. Naprotiv, to se ne smije poštivati. Tolerancija ili politička korektnost su glupe riječi kada se ima posla sa svetinjama koje si dozvoljavaju univerzalni zahtjev za vlastitom intaktnošću. Skrnavljenje, blasfemija, profanacija su jedina taktika koja tu još igra.



'Ko to moje ime doziva
Čudni ljudi, čudnog imena
Pa mi kunu što je svetinja
Vjera, ljubav i domovina
Na sve strane dižu glave ptice rugalice
Sve je manje sretnih dana sloge i pravice

Kad vidim ovoga besprizornog Škoru počne me hvatati želja iz čitavog tijela da mu nešto radim... da ga nekako... s nečim... pošto pazim što ću reći, zavezao bih ga na primjer za tog konja neka ga vuče po prašini pravo među ''čudne ljude čudna imena'', neka ga mamlaza tamo namažu katranom i perjem i slikaju za novine. Čak mi se i Lofton manje gadi od njega, a što je teška riječ. Ne, nisam niti malo miroljubiv. Što ćete, crta ličnosti: imam tu neku alergiju na plemenita patvorena čuvstva koja lako i rado bivaju povrijeđena.

Još je relativno svježe sjećanje na onu buru u čaši vode kada je Emil Hrvatin alias Janez Janša izveo performans s rezanjem zastave. Linkat ću nekoliko medijskih izvještaja, najviše radi dokumentiranja komentara ispod. Dakle, jedan, drugi, treći, četvrti, peti, šesti... A sada – komentari. Podijelio sam ih prema tri osnovna tipa zamjerke. Uživajte u ljudskoj pameti:

1) Rezanje zastave je oskvrnuće državnog simbola, što podrazumijeva kaznenu odgovornost jer je protivno aktualnom zakonu (ma kako isti bio idiotski i protuustavan):
Morb – nema se sto rezat necija zastava, bez obzira cija bila. Da je to dio nekakvog perfomansa je jadna isprika za kazneno djelo.
Darkstar – Slovenci, šta da kažem oduvijek glupi i bahati a sad mu kao žao zbog nekog nesporazuma ??? Ili mu žao što je kaznano prijavljen ??? Koji nesporazum majmune slovenski, rezao si zastavu republike HRVATSKE, da si u njemačkoj dobio bi već do 2 godine zatvora konju alpski !
Facebook User – U REŠT s njime! Za primjer svima koji pokušaju uništavati državno obilježje!
Slavonac – doživotni izgon iz RH! nema tu priče - zatvor i doživotni zabran ulsaza u RH!
Marx – Da smo pametni kako nismo, strpali bi ga pravomocno osudjenog na najmanje tri godine u zatvor. Poslije u zatvorenu psihijatriju. Tamo se takva nedjela tretiraju kao bolest uma !
Lika,, G. - Kakova glupa umjestnost unistavanje Drzavnih simbola to je samo izrugivanje sa povjesnim simbolima jedne zemlje , Dali je umjetnost kaljati povjest jedne zemlje , Za tako nesto u drugim zemljam se ide obavezno u zatvor i malo duze To je provokacija naroda i nacije,, Smatram da je to samo mrznja prema narodu i zemlji di se zivi,, Pravi Umjetnici stvaraju i prave drzavne simbole a ne da ih unistavaju to su umnobolesne osobe . koje ne postivaju drzavne simbole niti Drzavu i zato moraju snositi odgovornost i kaznu,,,,
Sydney, T, G, – Dok na drugoj strani se tako posprdno unistava i izruguje Hrvatski Povjesni simbol za kojega su pali mnogi Hrvatski domoljubi , Sada jedan ili vise neprijateljskih pogleda prema Hrvatskoj to unistava i izrugiva se sa simbolima kroz povijest i nastanak Nacije, Da je to ovdje slucajno samo skinuto doli sa mjesta ode ti odma u zatvor , To je samo do zakona i Drzave kako je uredjena, da se ne postiva povijest jednog naroda i nacije,,Svakakovi idioti nam se sprdaju sa nasom povjesti i nasim drzavnim simbolima , stoce biti sutra , Pitam se ,ako se ovo presucuje i nekaznjava ,
Grdic.T. – za unistavanje Drzavnih simbola u zemljama kulture se to kaznjava velikim kaznama, Za simbole drzave se gine u svijetu i pod Drzavnim simbolima
Tomo..G – Rezanje i unistavanje Drzavnih simbola je strogo kaznjivo u svima zemljama koje drze do svoje Povijesti Za drzavne simbole je dato mnogo zivota kroz povijest pa zato se to i njeguje stoljecima i nikada ne mjenja Samo neprijatelji unistavaju tudje simbole da nanesu sto vise boli doticnim narodima, Mislim da su ti svi organizatori odgovorni za takove propuste da su dali priliku jednom maloumniku da nam to radi od Hrvatske svetinje , Svaki simbol svake drzave je svetinja sa svaku Drzavu pa tako i nasi Hrvatski simboli , Sjetimo se kojiko je zivota dato samo devedesetih pod tim Hrvatskim simbolima i sada jedan da nam reze i sprda se sa nasim simbolima ,Nema opravdanja za takovo nedjelo..
Jadranka Kosor – Podržavam podizanje kaznene prijave protiv art umjetnika koji je poderao hrvatsku zastavu jer to je za mene kazneno djelo. Mislim da mogu u ime cijele Vlade reći da nije umjetnost ako se potiče i njeguje kultura razaranja. Uništavanje hrvatske zastave jest poticanje kulture uništavanja i to ne mogu podržati kao čin umjetnosti. Mislim da za sve građane ove zemlje nešto mora biti sveto, a su to zastava, grb i himna Lijepa naša
amplituda – napravim ja performans sutra kod tebe doma sa šipkom nevjerojatno je da nisi dobia letvon po rebrima jer svjesno krsis zakone RH pravdajuci se performasima

2) Rezanje zastave je politički atak vanjskog neprijatelja na državu:
dadocro – Bit će paljenje slovenske umjetničko djelo..
schultz – WC PAPIR SA SLOVENSKOM ZASTAVOM-ZASTO NE?
Daniel Boljkovac – imam ideju za novi performans, naziva "šamaram slovenca pola sata a on me u čudu gleda", stoko primitivna, kvazi umjetnička
Vladimir Živković – U LOGOR S NJIM! Ovo je obrnuto proporcijalno s umjetnošću - to je napad na državu, napad na narod, na simbol države i napad na suverenost! Gdje je bila policija???
Facebook User – E moj narode! Šta smo dozvolili da nam opet rade. Opet dušmani izigravaju javno i bez imalo suzdržavanja ovu državu.Neka se oglase braniteljske udruge Za šta se krv lila da nam neprijatelj opet komandira.
Domagoj Krunić Dodi – MAMU MU SLOVENSKU !!!! nek svoju zastavu performiše umjetnički
Ivica Zunic – Ma kakva umjetnost znalo je smece sto radi.Svasta mi dopustamo u Hrvatskoj.Prije par mjeseci jedan je onaniro u Zagrebu,isto slovenac;sad nam ovaj koji ni ne zna odakle je reze zastavu.Najstroza kazna ako je moguce, pa cu onda i ja razumijeti bit umjetnosti.
timun – zastava svugdje u svijetu je svetinja. janezi su često ovih godina palili našu zastavu i mislim da tu nema više šale oko toga.
copy paste – ma taj kripl janša je najobićniji hoštapler i provokator.šta koji kurac nije slovensku zastavu rezao i to proglasio performansom,šta je morao našu.
meduza191 – Neka slijedeći put pokuša "umjetnički" strgat neku Židovsku oznaku, zastavu ,zvijezdu.......Hrvati trebaju učiti od Židova kako se čuva nacionalni ponos, svaka im čast za to.
deziderij – Što nije slovensku zastavu izrezao na komade ? Još ga ovaj đavolji odvjetnik brani i cijelu prijavu naziva karikaturom. I njega i Janšu bi osudio na barem tri mjeseca zatvora. Pa u ovoj zemlji može svatko pljuvati po njenim simbolima i proći nekažnjeno.
correct.or – Ti Janez si rekao sto si imao.. To nisi slucajno napravio u Rijeci. Možda je to moglo proci i u Puli ili Rovinju.. ali ne i u Osijeku, Šibeniku.. Ovo je Hrvatska ! Prodano pseto! Sada treba dati pravi odgovor na ovu provokaciju.. Za buduća vremena!
Fantemlati – Vidi ti zlovenskog bandita,kako nam se narugao ?! Za ovo bi mu ja opalio bez pardona 30 dana zatvora. Kako to da nije izrezao slovensku zastavu ??
Velikogoričan56 – Ma nemoj, znaci moze se rezati Hrvatska zastava usred Rijeke i nikom nista. Gospodo janezi, zvali se Jansa ili Rupelili Jelko, ja se nisam borio da bi se takve stvari u nasoj zemlji dozvoljavale, oprostite. Sve ima svoje granice, pa i tzv umjetnost

3) Rezanje zastave je povreda nacionalne emotivne identifikacije – zastava je svetinja:
zpljusko – I ja bih priredio jedan performans u kojem bi umjetničko djelo bilo rezanje tvojih prstiju , za početak.
leoleo – dodji hudicu usrani da ti ja ruku odrezem i kazem pa i to je umjetnicko djelo smradu slovenski
morbidus – drugi put mater sebi dovedi nqa bninu pa je ponudi na rezanje publici majmune slovenski
Elvis Ursicic – Moji prijatelji su ginuli pod tom zastavom i baš bi volio vidjeti tko će kraj mene paliti i kidati Hrvatsku zastavu
Irena Sara Mraz – On je bolestan i jadan, ni sam nezna što je, dal Hrvat, možda Slovenac a najviše Jugić, ništa mu nije sveto ni jedna zastava a bome ni država.
Facebook User – Sljedeći performance se sastoji u rezanju janeza janše na komadiće...
Giorgio Pupa – To je za one koji su ginuli za ovu zemlju... i onda takve provokatore kada neko prebi je hooligan i nasilnik...
Ivo Ereiz – To je velika uvreda cijelom HR. narodu, takve umjetnike odma na 15 g. robije.Pa nek reze svojoj materi gace...
Danko Mrkonjić – Jeben mu mater u usta mu jeben, nek dođe u Split na rivu rizat zastavu pa ćeš vidit kako će bit performans kako gori na vrhu Marjana...
David Bruza – idiot zastava je svetinja 50 godina golog otoka za njega i njegove saucesnike
Božo Bukowsky - i kad kažem da treba udarati stoku letvom onda sam ja nasilnik? imam zanimljive ideje za performanse, samo gdje se dobije umjetnička licenca hehehehehehe
n.z. – UMJETNOST??? pod i za tu zastavu su se hrvatski branitelji borili i ginili, a oni to unistavaju i onda to nazivaju umjetonstcu.....moze ih bit sramota za tako nesta....
Medico – Zar umjetnička sloboda mora biti iznad svega? Zašto? Zar se mora baviti stvarima koje su bez dobrog ukusa, posebno koje mogu vrijeđati?
SToper – A i izgleda ko pederčina Konjino popišam se na tebe i tvoju umjetnost i na ove šta te podržavaju
Euskadi – meni je samo nevjerovatno kako si ti neokrznut đubre da pričaš o ovome. Mrtvu ti mater kasapit triba ko tu zastavu. Da Bog da ti dica pocrkavala u mukama za performans meni!
Montana T – treba njemu opliti takovu kaznu, da mu više nepadaju napamet takva umjetnička dostignuća, to nije umjetnik, nego bezobraznik koji vrijeđa Hrvatske simbole, neka dođe u Izrael sa takvim umjetnostima, pa će u kapselu natrag, smeće komunističko!
božesačuvaj – Ja bih napravio performans deranja tvoje kože!
cobra73 – Janšu treba malo išamarati jer se pravi glup.No nije čudo za njega kad naše komunjare hvale takav čin zato nedopustimo da nam na ovako perfidan način blate naše svetinje.ZDS!
joana – Interpretacija njegova djela je ponizenje Hrvata i Hrvatske drzave.
marasovac - Što bi bilo da recimo ja dođem i izuvodim neki performans, kao, ja sam umjetnik i to. I onda u jednom djelu te izvedbe uzmem sjekiru i nekom ovakvom Janši otkinem ruke i noge. I dok on zuji da sam ja načinio kazneno djelo ja samo tvrdim da on kenja, da je to sve umjetnost, i da je njegov problem ako ne razumije umjetnost?
maddalena7 – Ova budala je namjerno uvrijedila Hrvatski narod kidajući zastavu (...) Nadajmo se da će za ovaj svoj perfomans dobiti globu i zabranu ulaska u Hrvatsku ako već ne dobije zatvor.

Tako eto govori narod. Kako sad ne biti mizantrop? Iz usta svih ovih komentatora kulja mentalni sklop fašističke teokracije po uzoru na ajatolaha u Iranu. O bože, koliko ih je samo! Prijetnja terorom ''Hrvatske kršćansko-socijalne stranke'' iz Brešanove Države Božje 2053., formalno žanra fantastike, uopće nije teško zamisliva – jer ljudi su takvi. Bez potvrda o nazočnosti misama ništa se ne može, ni produljiti osobnu iskaznicu. Crkveni Ured za čistoću vjere pali knjige i u školama Darwina zamjenjuje biblijskom Genezom. Kazališta se zatvaraju, rock'n'roll je zabranjen, suknje sežu do gležnjeva, ljudi nestaju. Zastrašujuća je pomisao da većina ljudi, naizgled sasvim normalnih, među kojima svakoga dana hodamo, živimo, radimo, kupujemo pecivo, sjedimo u čekaonicama, vozimo se u tramvaju, zapravo tako razmišlja – da ispod fasade korektnih sugrađana imamo posla s usijanim idiotima. Samo da im je baciti fetvu na pokvarenjaka kojemu ''ništa nije sveto''!

Moja uzvratna netrpeljivost prema tima kojima jest sveto sastoji se u spomenutoj alergiji na višak duše i čuvstvenosti. Kada čujem da netko ispostavlja svoje ''vjerske osjećaje'' kao svetinju koju mu se ne smije dirati – ili ne znam koju mnogopoštovanu vrijednost koju se također sakraliziralo (zastavu i grb, trijumf revolucije, majčinstvo, ljubav, dostojanstvo...) – to je čovjek za mene automatski neprihvatljiv, ne želim ga na manje od 100 metara od sebe – pa i zato što ga se pomalo bojim (te rabijatne tuposti konformiranog pravedništva), ali prije svega zato što ga ne mogu podnijeti. Još bih mu možda oprostio latentnu nasilnost njegove ograničenosti, ali ne posjedujem toleranciju na izvještačenu osjećajnost. Takav sam: radije bih da me se pogodi kamenom nego čuvstvima – i ja ću mu ta čuvstva baš željeti povrijediti, s namjerom. Ili, da se poslužim Kunderinim riječima, raniti, šokirati, zbuniti mu podrazumijevanje univerzalizacije njegove svetinje; moja riječ treba da poput rila vepra razdere samu osnovu duša vaših, pisao je Nietzsche (alias Zaratustra).

Ne pitajte me za obzire, zato što je riječ o klasičnom reketu. Nije problem sama činjenica da su ljudi ganuti zastavom, ali je problem, tj. reket, u onom postrojavajućem imperativu: ako sam ja nečim ganut i nešto poštujem, i svi drugi moraju poštovati kao ja. Šta ima tko misliti drugačije od mene! (Počevši upravo od toga da je zakonom zavedeno (?!!) da ne smiješ – kao podilaženje moralnom kodu ''hrvatskog čovjeka i katolika'' – a mi bi u Europu. Pih, mjesto nam je negdje između Irana i Saudijske Arabije.) Ako je on njima izrezao zastavu, to je ekvivalentno tome da oni njemu izrežu prste, prebiju, išamaraju, zapale ga, ili što su već sve nabrojali... otkinu ruku, oderu kožu, šipkom po rebrima, sjekirom po rukama i nogama, sasjeku ga na komadiće, pošalju na Goli otok, zatvore godinama, popišaju se na njega, narežu mu mater, narežu materi gaće, jebu mater u usta, kasape mrtvu mater... Našem vox populiju je to normalno. Učinit će mu zlo po logici da je i on njima učinio zlo. Oko za oko, zub za zub, a ruka, noga i mater za zastavu. Neka se zna da je njima zastava baš tako važna i draga, ništa manje od ruke, noge i materinih gaća. Kratki spoj je u tome što ne postoji na svijetu samo jedna hrvatska zastava. Ako ja raskomadam jedino svoj vlastiti primjerak zastave, i ni jedan drugi, čime sam vas onemogućio u tome da vi svoje primjerke obožavate? Ničim. Što sam vam oduzeo? Ništa. I dalje možete nesmetano gajiti i upražnjavati svoja čuvstva. E, tu smo, dakle! Zec njihovog pravedničkog gnjeva krije se u jednom drugom grmu: onaj tko raskomada svoj primjerak zastave, oglušuje se o zapovijed da i on mora gajiti i upražnjavati takva ista čuvstva. Eto što im oduzima: pristanak da mu oni kroje mišljenje, da mu stav (o tome da li je nešto svetinja) bude isti kao njihov. A to je točno definicija fetve: mudžtehid objavi svoje Mišljenje koje je obvezujuće za sve sljedbenike; svi imaju tako isto misliti. Mali Mujo, ne d'o ti Alah da ne odeš kud i svi!

—

Naravno, svatko od nas (čak i Zappa ili Kundera) prije ili kasnije dođe do točke na kojoj mu nije više do šale, na kojoj postaje emocionalno investiran, zabrinut itd. Ljudski život je ne samo komičan nego i tragičan; nitko ne predlaže totalnu ravnodušnost do slaboumnosti. Sigurno da Zappa kada je još mlad čuo kako ima terminalni rak, nije samo odmahnuo rukom: ah, svejedno mi je. Kada bi nam netko zlostavljao dijete, zacijelo ne bismo samo slegnuli ramenima jer da se Bog smije. Ali pumpanje ozbiljnosti agélasta, puritanska, futrolaška zabrinutost, to je ona koja radi moralnu paniku zbog irealnih vrijednosti, u tome je razlika – zbog tekovina revolucije, kateheze, zastave, bicikla, masturbacije, stihova i sl.

''Naše obitelji su u opasnosti od ljudi kao šte vi, s vašim stihovima'' – što je moralnom tajkunu Loftonu na duši kada diže svoju dreku, strašno zabrinut za problem ocjenjivanja maloljetnika koji se pale na nastavnicu? Pogubnost ''porn rocka'' za psihofizički razvoj djece? Ne, stvarno relevantan znanstveni dokaz povezanosti dirty stihova sa smetnjama u razvoju ne postoji. Loftona brine nešto drugo: da će takvi stihovi djecu pokvariti. Njega muči ćudoredna strana slučaja: da ne omanu u moralnom razvoju. To je zabrinutost tobože za djecu, a zapravo za ucjepljivanje pravovjernog moralnog koda u djecu, kojim će ih se kvalitetno pritegnuti na lanac. U pitanju je lažna vrijednost – lažna ne što Lofton ne bi u to iskreno vjerovao nego zato što je motiviran onim mehanizmom superega, ''filozofije palanke'', istim onim što se negdje u Iranu očituje tako što kamenuje ''bludnice'': kolektivnim strahom pred nametnutim stidom, gdje ćemo sve učiniti da se o nama ne govori, a požuriti se zagalamiti kada netko drugi odstupa.



Rock'n'roll 1957. – Jao Susie, probudi se, gotovi smo kad se sazna! A nisu sirota djeca ništa ni radila, bio film dosadan pa zaspali – ali:
Whatta we gonna tell your mama
Whatta we gonna tell your pa
Whatta we gonna tell our friends when they say ''ooh-la-la''
We fell asleep, our goose is cooked, our reputation is shot

Objašnjenje nije kompliciranije od toga da Tipper ima potrebu puritanski obrazac kreposnosti prenijeti na kćer (da ju ne bi kao majku jednog dana sramotila pred ljudima), naprosto zato što ga je i njena majka prenosila na nju (da ju ne bi, pogađate, sramotila pred ljudima). Ljudi su u principu banda sluđenih leminga, antena uvijek uperenih prema Dvorcu. Nije njima stvarno do toga da štite djecu, nego da štite i hrane moloha svog moralnog kodeksa (i vlastitu djecu njemu stavljajući na tanjur). Zašto im je do toga? To je iracionalna prisilna radnja, kompulzivni imperativ proizišao iz podzemne pritisnutosti, iz savjesti koja im je podmetnuta, iz neriješenih intimnih frustracija, slično kao što je i Schopenhauer objašnjavao da živina ne može da ne radi protiv svog interesa, a za račun Volje.

U jednom članku, napisanom još 1967., skoro dvije decenije prije hvatanja u koštac s Majkama Prevencije, Zappa to razlaže sve do originalne američke Majke Puritanke i Puritanskog Tate: It all stems from a system that was never designed to work. Our system is based on a lot of fallacies. Our moral code, for instance, from the Puritan era is basically wrong. No animal up to and including the human being was physically designed to live under that sort of a code. When these codes are strictly adhered to you come up with stunted, twisted fragments of society. Sure they're building tall buildings. What else can they do? They're frustrated. So you have a system built on really faulty components. Then you've got a whole heritage of parent-to-child teaching. That is -- teaching by example. Parents always wanted to be good guys, live in the system and be straight. Some of them really couldn't handle it, they couldn't play the right games and they developed horrible guilt feelings. Then they started wasting themselves -- taking to drink and other things. Morally the society crippled itself. By example of behavior, this whole tradition of nonsense was handed down from father to son as far back as the Pilgrims.



Tipična pro-apstinencijska i ništa prije braka pjesma iz tog vremena:
Wouldn't it be nice if we were older
Then we wouldn't have to wait so long
Maybe if we think and wish and hope and pray it might come true
Baby then there wouldn’t be a single thing we couldn’t do
We could be married
And then we’d be happy

Ah, da je barem pop muzika zauvijek ostala čedna i dolična, reklamirajući samo ''zrelu ljubav'', uzdišu Majke Prevencije.

U sučeljavanju na CBS-u '85 između Zappe i Candy Stroud, jedne od njih, dotična gospođa nam daje do znanja da ona nema naravno ništa protiv seksa kao takvog, seks je zdrav, ali odbija cinični stav: ne, seks nije an animal act.



U redu seks, ali to onda mora fino i pristojno, boguugodno, izbijeljeno, s ispravnom porukom, ne može Sodoma i Gomora kakvu promoviraju ''porn rock'' stihovi, pa ne možemo dopustiti da naši tinejdžeri slušaju ploče na kojima se pjeva o masturbaciji, o oralnom seksu, homoseksualnosti, orgazmu, ''dizanju''...



A zamislite, prepada nas Stroud strahotama, Tina Turner ima pjesmu koja se zove What's love's got to do with it, i u kojoj se kaže love is only a second hand emotion. Molim vas lijepo, pa kakva je to poruka našoj omladini u uzrastu kada formiraju vrijednosne sustave i moral?! Sex implies responsibility, implies commitment and implies consequences – i zar ćemo dozvoliti da ih se uči kako je casual attitude towards sex OK i prihvatljiv?!

(Molim minutu da odem u wc staviti prst u grlo.)

—

OK, možemo...

Završio bih Zaratustrom: Pozvao sam ih da se smiju svojim turobnim mudracima, i svima onima koji su poput crnih strašila opominjući sjedili na drvu života.

Prvi dualizam u filozofiji zabilježen je već u kozmološko, predsokratsko grčko doba. Anaksimandar, Pitagora, Parmenid – najumnije grčke glave dolaze do zaključka kako vječni ''bitak'' (Jedno) ne može biti nešto iz pojavnog svijeta (Mnoštva), svijeta šarenog, propadljivog, podložnog entropiji – nego isključivo nešto izvan tog svijeta, nešto vječno i idealno. Ideja se prelila u platonizam, i preko platonizma u Plotina, Augustina, teologiju, skolastiku... Sv. Augustina, koji je kanonizirao teoriju istočnog grijeha, najviše je mučio teološki problem Adamovog – ne rebra, nego? Ukrućenog uda, pogodili ste (u edensko doba dok su Eva i on još bili u milosti, neistjerani iz Raja). Bez bludnih misli nema ni erekcije, a kako bi netko još bez grijeha, sav blažen i svet, tek stvoren na Božju sliku i priliku, mogao imati na umu prizemne, nedostojne stvari? Rješenje? Adamu se dizao bez uzbuđenja i požude, kao stroj bez duše, voljnom odlukom na ime više racionalne svrhe. Ne zato što bi mu se htjelo, ili što bi mu godilo, nego kao – ''iz dužnosti'', jer se mora. Neće se Kain i Abel sami od sebe roditi. Bogu treba novog ljudstva, samo zato mu ga je dao: pa ne valjda da bi se njime zabavljao, nego da se uhvati posla i odradi njime na Evi što mu je partijski zadatak. Nezgodna činjenica postojanja spolnog organa može postati prihvatljivom jedino ako ga se učini ništa više zabavnim/nepristojnim od noge ili ruke. Naravno, lažem. To je tako slikovito tek Eriugena nekih petsto godina kasnije eksplicirao (da je Adam dizao muškost kao ruku što diže – a tko je još popaljen dok diže ruku). Ali koordinate mu jest zadao već Augustin, proglasivši: prije Pada nije bilo požude u seksualnom činu, nego je isti bio apsolutno potčinjen voljnom razumu.



S milenijskim trajanjem dualističke antinomije Duh / tijelo, res cogitans / res extensa, stoji slično kao s Bablovim kraljem. Descartes je bio poslovično radikalno kritičan prema svemu osim prema naslijeđenim aksiomima u vezih kojih uopće nije došao do toga da ne bi bili samorazumljivi. Najčešće zadovoljavajući izlaz iz problema nije u pronalaženju novih genijalnih rješenja, kaže Babl, nego u oslobađanju od starih banalnih ograničenja, a često je to jedno te isto. A i vrijeme bi već bilo! Descartes je živio prije pola milenija, Augustin prije jednog i pol, predsokratovci dva i pol...

A autori Starog zavjeta prije tko zna koliko. Malo sam se napravio blesav, istočni grijeh je puno stariji narativ od zapadne dualističke filozofije (da bi onda u srednjem vijeku onostrana monoteistička mistika stare ere bila samo kalemljena s grčkim konceptom čistog Duha koji se uklapao, čime su zadane sve bitne postavke suvremene kršćanske teologije). U pojavi moralističke religije je izvorno na djelu nešto praiskonsko, manje teorijsko i metafizičko, a više fundamentalno iz života i ovozemaljsko – opći arhetip svećenika kao svetog čovjeka u futroli, s opominjućim, uzdignutim kažiprstom. Profesionalni odricatelj, klevetnik, trovatelj života, reći će Nietzsche. On je taj fenomen jako dobro razložio u svojoj genealogiji morala. Tip svećenika nastaje zahvaljujući tome što je uvijek bilo svih onih koji pate nad sobom, kojima je loše na zemlji, potišteni su, nalaze se u očajnoj ili bezizlaznoj situaciji. Svećenikova uža specijalnost je izmoralizirati nemoć i bijedu: Naime ''samo bijedni su dobri; samo siromašni, nemoćni, samo ljudi iz nižih slojeva su dobri; isto tako pobožni su jedino paćenici, siromašni, bolesni, ružni, jedino oni su Bogu ugodni, samo za njih postoji blaženstvo – a vi, naprotiv, vi otmjeni i moćni, vi ste za sva vremena zli, svirepi, pohlepni, nezasitni, bezbožni; vi ćete za sva vremena i ostati nesretni, prokleti i odbačeni!''

Bezbložni ''J.'' mi je ispod 4. dijela ove serije postova ostavio komentar u kojem ukazuje i na pozitivne strane svećeničkog poziva: spašenog samoubojicu, nahranjenog siromaha ili izliječenog patnika, ili pak umirućeg kojemu je netko zadnje trenutke učinio podnošljivijim. Jednom nogom svećenik je tako u službi patnika, stradalnika, depriviranih, ne doduše kao liječnik, ali barem kao sestra koja im morfijem eskapizma onostranosti pomaže u nezavidnoj situaciji na zemlji, da im bude lakše. Utjeha, ublaženje simptoma, hipnotiziranje do umrtvljenja nerva za bol. S drugom je pak nogom svećenik sluga moći na vlasti: on pacificira latentnu razdraženost i gnjev depriviranih masa. Svećenička kasta je statusno visoko honorirana od strane svake vlasti zato što samom prirodom posla djeluje na prevenciji revolucije, gašenju iskre pobune u začetku: aktivirati taj eksploziv tako da ne raznese ni stado ni pastira, to je njegova najveća majstorija. Ali ono što je važnije: po principu ''grožđe je kiselo''; pri čemu prednjači difamacija čulnosti, a u drugom planu i ukupno svega što nije natmureno, što je vedro ili se zabavlja – uspjelo, lijepo, zdravo, neinhibirano itd. Rođenje morala iz duha resentimana. Čestitost onih poniženih životom, vrlina rođena iz poraza suspektna je zato što u pravilu ima u sebi nešto od tog kiselog grožđa, koje nije najboljeg okusa. Kršćanski je mrziti duh, ponos, hrabrost, slobodu, libertinage duha; kršćanski je mrziti osjetila, radosti osjetila, radost općenito... Savjest nije, kako se rado vjerovalo, glas Boga u čovjeku – nego je to instinkt okrutnosti koji se okreće unatrag nakon što si više ne može dati oduška prema vani. Počinje se nalaziti čast u bivanju što boljim i uspješnijim u tom moralu okrutnosti prema sebi, samounižavanja, odricanja od ''svijeta'' i ''tijela'', forsiranja ''čistoće''. Pojmovi ''krivnje'', ''grijeha'', ''poročnosti'', ''požude'' – kao sredstvo tiranije, pounutreni u samodisciplinu, samonadzor, samosvladavanje. Može se postati i pravednikom – a to znači nešto kao demonstrantom – evo, vidite, ovako se to radi, i pozivati na red: zašto i vi niste kao ja. Čovjek je kriv kao takav, svaka jedinka, ali oni koji su pravednici i koji se temeljito pridržavaju Božjeg Zakona, moralno su iznad zato što svoju grešnu prirodu začepljuju u sebi, vežu je na lanac, za razliku od pogana koji ju puštaju s lanca. Zato se rado tiraniziraju: jer si tim putem osiguravaju sliku svijeta u kojem su oni iznad.

Gdje je lopta, tu je i sport. U ovom slučaju radi se o sportu pravedništva, a loptu počnu predstavljati glagoli kao bičevati se, zatvarati u samicu, jesti samo korijenje... Natjecanje: tko će biti veći svetac. Pravoslavci imaju prikladan izraz: podvižništvo. Isposništvo ili podvižništvo je upravo to: trening za podvige, kao što se i atletičar odriče normalnog života (živi ''sportski'') samo da bi jednom čuo aplauz kojim ga kao šampiona nagrađuje publika na stadionu. Zamišljaš kako ti se drugi dive i poštuju te – i već to je dovoljno za život. Ima li većega uživanja? Kundera na usta Bertlefa iz Oproštajnog valcera piše o Svetom Šimi sa stupa (Stilitu), koji je cijeli život prostajao na vrhu stupa, spomenutog, i sav kršćanski svijet se čudio i divio tom nevjerovatnom rekordu koji kao da je premašivao granice ljudskih mogućnosti. Sveti Šimun sa stupa bio je Gagarin trećeg stoljeća. Možete li uopće zamisliti kakvo je blaženstvo ispunilo svetu Agnezu parišku kad je od galskih trgovaca saznala da sveti Šimun za nju zna i blagosilja ju sa svog stupa. A zašto je, što mislite, nastojao oboriti rekord? Možda zato što mu nije bilo stalo ni do života ni do ljudi? Ne budite naivni! Da bi ga iskušali, crkveni oci su mu naredili da siđe sa stupa – kušnja se sastojala u tome što bi odbijanje značilo da ne stoji toliko u slavu Boga, nego samo radi rekorda, za osobnu slavu. Ali ih je Šimun prozreo i pokunjeno poslušao. Kad su vidjeli kako tužno silazi sa stupa, smjesta su mu naredili da se opet vrati gore, i tako je svetom Šimunu dopušteno da umre na svom stupu obasut ljubavlju i divljenjem svijeta.



Ultimativna moralnost – svetost – definirana je kao obrnuto proporcionalna pogodovanju tijelu. Jedno od važnijih obilježja svetaca bila je ne pasivna nebriga za higijenu, nego suprotno, aktivna briga za nehigijenu. Ne može se reći da im je bilo svejedno hoće li se oprati ili ne; bilo im je baš stalo da ostanu neoprani. Posebno su se starali o tome da nikome ne promakne kako su uzdignuti iznad samoljublja kojemu je do takvih prizemnosti kao čistog tijela. Crkveni oci su uvijek gledali na brigu o tijelu kao "oholu", a cijenili preziranje i mučenje tijela, ne bi li se tako "približili Bogu". Zapušten život u nečistoći obdržavalo je mnogo tzv. svetaca, koji su predstavljali primjer na koji su se trebali ugledati Crkva i cijelo društvo, kao neka vrsta dokaza svetosti. Sv. Jeronim u Brevijaru Rimske Crkve pobožno naglašava kako je Sv. Hilarion cijeloga života živio u totalnoj fizičkoj nečistoći; Sv. Atanazije slavi Sv. Antuna jer ovaj nikada nije oprao svoje noge; najupečatljiviji dokaz svetosti Sv. Abrahama, bio je da 50 godina nije oprao niti svoje ruke niti noge; Sv. Silvija nikada nije oprala svoje tijelo osim prstiju; Sv. Eufraksija je bila u samostanu u kojemu su se redovnice uzdržavale od kupanja. Sv. Marija od Egipta je poznata po svojoj nečistoći; Sv. Šimun Stilit je nadmašio sve--najmanje što možemo reći je da je živio u takvoj nečisti i smradu da to njegovi posjetitelji nisu mogli izdržati.

Posrijedi je razuzdano uživanje u antirazuzdanosti, da istaknem paradoks ugrađen u situaciju. Ili: oholo samoljublje utemeljeno na izbijanju batinom iz sebe oholog samoljublja. No, dok god je ta batina okrenuta jedino prema samome sebi (da bi se u kompenzaciju uživalo u divljenju svijeta), stvar ostaje benigna. Kunderin Bertlef: Ta nesavladiva čežnja za divljenjem nije smiješna nego dirljiva (...) To je veliki primjer ljubavi prema ljudima i ljubavi prema životu. Ne možete ni zamisliti, draga gospođice, koliko je Šimun sa stupa još prisutan u svima nama. I sigurno niste svjesni da on do danas predstavlja onaj bolji pol našeg bića. Što da sa sobom radi čovjek koji je životnim okolnostima ugrožen, nagažen, ponižen? Ovakav postupak samotiranije je očajnički pokušaj njegove borbe za opstanak, da barem u nečemu bude dobar i uspio, oblik perverzne sublimacije kojom se zaobilazno ponovo dolazi do dostojanstva. Nietzsche upozorava na djelomičnu fiziologijsku zakočenost i zamorenost protiv kojih se najdublji, intaktni životni instinkti neprestano bore svim sredstvima i iznalascima. Asketski ideal je jedno takvo sredstvo: dakle je upravo obratno od onoga kako zamišljaju poštovatelji tog ideala – život se u njemu i kroz njega bori sa smrću i protiv smrti, asketski trik je u održanju života. Uništeni čovjek, metaforički ili doslovno na samrti, ga se hvata kao za slamku kojom će se ponovo vratiti u (socijalnu) igru. Već me se razumije: taj asketski svećenik, taj prividni neprijatelj života, taj niječući – upravo on spada među najveće održavajuće i potvrđujuće sile života. (...) Njegovo ''ne'', upućeno životu, kao nekom čarolijom izvlači na svjetlo dana obilje nježnijih ''da''. Pa i kad sebe rani, taj majstor razaranja i samorazaranja – nakon toga je sama rana ta koja ga sili živjeti.

Međutim, za razliku od ovog zdravog samopotvrđujućeg vida – egotripa, pa bilo i kroz samoodricanje ega – asketski ideal se očituje i u onom puno zlokobnijem vidu, koji je također potvrđivanje ''volje za moć'', ali puno antipatičnije vrste, kada je batina okrenuta prema drugima. Sveci su nekada samo sportaši, ali nekada su i društveni grabežljivci, predatori na konto pravedništva, kao grof de Reynaud – puritanski ideal kao instrument društvene moći i kontrole, utjecaja.

Na takvu tlu preziranja sama sebe, jednom pravom močvarnom tlu, raste svaki korov, svako otrovno raslinje, i to sve tako maleno, tako skriveno, tako neiskreno, tako sladunjavo. O kakvom je otrovu riječ? O mržnji loše raspoloženih spram svake dobre raspoloženosti: Treba samo pogledati pozadinu svake obitelji, svake društvene grupe, svake zajednice. Posvuda borba bolesnih protiv zdravih – tiha borba, većinom blagim otrovom, ubodima igle, podmuklom igrom s paćeničkim izrazom lica, a kadšto i s onim bolesničkim farizejstvom glasne geste, koja najradije izigrava ''plemenito negodovanje''.

Get this widget | Track details | eSnips Social DNA

Što od milja kažemo – ''babe'':
Sve što nisu mogle, sve što nisu znale
Na lomaču nose, na lomači pale



I kakva lažljivost, nastavlja Nietzsche, da se ta mržnja ne bi priznala kao mržnja! Kakva rastrošnost na velikim riječima i držanjima, kakvo umijeće ''dostojnog'' klevetanja! Naročito se ističe umijeće krivotvorenja kojom se ovdje oponaša kov kreposti, pa čak i zvučanje, zlatno zvučanje kreposti. Oni su sad krepost posve uzeli pod svoje (...) ''Jedino mi smo dobri, pravedni'', govore oni, ''jedino mi smo homines bonae voluntatis.'' Oni kruže među nama kao utjelovljeni prijekori, kao opomene – kao da su zdravlje, uspjeh, snaga, ponos, osjećaj moći već same po sebi poročne stvari za koje bi se jednom moralo ispaštati, gorko ispaštati. O, kako su oni sami spremni na to da druge učine ispaštati, kako žude za tim da budu krvnici! Među njima ima u obilju osvetoljubivaca prerušenih u suce, koji stalno riječ ''pravda'' poput neke otrovne sluzi nose u ustima, uvijek napućenih usana, uvijek spremni pljunuti na sve što ne gleda nezadovoljno i dobre volje ide svojim putem.

(Ovaj sam sjajan odlomak već navodio na blogu, ljetos, zaključivši njime post o ljutnji koju tipično ispoljavaju Čedne žene protiv ''neodgovornih'' muškaraca i posebno spram Neopterećenih žena – tzv. ''dronfulja'' koje se moraju nositi s tim kakve su (neke žene su promiskuitetne, i potrebno im je puno da ih se zadovolji). A dostojanstvo?! A moral, dragi ''dečki''?! Da, mrzim i prezirem muškarce koji iskorištavaju žene za vlastito zadovoljstvo, i za jednu noć...)

U onom intervjuu Globusu don Živko spomene Krležu: da kakva je šteta što je netko tako antikatolički raspoložen imao veliki utjecaj na hrvatsku intelektualnu javnost. Jer Krleža je na Crkvu od ranog djetinjstva gledao s određenom mukom u sebi. Zna Živko i što ga je točno mučilo: svakako je on doživljavao Crkvu od mladosti, od puberteta, kao problem baš na seksualnom planu. I velik dio tih naših ateista, poslije komunista, zapravo se razišao s Crkvom u vrijeme puberteta. Znam što govorim, pamtim ono što se događalo. To bi možda trebalo elaborirati: Hoću reći da su ljudi napuštali Crkvu zato što nisu mogli izdržati sve ono što je Crkva od njih tražila. Mislim pritom na suzdržavanje od masturbacije i od ljubavi. Novinar ga pita da pojasni malo i ono oko Krleže: kada čovjek čita Krležu i vidi njegov doživljaj ministriranja u crkvi, gdje on piše npr. da svećenik ispod haljine ima istu ''onu stvar'' kao i drugi ljudi – što ćete o tom čovjeku misliti nego da je time opterećen?

Sva sreća da imamo Živka i bratiju koji nisu opterećeni.

Ključno pitanje za svaku moralističku babu je pitanje selekcije, što će izabrati kao svoj trn u oku, za paliti na lomači. Čehovljev Beljikov zabranjivao je tako – bicikl. Vožnju biciklom. Jednog mlađeg nastavnika upozorava da ga je primijetio kako hoda u izvezenoj košulji, da je neprestano na ulici s nekakvim knjigama, a sad još i vozi bicikl, što je neprilično za njegov položaj. Zašto? – pita ovaj čudeći se. Pa, zar tu treba još objašnjavati, Mihaile Saviču, zar to nije posve jasno? Ako profesor vozi bicikl, što onda preostaje učenicima? Njima preostaje samo da hodaju naglavačke! Pošto to nije dozvoljeno okružnicom, znači da je zabranjeno. Jučer sam se zaprepastio!

Kustićev bicikl su manifestacije seksualnog liberalizma, ''bludničenje'', znači strogo sva spolnost izvan one predviđene vatikanskom okružnicom. U propovijedi Pavlova zagonetka o seksu piše: Nije riječ o tome koja bi se seksualna nastranost možda mogla tolerirati, nego je pitanje biblijski jednostavno: što čovjeku priliči, a što mu ne priliči? Čovjek ne živi zato da se nekako s najmanje žrtve i najviše užitka provuče kroz život, nego zato da postane i bude zaista čovjek. Budući da je seksualnost tako važna sastojnica ljudskoga bića, bilo bi smiješno misliti da se baš u njoj čovjek može ponašati ne razlikujući i ne pazeći što ga čini više čovjekom, a što ga raščovječuje.

Pored tolikih duhovnih i moralnih bankrota suvremene civilizacije, baba Živku – koji nije opterećen seksom – najveći su trn u oku baš pizdarije tipa masturbiranja. (Arhiva kolumne mu je doslovce zatrpana moralnom panikom zbog ''bluda'', gdje god klikneš završiš na nečemu seksualnom i sočnom, mogao sam birati, na desetine urnebesnih citata povaditi.)

Novinar ga pita kako je onda njemu bilo u pubertetu (kao vođi ''Malih križara'' u Pagu)? Bio sam vrlo strog prema sebi, a, zapravo, kada sada pogledam, i neugodan prema kolegama. Velika većina dječaka imala je neka seksualna iskustva koja nisu bila baš sasvim crkveno u redu. Ja sam tu bio prestrog i mislim da sam onu grupu mladih ljudi oko sebe, koji su se okupili u našoj križarskoj organizaciji, malo i terorizirao. Govorio sam: “Pa to ne smiješ raditi!’’ A oni su se onda preda mnom sramili, pa su se malo i pretvarali.

Dok govori unazad o tim danima (''kada sada pogledam''), stječe se dojam da je Kustić od tada do danas promijenio politiku – omekšao krutost svojih stavova. Ali ako je ovo što danas čitamo od njega omekšano, što li je tek onda ono bilo? Seksualna inkvizicija? (A što bi tek bilo da je k tome opterećen seksom?) Svakako je u pitanju naslijeđeni odgoj koji ne može izaći iz svojih mentalnih ograničenja – u mladog čovjeka usađena je krivnja zbog pubertetskih procesa. Uzdržljivost se uvijek osvećuje, mišljenja je Karl Kraus. Kod jednoga uzrokuje bubuljice, a kod drugoga seksualne zakone. Jer i križar je ispod mantije požudan (nemojmo se zavaravati, hormoni su to), ali mu je ponestalo nevinosti u žudnji. Dok se organ neumitno diže, propinje, traži svoje, i tako bi ga rado ''pošamarao'', već je lud totalno, grize ga istovremeno zbog toga savjest jer mu je umetnuto u nju od strane odraslog autoriteta (roditelja, učitelja, župnika) kako je to nešto prljavo i nevaljalo, protiv čega se treba boriti – a ako se podleglo, okajati – i tu sad nastupa jedan generalni resentiman uslijed nerealiziranog fuka, neprolivenog sjemena. Tko se zabavlja na ovome svijetu, na onome mu za odmazdu ne gine prženje u paklu.



Sve su to odreda ljudi ressentimenta, ti fiziologijski unesrećeni i crvotočni, cijelo trepereće zemaljsko carstvo podzemne osvete, neiscrpno, nezasitno u izljevima gnjeva protiv sretnih, kao i u maskaradama osvete, u nalaženju izgovora za osvetu. Kad bi oni zapravo došli do svojega posljednjeg, najfinijeg, najsublimnijeg trijumfa osvete? Nedvojbeno tada kad bi uspjeli svoju vlastitu bijedu, svu bijedu uopće ubaciti u savjest sretnih

Kao one mile starice iz Arsenove pjesme:

Po klupama parka ljubavnike love
I svoj poraz nude za njihove snove
Za te što se vole, za te što se ljube
Znaju samo riječi umorne i grube

Moralnost je stav koji zauzimamo prema ljudima koje ne trpimo, aforističan je Oscar Wilde. Kršćanska mržnja: zašto bi netko drugi bezbrižno uživao bez kajanja? Ogaditi drugome život, terorizirati ga moralom, iz duboko usađene kivnosti na cijeli svijet. Judin poljubac što ga je kršćanska kultura dala ljudskom duhu, aforističan je Karl Kraus, bio je posljednji spolni čin što ga je ona dopustila.

Treba, doduše, razlučiti i spolne činove. Neki jesu dopušteni... samo ako nisu ugode radi, po augustinovskom principu. Novinar Kustiću predlaže tezu po kojoj je u međuvremenu postao blaži, popustio (''na jedan lijep, konstruktivan način''); međutim, on presječe takve površne kvalifikacije: Čak nisam popustio, nego sam se oženio. To nije isto. Nije isto oženiti se ili se razbludničiti. Što to znači? Užitak je per se stavljen na index kao grijeh. Spolnost je istovremeno nužna za prokreaciju, no i neodvojiva od užitka. Kako su to teolozi riješili? Dopustili su spolni čin, ali samo ako je crkveno ozakonjen, sa svim pečatima, dakle u svetom braku – jer u svetom braku znači da je u svrhu prokreacije (i eventualno one Pavlove ideološke Ljubavi), a ne, božemiprosti, u neke druge svrhe.



U članku New Rock koji je 1968. napisao za časopis ''Life'', Frank Zappa objašnjava što se dogodilo Živku Kustiću: Mom and Dad were sexually uninformed and inhibited (a lot of things wrong with society today are directly attributable to the fact that the people who make the laws are sexually maladjusted) and they saw no reason why their kids should be raised differently. (Why should those dirty teen-agers have all the fun?) Sex is for making babies and it makes your body misshapen and ugly afterward and let's not talk about it shall we?

Jedino tada je spolnost dopuštena: ako je grešni nusproduktni užitak okajan višom teološkom teleologijom. Bog nije rekao: jebite se, radosno i neopterećeno, nego je rekao: plodite se i množite; činite to (samo zato) da biste se množili; jedino je u to ime dopušteno jebati se. Ukoliko je užitak neiskupljen, dakle, ako se jebanje obavlja bez kajanja, tek onako, što nam se nešto diglo, iz zabave i sporta, a uopće ne u prokreacijsku svrhu proizvodnje novih malih kršćana koji će rasti u vjeri, spolnost ostaje tvrdo proskribirana. Sve što je užitak radi sebe samoga, bez više svrhe – grijeh je, odmah je to Bludna Radnja – da li preljub, da li masturbacija, da li homoseksualnost...



But each time we talk I get the same old thing
Always no huggin' no kissin' until I get a wedding ring
that's when she started talkin' true love started talkin' about sin
she said no huggin' no kissin' until you make me your wife

Protiv precjenjivanja nagonskog života koje izjeda dušu, a za plemstvo ljudske duše, predajem vatri spise Sigmunda Freuda. Goebbels, Berlin 10. V 1933, u operaciji ''lomača knjiga''.



To su bila strašna taborenja. Već do 1900., prvo s Darwinom, zatim s Freudom, sve se doznalo o tome kako je ljudsko biće ipak životinja, sisavac, primat, animalan stvor kojim upravljaju nagoni. Tabor ''idealista'' se usprotivio: ''Ne, to ne može biti tako!'' Čovjek nije nastao od majmuna, nego je plemenito biće sačinjeno na sliku i priliku Božju. Gori sad, Freude, kad lažeš! Ali tabor ''realista'' inzistirao je: ''Nažalost, to je ipak tako!''



Osobno, oduvijek mi se puno zanimljivijom činila zaobiđena fronta diskusije: zašto nažalost?

Dualistička svijest je ona koja nebo i zemlju i čovjeka između dijeli na dva potpuno odvojena elementa: transcendentni duh (po Descartesu, res cogitans) i puku materiju, protežnost, propadljivu tjelesnost (res extensa). Kao što se nazire iz ovog ''puku'', posrijedi je vrijednosna hijerarhija, a ne obična podjela: jedno je pôčelo pravo, a drugo je krivo, jedno više, drugo niže (ili ''grešno'' – a to je naravno res extensa, ''materija'', ''svijet'', ''tijelo''), gdje se onda dualist identificira s onim vrijednijim, višim: res cogitans, idealnim, čistim Duhom. Primjer je Crkva koja sebe vidi kao ovlaštenog zastupnika i namjesnika Duha, a prezirno frkće na tijelo. Ugrađeni paradoks se, međutim, sastoji u tome što koncept istočnog grijeha počiva na realističkom uvidu u požudnu narav čovjeka. To je shvaćanje koje se ne da zavarati, jer jasno vidi da se ono kakvi smo od majke rođeni uopće ne podudara s pozitivnim vrijednosnim normama o dobrome i lijepome – o tome što se mora, a što ne smije – nego smo puni grešnih nagona. Istjerivanje iz Raja kojim počinje Biblija nešto je sasvim blisko Freudu: nije čovjek plemenito biće, nego vreća požuda. Može li se tako o istom trošku biti realist i idealist? Ha, što je nemoguće čovjeku, nije Bogu...

Uputio bih na nedavni Profin post u kojem se izlaže teologija Sv. Augustina o tri očitovanja istočnog grijeha. Agenda je u tome da nam se pokaže kako je čovjek sâm slab, nemoćan i grešan, što vodi u Nesreću, e da bi nas se navelo na zaključak kako se umjesto predavanja razvratu treba okrenuti Bogu. Samo po Bogu se čistimo od istočnog grijeha i njegovih posljedica, odnosno nalazimo višu Sreću.

I Živko Kustić u svojoj jutarnjoj propovijedi Svaki je čovjek čudesan oslovljava paradoks: Bog nema iluzija o svom narodu. Ali se nipošto toga naroda ne odriče. Narod je ujedno i Božji i grešan, vjeran i odmetnički; to izgleda nedosljedno, ali zar nije takva istina svake ljubavi - u kojoj barem jedna strana nije savršena? (...) čovjek grešnik zajedno s Bogom postaje jak. Čim čovjek ne laže samome sebi, već je pred Bogom istinit te prima Božju jakost. Ni sam spasitelj, Isus Krist, nije bio pošteđen poniženja. I njega su sumnjičili. Čovjek je takav da lakše o drugome povjeruje zlo nego dobro. Misli da je nešto shvatio kad sve svede na naravne porive, na interes (...) Kao da nema mjesta za istinsku čestitost, za pravu ljubav. Ovo evanđelje (Mk 6, 1-6) želi potaknuti na povjerenje u Božje djelovanje u ljudima. Umjesto da sve tumači prizemno, Isusov sljedbenik uvijek se nada da se i u najneznatnijem čovjeku očituje nadahnuće, Božja prisutnost. Vrijedi vjerovati da je svaki čovjek čudesan - treba to samo otkriti.

Snaga vjere (uz pomoć ''odgoja i kazne'') ulijeva optimizam: vrijedi vjerovati da je moguća ''istinska čestitost'', da je ''svaki čovjek čudesan'' i da može pronaći u sebi ''Božju prisutnost'' (tj. ne masturbirati, ne koristiti kondome, ne ploditi se umjetno i ne postavljati previše pitanja u vezi Istine o Domovinskom ratu).

Babl u jednom svom postu piše o kralju koji je bacio oko na udanu žensku, dakle i imao je tu udanu žensku – koja nije htjela, a ni muž joj, ali kralju se ne govori ne – i jedno vrijeme ju je tako imao, no onda ga je počela paliti njena sestra – koja također nije htjela, zbog sestrinstva i to – a i ovoj se u međuvremenu svidjelo biti kraljevom macom, pa ni ona nije htjela odstupiti – tako da mu nije preostalo nego otjerati prvu, riješiti je se, i tako se jedno vrijeme sladio sestrom, no potom se opet zaželio stare, pa je otjerao novu, ali mu je nakon nekog vremena počela opet ta faliti... uglavnom, nije dobro završilo. Kralj, dakle, može što hoće, nitko mu ne može reći ne – ali što uopće kralj hoće? Hoće jednu... i hoće drugu. Hoće ih obje. Babl postavlja logično pitanje: pa zašto ih onda, pobogu, i ne uzme obje?! Zašto mora prvo jednu tjerati da bi drugu doveo? Kralju se podrazumijevala ili-ili konvencija, po kojoj mu u svakom pojedinom momentu samo jedna žena može biti službena partnerica. Ali čudno kako nije vidio ono što mu je cijelo vrijeme bilo pod nosom – ako u normalnim okolnostima njih dvije ne bi pristale dijeliti muškarca, on je ipak kralj i ne može ga se odbiti (a ovako i onako mu je priroda odnosa s obje takva da se njih ništa ne pita, na tom planu se ne bi ništa promijenilo). Ono što je kralja sprečavalo, tvrdi Babl, bila je jednostavna činjenica da mu tako nešto nije palo na pamet. U mononoteističkom svijetu jednog Boga, jednog kralja, jedne domovine, jedne supruge, jedne ljubavnice... tako nešto je i kralju bilo nezamislivo.

Idealistički diskurs kao u Goebbelsa ili Kustića one koji nisu u džihadu s ljudskom prirodom proglašava ''cinicima''. Zbog ''unizivanja'' čovjeka. Jer ne vjeruju u ništa lijepo i dobro, čovjeka uvijek bacaju u blato, među pse i svinje, uvijek gade čovjeka, uvijek ružno o njemu govore – proglašavaju ga niskim i prljavim stvorom (samo zato što su sami niski i prljavi, pa ne dopuštaju nikome da ne bude). Pretpostavimo da cinici doista i postoje. Da bi opravdali taj naziv, oni bi morali nezdravo uživati u čovjekovoj uniženosti. Ali, da li primjećujemo jednu konstantu? Bilo u idealističkom, bilo u ciničkom taboru, u oba premisa da se doista radi o uniženosti nije dovedena u pitanje, to im se čini samorazumljivim. Tabori se slažu oko toga da Freudov nauk umanjuje ljudsko dostojanstvo. Razlika je samo u procjeni dostižnosti ideala. Cinici idealistima spočitavaju ružičaste naočale, u smislu odbijanja da se suoče s neugodnom istinom – ali dijele s njima taj vrijednosni stav: da je istina u pitanju neugodna. Otuda su ti tobožnji cinici na dubljoj razini zapravo također moralisti istog kova, koliko god to paradoksalno zvučalo – zato što operiraju s istim moralnim aksiomom. (Mada je i netočno reći operiraju. Ne dođe se do toga da se nakon temeljitog promišljanja ipak odbaci sumnju, nego se, u stilu Bablovog kralja, sumnju u aksiom uopće ne pomisli – no, zato to i je aksiom, jel.)

Ima u tome shvaćanja Duha+Morala kao da-ne pitalice: kad postoji samo jedan Duh+Moral – možeš biti ili moralan ili nemoralan, trećeg nema – i sav se duhovni pokret u čovjeku reducira na pitanje koliko se onog jednog jedinog pridržava, i s kakvom iskrenošću (proživljavanjem, predanošću, vatrenošću, snagom uvjerenja). Putem kojim su išli pisali su krvave znakove, a njihova je glupost učila da se istina dokazuje krvlju. Ali krv je najgori svjedok istine; krv truje i najčišće učenje i stvara zabludu i mržnju u srcima. Jako volim Nietzschea, ali kad smo već kod njega: događalo mi se da u autobusu ili vlaku otvorim knjigu Antikrist, a sve dobre gospođe, svi vrli muževi, čak i čestite djevojke i mladići, svi koji to opaze, pogledaju me sumnjičavo i kao s čuđenjem.



Nisam imao iluzija o tome što bi bilo razlog tim ružnim pogledima ispod oka: oni knjizi takva imena (a pomalo već i imenu Nietzsche) pripisuju značenja nekakvog izvornog, njihovog Antikrista, iz Ivanovog Otkrovenja, kao utjelovljenja Zla samog. Ako je Krist sinonim za Moral, biti Antikrist znači biti negator Morala, propagirati Ne-Moral, Zvjerstvo, ''neobaziranje na dobro i zlo'', a što znači da je ''sve dopušteno''! Točno vidiš što im prolazi kroz glavu: zar stvarno – Antikrist? Kako to netko može u sebi bujati i rasti za stranu Tame? Što to mora biti u glavi nekoga takvog tko se svjesno, s predumišljajem svrstava protiv Dobra a za Zlo?



Tako to tumači i dobri pastor Wilhelm Busch u svojoj najpoznatijoj knjizi: Antikrista se naziva Zvijer. Što to znači? U Bibliji čitamo: ''I stvori Bog čovjeka na svoju sliku.'' Što sam bliže Bogu, to sam čovječniji. Što se više čovjek udaljava od Boga to postaje zvjerskiji. Veliki neprijatelj kršćanstva Nietzsche reče da je najplemenitiji čovjek plavokosa zvijer. Dobro je to shvatio. Antikrist će biti čovjek koji će potpuno odbaciti Boga. Okrenut će mu leđa i zato će postati poput životinje – zvijer bez srca.

Puno govori o nekome kada je za njega ''zvijer bez srca'' neko obično četveronožno stvorenje, a uopće ne puritanska crna vrana, propovjednik barbarstva kratkog lanca, koji za svaki neposluh ledeno kustićevski propisuje ''stroži odgoj i kaznu''. Koji pridjev bi tu bolje pristajao od okrutnosti, pa i zvjerstva? Tim više ako je psihološka dinamika koja omogućava ustrajavanje u okrutnosti oličena stisnutim usnama svetog pravedničkog patosa.

Bess McNeill, tornjaj se van iz Kuće Božje! Nisi dovoljno čista.



Missillusion je prije godinu dana napisala izuzetan prikaz filmova Michaela Hanekea, Hidden i Bijela vrpca (o potonjem ćemo i ovdje).



U domenu otrovnosti puritanskog superega spada i ta licenca Starijem da se iživljava nad Mlađim pod firmom usađivanja nužnih vrlina. Zadatak odraslog autoriteta je natjerati djecu da se ispričavaju za to što nije uspio u njih dovoljno utjerati Boga – ''oprosti nam oče'', ''molim te oprosti''.

Kroz cijeli film svirepost se provlači mirno i postaje sveprisutna jednako kao snježni kadrovi, crkvena zvona, zvuk šamara na dječjim obrazima. Djeca su glavni protagonisti, uglavnom neznatno buntovna, šutljiva, mlaćena od strane roditelja, napose očeva, ali s druge strane, neočekivano nasilje uspijeva unijeti nemir među stanovnike. Netko brutalno premlaćuje njihovu djecu, a da to nisu oni. Dva slučaja premlaćene djece kao i nesreća seoskog liječnika na samom početku filma, dovoljna su da se cijelo selo digne na noge tražeći krivca, osobito za vrijeme nedjeljne mise, kad suočena sa seoskim svećenikom šutljiva pobožna masa ne odaje individualnog krivca. Estetski savršeni crno bijeli kadrovi, od izuzetno zatamnjenih kadrova unutrašnjosti domova, do zasljepljujuće bjeline pejzaža, naglašavaju sraz između željenih vrlina koje roditelji pokušavaju usaditi djeci i nakaradnih metoda kojima to pokušavaju postići. Najspecifičnija je metoda bijele vrpce koja simbolizira nevinost i dobrotu, a roditelji njome vezuju dječake noću za krevet i stavljaju im oko ruke danju ne bi li im usadili iste vrline i istodobno ih kaznili za neposluh, dok djevojčici otac upliće vrpcu u kosu da bi na kraju zaključio da se cijela godina nošenja bijele vrpce nije nimalo isplatila i da djevojčica nije naučila ništa o svojim grijesima. (...) djecu se noću veže bijelim vrpcama, djevojčicama se upliću u kosu, bile one seksualno zlostavljane ili ne, važna je vanjska čistoća, baš kao blještavi bijeli pejzaž koji ne uspijeva osvjetliti unutrašnost kuća u kojima se svakodnevno odvija nasilje.



Bijela vrpca kao čistoća koja igra prljavo.

Ali vratimo se temi Antikrista – Busch zvuči kao da govori o Vandi iz Sport Billyja.

Vanda: "Alojze, vole jedan, silazi odatle!"
Alojz: "Da, Vaša Gadosti!"



Vanda inzistira da ju tituliraju s “Vaša gnjusnosti”, “Vaša odvratnosti” i sl. Genijalni humor vrijednosne perverzije, obrnutosti naopačke, patosa istaknutosti u negativnom. Ako je cinik onaj tko otvoreno i besramno radi nešto za što (se) zna da je loše ili grijeh, valjda bi jedino još Vanda prošla kao takav pravi, apsolutni cinik, sotona iz idealističkih noćnih mora: zna što radi i ipak to radi; ona to voli baš zato što zna da je loše, da je zlo. Ali Vanda je lik iz crtića, a i ta histerija Morala ili Ne-morala ne odmiče od vrtićkog uzrasta. Neizreciva naivnost, i čak bih rekao do ruba slaboumnosti, koja svu složenost duhovnog i moralnog života može pojmiti jedino tako da ju stlači u okvire da-ne pitalice. Ima li čega zajedničkoga puritanski moral prikazan u ovom postu s ''herojskim'', ''objektivističkim'' moralom Ayn Rand ili animističkim moralom američkih indijanaca? A i jedno i drugo i treće su morali. Pa i na svakodnevnijoj razini, recimo nogometaš i pijanist imat će svaki svoje različite morale koji se međusobno ne trpe, i tako to mora biti – nema ničega pogubnijeg nego nametati jedan kategorički, univerzalni moral za sve, onako kako je to Kant dekretirao.

Za puritanca masturbacija kao takva smrtni je grijeh; Diogen je drkao na javnom mjestu – da li to znači da je on bio ciničan kad je to radio? Da bi moglo biti raznih morala puritancu ne pada na um; za njega je Moral jedan jedini univerzalni te postoje samo savjesni i cinici u sklopu tog Morala. Nije mu jasno da Diogen koji drka na trgu, gay tip, žena koja pobaci ili liječnik koji pomogne umrijeti ne moraju biti besramni u grijehu, nego mogu jednostavno smatrati da drkanje, homoseksualnost, pobačaj ili eutanazija uopće nisu nužno grijeh (da moralno spadaju u sivu zonu, umjesto u crnu). Same po sebi, to su tek činjenice, bezmirisne, lišene vrijednosnog kvaliteta. Čovjek je takav kakav je, a ''nažalost'', a ''nisko'', a ''prljavo'', to je samo interpretacija. Ili točnije, višak interpretacije. Vrijednosno nalazimo u tome jedino ono što smo sami unutra stavili.

I Peter Sloterdijk jasno razgraničava: veseli masturbant nije bio cinik u današnjem smislu riječi, nego – kinik. To su dvije jako različite stvari. Bio bi ciničan tek ako bi s idealistom dijelio vrijednosnu platformu, pristao uz aksiom po kojem je ljudsko nagonsko biće automatski nešto grešno. Kinik se od cinika razlikuje po tome što NE pristaje uz takvo tumačenje. On, eto, drsko i besramno radi nešto za što tvrdi da je moralno potpuno legitimno, u vezi čega smatra da se nema čega stidjeti. Kinizam je prva replika na atenski gospodski idealizam koja prekoračuje teorijska opovrgavanja. On ne govori protiv idealizma, on živi protiv njega. (...) U psećoj filozofiji kinika pojavljuje se, naime, materijalistička pozicija koja je ravnopravna idealističkoj dijalektici. (...) Ono materijalno, budno tijelo, aktivno se bije za dokaz suverenosti. Ono isključeno niže upućuje se na trg i demonstrativno izaziva ono više. Fekalije, urin, sperma! ''Vegetirati'' poput psa, ali živjeti, smijati se i voditi brigu o dojmu da iza svega toga ne stoji poremećenost, nego jasna refleksija. (...) Taj ''prljavi'' materijalizam ne odgovara samo na prenategnuti idealizam moći, koji potcjenjuje prava onog što je konkretno. U kinika su animalnosti dio njegova samostiliziranja, ali i forma argumentiranja. Njihova jezgra je egzistencijalizam. Kiničar, kao dijalektički materijalist, mora izazivati javnost, budući da je ona jedini prostor u kojem se smisaono može pokazati prevladavanje idealističke arogancije. Ali on nije negator svih vrijednosti, nego samo tih, puritanskih. Kinik, pri svekolikoj lišenosti respekta, ipak zauzima jedan u jezgri ozbiljan i pošten stav prema istini te, satirički preodjeveno, prema njoj održava patetični odnos.

Busch u poglavlju u kojem apelira na čitatelje da shvate kako su (smo) svi grešnici, ukazuje na anegdotu iz Evanđelja u kojem Isus spašava bludnicu od bijesne pravedničke rulje povrijeđena kolektivnog puritanskog superega (kojega su i sami žrtve). Vidite, ti su ljudi napravili veliku grešku. Svi su se razišli jer ih je savjest osuđivala. Morali su napraviti upravo suprotno. Trebali su reći: ''Gospodine Isuse! Naše je mjesto kraj ove žene. Ti je nisi osudio, pomozi i nama!''



Bio jednom jedan Bosanac i pisac, Ilija Ladin, sa Isusom je pio u krčmi sanjao je: služile ih lijepe grešnice. Ilija će: Gospodine, nisam dostojan… ali Isus ga prekine: Ne kaži ''gospodine'' ako nisi rob! U zdravlje reci i tu čašu iskreni! Čvrsto vjerujem u Isusa iz te krčme, kinika par excellence: zajebite više tu svoju svetu nedjelju, rekao je farizejima, šta toliko s tim gnjavite. Nedjelja je radi čovjeka, a nije čovjek radi nedjelje. Koja je, pitate, najveća od 613 zapovijedi u Zakonu (248 potvrdnih i 365 niječnih)? Ma okačite si ih svih 613 o rep! Zabranjeno je ovo, zabranjeno je ono, ajde, popovi, vama je sve zabranjeno. Dosta više s tim futrolaškim ponašanjem! Samo neke negativne vibracije. Zapovijedi su bezveze, to je sve nevažno, a jedino što se broji je živjeti s radošću, ljubavlju i integritetom slobodnih ljudi.

Može se samo nagađati što je točno povijesni Isus rekao okupljenima s kamenjem...



Isus iz Evanđelja pozvao ih je – sjajnom rečenicom – da uvide teškoću upiranja pravedničkog kažiprsta u drugoga. No, to još uvijek ostavlja futrolašima prostora da kažu s Buschem: tako je, Gospodine naš, svi smo mi grešnici, moramo to okajati, dopusti nam da ti se malo klanjamo i molimo. Isus iz Ladinove krčme otišao bi, uvjeren sam, korak dalje od sjajne rečenice: rastjerao bi ih štapom. Marš kući, bando poremećena! Jeste vi normalni, šta je vama! Pacijenti! Kako vas nije sramota ići dvadesetorica na nju, pa još kamenjem, pičke jedne!



I ne, ja na njoj ne nalazim grijeha. Ne samo da ne smijete kamenjem zato što se braću i sestre ne sudi, rekao bi im takav jedan Isus, nego i zato što ona tu uopće nije ničim Bogu zgriješila. A i vi mislite da je samo zato što ste primitivni talibani i što ste uperili antene prema Dvorcu, pa se sad, kao što će Rade Konstantinović konstatirati u 20. stoljeću, natječete u dodvoravanju superegu (što u pravilu završava prolijevanjem krvi). (Slika dolje je sken iz mobitelom snimljenog videa ''ubojstva iz časti'' 17-godišnje djevojčice koje se odigralo 2007., zbog kršenja kodeksa časti, tj. nanošenja sramote nekom puritanskom krugu ljudi kojem je pripadala.)



(Zato se Nazarećaninova priča i zove ''radosna vijest'': metafora da smo svi ''djeca božja'' ukida krivnju i moralističko futrolaštvo kapricioznih zabrana. Ali što su oni učinili od toga? Od Isusa su napravili Krista, groznu metafizičku svinjariju: uskrsnuće, patnja, žrtva, ''nositi svoj križ'', ''moliti za iskupljenje'', ''živjeti u skladu s onim što je Krist navještao'', postiti petkom, ne griješiti bludno, ne jesti čokoladu za korizme i ispoštivati zabrane sve po redu kako idu, pokloniti se pred njegovim oltarom barem nedjeljom, itd. Od Pavla i apostola pa nadalje ponovo pobjeđuje puritanski svećenički arhetip protiv kojega je sve u prvom redu i bilo – no o tome detaljnije u nekom budućem postu.)

Nije tajna da Crkva spada među najveće advokate moralnog ponašanja. Duga ''vladavina'' kardinala Bozanića ostaje mi ponajprije obilježena zabrinutom, čak paničnom drekom što ju je prije koju godinu digao u svim medijima o ''tamnoj sjeni duha'' što se nadvila nad Hrvatsku. Jako mi je upečatljiv taj termin: tamna sjena duha. Dramatične riječi! U domovini nam je, znači, aktualna erozija duha, bankrot morala, sumrak vrijednosti. Ali što je konkretno kardinal imao na umu? Kao prvo i najvažnije, napomenuo je kako se ''sve relativizira''. Vrijednosti su ugrožene time što ih nagrizaju moljci distance, ironije, oholog razmišljanja vlastitom glavom, koncepta ''slobode pojedinca shvaćenog kao autonomni subjekt''. Ali čime se svakodnevno očituje nagriženost duhovnih vrijednosti? Bozanić je izdvojio: golotinju, raskalašenost, blud na turističkim destinacijama te posebno činjenicu da se u novinama medaljice Blažene Gospe nude zajedno s neprimjerenim fotografijama (žena odjevenih bitno oskudnije nego li Gospa).



U isto vrijeme, nadbiskup metropolit đakovačko-osječki Marin Srakić okomio se u medijima na nevjernike, brakolomce, pedere, lake žene, i posebno na medije – gdje se sve relativizira i postaje laž, pa tako i aktualno pitanje istine o nedavnoj prošlosti u Domovinskom ratu.



A u svrhu čim točnijeg utvrđivanja kako Crkva definira glavne faktore duhovnog i moralnog bankrota nacije, navest ću također i pikanteriju Mile Bogovića, biskupa gospićko-senjskog, te tri-četiri ''Jutarnje propovijedi'' Živka Kustića. (Sve aktualni crkveni kapitalci, muževi i odličnici iz prvog reda HBK hijerarhije, da ne bi tko pitao za mjerodavnost. Izuzev Kustića koji je u penziji, ali on zato medijski najglasnije odzvanja.)



Propovijed Masturbacija je ipak problem: zar bi bolje bilo da nitko ne upozorava mlade kako s masturbacijom ipak nešto nije u redu? To zapravo svi osjećaju te se nitko ne ponosi time što masturbira. Crkva, možda ne uvijek dosta spretno i uvjerljivo, upozorava da to ne smije postati navika. A često postaje prava ovisnost od koje se mladi ne mogu osloboditi - ni kad više nisu jako mladi - a to ih čini manje sposobnima za pravu spolnu ljubav. Za mnoge to postaje ozbiljni problem. Crkva na to upozorava, ali nije istina da ljude koji to čine smatra prokletima. To se više promatra kao dječja bolest koja je za mnoge možda neizbježna, ali od koje se ipak treba liječiti. Mladi vjernik treba o tome razgovarati s Bogom u molitvi i sa svojim ispovjednikom. Vrlo često masturbacija nije smrtni grijeh.

Izjava stoljeća: Vrlo često masturbacija nije smrtni grijeh.

Propovijed ''Odgoj i kazna'':



Strogo, strogo, samo strogoću trenirati – po prstima za korupciju, a pošto je i ''bludnost svojevrsna korupcija'', jasno je da je osnovni problem ove države što zakonom ne predviđa bacanje u lance za bludnike i preljubnike.



Propovijed Prikrivanje katolištvom: Sasvim načelno katolikom se smatra svaki građanin koji je u katoličkoj crkvi kršten, koji iz nje nikada nije formalno istupio i kojega ona nije poimence izopćila. Ali uvažavati svoje katolištvo ipak je nešto mnogo zahtjevnije. Primjerice, ne bi smio isticati svoju katoličku vjernost onaj koji je bio crkveno vjenčan pa se razveo i zatim ponovno civilno vjenčao. Ne može se hvaliti svojom vjerom ili njome opravdavati ikoje svoje postupke žena koja smatra da pobačaj nije grijeh, kao ni oni koji se uopće ne obaziru na katoličke stavove o bračnom moralu. Neukusno je također kad se svojim katolištvom hvali netko tko se s obzirom na način kako je stekao bogatstvo može ubrajati među tajkune. Isto vrijedi za one koji misle da je profit poduzeća iznad svih zakona čovječnosti prema radnicima koji ostaju bez posla.

Nespojivo s katoličkim moralom je dakle upropaštavati ljude krađom i izrabljivanjem, ali tek na drugom mjestu. Deveti krug Pakla rezerviran je za nešto puno gore, neizmjerno Bogu mrskije: razvesti se, smatrati da pobačaj nije grijeh i općenito o temama seksualnosti/bluda misliti manje puritanski isključivo nego Crkva.



Golotinja, umjetna oplodnja, masturbacija, preljub, razvod, homoseksualnost itd. – to su, dakle, njima najpogubnije pojave po stanje duha. Namjerno sam svima dodao ilustracije: koje ružne farizejske face, zar ne!



Isto ono licemjerstvo, bespravno kićenje katoličanstvom, što su ga nanjušili don Živko i neznani grafiter iz studentskog doma, primijetio je i komentator s nickom ''Lipotica_Klara'' (ispod propovijedi Ljubav i vjernost): Hrvati su definitivno najveći licemjeri na kugli zemaljskoj. 95% katolika, a gore u desnom kutu, i pored svih problema, NAJČITANIJE: _Gemma Atkinson polugola u seksi rublju_ i _Coco na plaži, Coco u solariju, Coco u kupaonici... Uvijek gola!_ I dok stari pastir truća o celibatu, braku i preljubu, njegovo 95%-tno stado sanja o tome kako će sa Gemmom i Coco doživjeti duboko religiozno - spiritualno iskustvo. Coco, Coco, jubin te u picino oko.

Neiskreni kršćani: samo formom su kršćani, na polju rituala, sakramenata i praznog lizanja oltara, a čim im okreneš leđa upražnjavaju točno ono na što je Bozanić mislio pod ''tamnom sjenom duha'': klikaju oskudno obučene, guzate i sisate starlete. Pošto je u našem žargonu biti ''kršćanin'', ili kad je nešto ''kršćansko'', oznaka za najvišu vrstu moralnosti i duhovnosti, sinonim za Duh (pa i Bozanić lakonski prisvaja taj pojam za crkveni amblem, kao monopol Crkve), da bi kao kršćani postali iskreni morali bi se odreći tih erekcija na starlete, ugušiti neblagoslovljeni višak libida u sebi. Uštrojiti se. Čime je obilježeno područje temeljne antinomije: suprotni pol Duha, to su bludne namisli, neodgovorna seksualnost, spontano propeto spolovilo.

Interesantno je kako za komentatora gore nije igrala definicija Duha kao pitanje (ona mu se podrazumijevala: cipela bludu; pijenje vode, a ne vina), nego samo da ili ne, prakticira li se Duh ili ne prakticira, i ako da, s kolikom je iskrenošću ispovijedan.

Došao Uskrs, grof de Reynaud korigira mladom i bojažljivom svećeniku finalnu verziju propovijedi (kao uvijek) – želimo da bude savršena, zar ne? We must resist the shallow, worldly temptations... of our mortal - No, no. We must renounce shallow, worldly temptations... of our mortal flesh. Ali tada, bruseći misu, s prozora ugleda mještanku Caroline u koju je potajno zaljubljen (supruga ga je ostavila i otišla u Italiju, što on negira – tobože je ona tamo samo na odmoru) i nešto se u njemu slomi. Uvuče se u čokolateriju s namjerom da uništi sotonski izlog... međutim, dogodi se da ga ''uništi'' na malo drugačiji način, pohlepno i temeljito, pun stida i loše savjesti. Ujutro ga zateknu kako spava u tom svinjcu koji je napravio.



Još jedan futrolaš koji se ispostavlja kao komična figura. To je zato što se posađuje u lažnu situaciju. Ima u Nietzscheovom Zaratustri jedna sekvenca iz koje izdvajam: Kad se jučer uzdizao Mjesec, vjerovao sam da će roditi Sunce, tako je širok i bremenit ležao na obzorju. No lagao mi je svojom trudnoćom (...) Doista, s nemirnom savješću putuje on preko krovova. Jer on je sladostrastan i ljubomoran, taj monah u Mjesecu – požudan za zemljom i svim radostima ljubavnika. Ne, ne podnosim tog mačora na krovovima! Odvratni su mi svi koji se šuljaju oko poluzatvorenih prozora! (...) Ovu prispodobu dajem vama, osjetljivi licemjeri (...) I vi ljubite zemlju i ono što je zemaljsko: upoznao sam vas dobro! Ali u vašoj ljubavi je stid i zla savjest – vi ste poput Mjeseca. Na preziranje zemaljskog nagovorili su vaš duh, ali ne i vašu utrobu: ali utroba je ono što je najjače u vas. I sad se stidi vaš duh što je podređen volji vaše utrobe, i s vlastitog stida ide skrivenim putovima, putovima laži. ''Bilo bi za me nešto najviše'' – tako govori vaš lažljivi duh samome sebi – ''kad bih na život gledao bez požude i kad ne bih gledao, poput psa, s isplaženim jezikom (...) O vi osjetljivi licemjeri, vi sladostrasnici! Nedostaje vam nevinost u požudi: i sad stoga klevećete svako žuđenje!



Nedostaje vam nevinost u požudi... Jednom mi je jedan katolik rekao: Nisam opterećen krivnjom jer da jesam to bi značilo da ne vjerujem u oprost. Radosna vijest je u tome što ne moramo nositi i vući svoje i tuđe krivnje, upravo jer nam je Isus došao dati oprost. Da, samo što postoji derastična razlika između situacije u kojoj si napravio nešto loše (ili je nešto loše već rođenjem ugrađeno u tebe) pa ti je taj grijeh onda oprošten, i situacije u kojoj naprosto nisi učinio ništa loše. Različita je neopterećenost krivnjom uslijed toga što ti je oprošteno ono što si skrivio, od neopterećenosti krivnjom jer naprosto nisi nizašto kriv.

Kratki spoj puritanske futrole treba tražiti u višku tumačenja. Zašto to što doista jest tako – naša žudnja, naš id, naša frojdijanska ''nagonska priroda'' – mora biti vrijednosno označeno? To je tako, ali iz kojeg razloga ne može jednostavno biti ostavljeno da je tako i gotovo, vrijednosno neutralno, nego treba biti pozitivno ili negativno, dobro ili loše, plus ili minus (u ovom slučajno negativno, loše, minus)? Istina je da mi po prirodi i nagonima samo o tome sanjamo, ali zašto je to odmah ''grijeh''? Umjesto da ostane činjenično, to se prevodi u vrijednosno pitanje.

And a crack on the head
Is just what you get
WHY ? Because of what you are!

Zašto je, recimo, normalan spolni nagon, prirođen svakom živom biću, potrebno označiti pogrdnom riječi, kao što je to u ustima svećenika i riječ ''požuda''?

Ta manija popravljanja ljudi...

Mogli bismo dobrovoljno kršćaninovo pokajništvo nazvati varijantom stockholmskog sindroma, perverzne kolaboracije sa siledžijom. Zlostavljaj me, jer čovjek sam, zaslužujem kaznu. Prazna je riječ reći da nisi opterećen krivnjom ako ti je za tu neopterećenost potrebno da ti prvo bude oprošteno. Stvar je u tome da i dalje stojiš unutar istog moralnog kompasa, i dalje prihvaćaš vrednovanje po kojem je tvoja ljudska priroda nešto loše, krivo, prljavo, grešno, jedino vjeruješ da ćeš od toga (ukoliko si dobar dječak i svesrdno moliš) biti iskupljen. Stvarno neopterećen bio bi tek onda kad bi na dnu svog srca prestao prihvaćati takvo vrijednosno tumačenje, kad bi si rekao: samo to i to je posrijedi, bez etikete da li je to dobro-pozitivno-plus ili loše-negativno-minus.

Već sam na ovom blogu spominjao onaj Krausov aforizam: Ne treba razotkrivati da oni piju vino, nego da propovijedaju vodu.

Grof se pokazao kao seronja – ali da li time što je uhvaćen kako ždere čokoladu ili time što je prethodno zabranjivao čokoladu?

Malo je koji futrolaš seronja tako medijski ekstrovertiran u punini svoje kršćanske mržnje (da ukradem A.B. Šimićevu frazu) kao don Živko Kustić. Ali o tom potom. Prvo nešto drugo. Prošle godine dao je intervju Globusu koji je odjeknuo zbog kontroverzne teze po kojoj ateisti iskorištavaju plimu pedofilskih afera u Crkvi samo da bi po Njoj opleli – zbog načelne netrpeljivosti, a ne toliko što bi im bilo posebno stalo do zlostavljane djece (teza drska, no rekao bih i ne bez osnovanosti: pedofilija postaje još puno spektakularnija, sočnija, potentnija medijska tema kad je vezana uz Crkvu nego što uspijeva biti sama po sebi). Pa ga novinar, logično, pita otkud onda ta načelna odbojnost spram Nje. Da nema u tome nešto od onoga kako su se ljudi tiho radovali sahranjujući Beljikova? I Kustić napipava istu osjetljivu točku: Možda Crkva ide ljudima na živce i zato što toliko govori o moralnosti, osobito na seksualnom planu, a pritom nije uvijek savršena moralnost njezinih službenika. Pa su ljudi pomalo ljutiti i zavidni. Ljudi ne vjeruju, čak mnogi kršćani, formalno katolici, u svećeničko suzdržavanje od seksa. O tome se puno priča i puno misli i puno naklapa.



Slažem se, don Živko, budalaština je to. Vrlo su prostačke one ritualne žalopojke pobožnih župljana na svoje župnike zbog njihovog – pazi sad – licemjerja (imaju ljubavnice itd.). Razočarani su ako im popo ne živi kako popuje. Svašta! To su glupi vicevi, infantilna govorkanja. Ako se žalite što dira žensko tijelo i što si je kupio novi Volvo (umjesto da živi po idealu kojeg raspačava) – time implicirate da je sam ideal valjda dobar i poželjan, nešto na čemu treba zavidjeti (jer zašto biste se inače žalili)? Nije vam pravo? Vama propovijeda vodu, a sam pije vino – imate osjećaj da ste nasamareni, da vam je učinjena nepravda? Ili što? Brinete se za popinu dobrobit? Za spas njegove duše? Smatrate li, konačno, ideal dobrotvornim, ili ga ne smatrate dobrotvornim? Ako ga smatrate dobrotvornim, zašto protestirate? Da vam netko pokloni stan, dok sâm spava pod mostom, što biste učinili – optužili ga da vam čini nepravdu i da je licemjeran? A ako ideal smatrate lošim, zašto ga onda priželjkujete čovjeku (taman se radilo i o čovjeku u futroli)? Želite loše bližnjemu? Ne zvučite mi baš kršćanski... Ma svakako sam ja za to da se malo očepi po Preuzvišenima, samo nisam zadovoljan što svi s udarcem kasne u fazi. Treba shvatiti Krausa: ne zgriješe oni ''grijehom''. Briga me ako je propovjednik iz moje župe imao avanturu s nečijom ženom ili pobjegao s crkvenim novcem. Ne, nije problem licemjerje: što jedno govore, a drugo rade; problem je karakter onoga što govore. Sablažnjujuć je ne njihov otklon od onoga što propovijedaju, nego baš to, što i kako propovijedaju. Zbog toga ih treba, koga briga što rade iza vrata župnog dvora (dok god ne uključuje djecu). Prorok Hošea je živio s bludnicom, obrazlažući: zato što se i Izrael odmetnuo od Jahvea – vrag jedan stari! Eto proroka s kojim bih se sporazumio. Pop u krevetu s nečijom ženom je tek nestašluk, prpošnost, i ne bez šarma, zacijelo i obostranog dobročiniteljstva, ali pop koji propovijeda... e to je neoprostiv nemoral!

Nietzsche o ''moralu kao vampirizmu'': Povijest borbe morala protiv osnovnih instikata života najveći je nemoral za koji je ikad znao svijet.



Santana nema pojma o čemu govori. Od practice what you preach sto puta bi bio primjereniji naputak beware what you preach.

''NEISKRENI KRŠĆANI NAJVIŠE SERU'' – sjećam se još uvijek tog grafita s jednog zida iz studentskog doma na Cvjetnom (mislim u 4. paviljonu). Budio je u meni revolt nesporazumom sadržanim u podtekstu, svrbili me prsti, dolazio sam u napast da ispod nešto dopišem, u znak protesta. (Nikad nisam, pošto nemam taj običaj da svoje stavove sprejem izlažem, ali spopadala me želja.)

Nešto kao: ''Zar čak i od iskrenih kršćana?''

As soon as you're born they make you feel small
They hurt you at home and they hit you at school
They hate you if you're clever and they despise a fool
'Till you're so fucking crazy you can't follow their rules
When they've tortured and scared you for twenty odd years
Then they expect you to pick a career
When you can't really function, you're so full of fear


U Bergmanovim Prizorima iz bračnog života Marianne se osvrće za sobom:



Okrenula sam se i pogledala fotografiju mog razreda iz škole, uslikanu kad mi je bilo 10. Kao da sam otkrila nešto što mi je dotad izmicalo. Na vlastito iznenađenje, moram priznati, ja ne znam tko sam. Niti malo... Oduvijek sam radila kako mi je rečeno. Otkad pamtim bila sam pokorna, prilagođena, gotovo servilna. Kao djevojčica jesam jednom ili dvaput digla glavu, ali je majka sve takve otklone od konvencije kaznila s primjernom oštrinom. Čitav moj odgoj bio je usmjeren tome da me se učini prihvatljivom. Bila sam ružna i neprijatna. Činjenica na koju me se neprestano podsjećalo. Ali ako bih držala svoje misli za sebe i podilazila, moje bi ponašanje urodilo nagradom. Prava obmana počela je u pubertetu. Svaka moja misao vrtjela se oko seksa. Ali to nikada nisam rekla roditeljima, niti uopće ikome, kad smo već kod toga. Biti neiskrenom i zatvorenom postalo je moja druga priroda. Moj je otac htio da postanem odvjetnica poput njega. Rekla sam da bih htjela biti glumica ili raditi nešto drugo u sklopu teatra i filma, ali su me ismijali. Od tada se samo pretvaram. Ta lažnost u mom odnosu s drugima. S muškarcima. Uvijek ista lažnost – očajničko pokušavanje da ugodim. Nikada se nisam zapitala što sama želim. Jedino: ''Što on želi da mislim?'' Nije to nesebičnost, kao što sam nekad vjerovala, nego čisti kukavičluk.




Unruly boys/girls must be taken in hand... ljude valja od malih nogu tesati, dotjerati ih u red. Naučiti ih Pavlovljevom metodom da će biti nagrađeni ako u sebi potiskuju ono što se ne uklapa u norme, a kažnjeni ako ne potiskuju. Tu se mora biti strog.

A crack on the head
Is what you get for not asking
And a crack on the head
Is what you get for asking

Jedino zero-tolerance politika od čovjeka čini čestitog puritanca. Teško se pridržavati, a oličenje vrline je onaj koji se posebno dobro pridržava i temeljito ostaje potisnut. Treba se, kao prvo, bojati Boga i imati vjeru da će nam naš urođeni Grijeh biti oprošten milošću Odozgo – onoga tko tu nije dovoljno transparentan prozivati javno zbog ''bezbožnosti''; zaigranom djetetu koje neposlušno odbija naučiti moliti i strpljivo guliti mise, tobože da mu je to dosadno, možeš mislit, dati šibom po guzici (za njegovo dobro). Treba zavesti red, rad i disciplinu – a osim toga čistoću i higijenu. Ključne riječi su ''stega'', ''zabrana'', ''obuzdavanje'', ''suzbijanje'', ''susprezanje'', ''zatiranje'', ''zatomljavanje'', ''(samo)kontrola'' i sl. Pošto smo kao ljudski rod po prirodi požudno smeće koje se otuđilo od Boga, sve ovisi o tome da (kao individue) budemo disciplinirani i dosljedni u nedopuštanju takvoj prirodi da izađe van iz nas, začepimo sve to u sebi i zadihtamo hermetički, te (kao kolektiv) represivno, kazneno i bez milosti djelujemo tamo gdje netko eventualno nije sâm znao biti dovoljno zadihtan. ''Batina je iz raja izašla'' – to je rječnik koji puritanac razumije: ''zabraniti'', ''pridržavati se'', ''potisnuti'', ''poslušnost'', ''pravilo'', ''začepiti'', ''isključiti'', ''disciplina'', ''batina'', ''čistoća'', ''odgovornost'', ''marljivost'' i sl. Mrav, a ne cvrčak. Čehovljevom su analnom profesoru Beljikovu – ''čovjeku u futroli'' – bile jasne samo okružnice i novinski članci u kojima bi se nešto zabranjivalo. Kada bi se u okružnici zabranjivalo učenicima izlaziti na ulicu poslije devet sati navečer, ili kad bi se u nekom članku zabranjivala tjelesna ljubav, to je za njega bilo jasno, određeno; zabranjeno je i – basta. U privoli i dopuštenju skrivao se za njega uvijek sumnjiv element, nešto nedorečeno i nejasno. Kad su u gradu dopustili diletantsko kazalište, čitaonicu ili čajanu, on je stresao glavom i tiho rekao: – ''Nema sumnje, sve je to lijepo, ali samo da se što ne dogodi.'' Svako kršenje i izigravanje pravila ili odstupanje od njega duboko bi ga rastužilo, iako se to njega nije ništa ticalo. Ako bi netko od kolega kasnio u crkvu, ili bi se čuli glasovi o kakvom izgredu gimnazijalaca, ili bi vidjeli neku nastavnicu kasno uvečer s kakvim oficirom, on bi se jako uzrujavao i neprestano govorio da se boji da se ne bi što dogodilo. A na nastavničkim sjednicama on nas je naprosto gnjavio svojom opreznošću, sumnjičavošću i svojim čisto futrolskim primjedbama o tome kako se tobože u muškoj i ženskoj gimnaziji mladež ružno ponaša i mnogo galami u razredima – oh! samo da ne bi došlo do ušiju pretpostavljenih, oh! da se što ne dogodi! – i kako bi bilo vrlo dobro da se iz drugog razreda isključi Petrov, a iz četvrtog Jegorov.



Hodao je zimi i ljeti u kaljačama i debelom kaputu, po kiši ili po suncu uvijek s kišobranom, kojeg je držao u navlaci, kao i sat ili nož; i lice mu je, činilo se, također bilo u navlaci, jer ga je on svo vrijeme krio podignutim ovratnikom; na oči je nabijao tamne naočale, u uši vatu, vozeći se kočijom tražio da se podigne krov. Kod kuće ista priča: ogrtač, kapa, kapci, zasuni, zabrane, ograničenja... žensku poslugu nije nikad uzimao da ne bi tko štogod pričao. I drevni jezici koje je predavao bili su za njega, u stvari, te iste kaljače i kišobrani koji su ga skrivali od stvarnog života.

Karakterističan futrolaški paradoks sastoji se u tome što se radi o jednoj tako komičnoj, jadnoj figuri – ali koja je cijelu gimnaziju držala u šaci, svi su ga se bojali (uključujući i direktora), zato što je nastupao kao moralna vertikala u ime autoritativnih društvenih vrijednosti i bio potkazivač. Štoviše... Kakvu gimnaziju? Cijeli grad! Naše dame subotom nisu priređivale kućne zabave. Bojale su se da on ne sazna. I svećenstvo se ustručavalo pred njim mrsiti i kartati. Pod utjecajem takvih ljudi kao što je Beljikov, za posljednjih deset-petnaest godina u našem gradu počeli su se bojati svega. Bojati se glasno govoriti, slati pisma, upoznavati se, čitati knjige, bojati se pomagati sirotinji, učiti je pismenosti...

To sve nam o Beljikovu pripovijeda njegov kolega iz škole Burkin. Kada je umro imao je, kaže, u lijesu čudno veseo izraz lica, baš kao da mu je drago što su ga napokon stavili u futrolu iz koje više nikada neće izići. Jest, on je ostvario svoj ideal! A ne bi se moglo reći ni da je itko drugi lio suze: Priznajem – sahranjivati takve ljude kao što je bio Beljikov, to je veliko zadovoljstvo. (...) osjećaj sličan onome što smo ga imali davno – davno, još u djetinjstvu, kad bi stariji otišli iz kuće, a mi sat-dva trčali po vrtu uživajući u potpunoj slobodi. Ah, slobodo, slobodo! Čak nagovještaj, čak slaba nada u njenu mogućnost daje duši krila, nije li tako? Vratili smo se s groblja u dobrom raspoloženju. Ali nije prošlo ni tjedan dana i život je potekao kao prije, surov, zamoran, besmislen, život koji nije bio zabranjen nikakvim okružnicama, ali ni potpuno dopušten; nije postalo ništa bolje. Istina, Beljikova smo sahranili, ali koliko je još ostalo takvih ljudi u futroli, koliko će ih još biti!

Zajedničko je svojstvo svih zabrana latentna tenzija oko održanja zabrane. Onoga kome je nešto zabranjeno promatra se sumnjičavim okom: dal' bi iskoristio prvu priliku da prekrši zapovijed – sigurno bi! Roditelji koji svom djetetu brane da (uzmimo) jede pekmez, dobro znaju da će malome prsti biti u pekmezu čim okrenu glavu. To još zovemo ''istočnim grijehom'': ljudi smo, a zna se da su ljudi ''ispod kože krvavi''. Nelagoda u kulturi, imenovao je Freud; superego vs. id. Kad slušamo i poštujemo civilizacijske zabrane (koje naređuju da ne smijemo biti a – požudni, b – lijeni, ili c – devijantni) to je samo zato što se plašimo sankcija i uvažavamo društveni autoritet moralnih vertikala (a – pop, darežljiv pokorama; b – učo, za davanje ocjena; c – žandar, s pendrekom), dok po prirodi i nagonima, zna se, samo o grijehu sanjamo.

U filmu Chocolat radnja se zbiva u malom francuskom gradiću pedesetih, u kojem nema nepredviđenog ponašanja. If you lived in this village...you understood what was expected of you. You knew your place in the scheme of things. And if you happened to forget, someone would help remind you. Pomutnja nastane kad se doseli i otvori čokolateriju samohrana majka koja osim toga ne ide u crkvu – i baš pred korizmu!



Have either of you seen the new shop across the square?
The chocolaterie? Yes.
Shameless, isn't it?
The sheer nerve of the woman... opening a chocolaterie just in time for Lent.
The woman is brazen.
My heart goes out to that poor... illegitimate child of hers.

Gradonačelnik, grof de Reynaud, ima kontrolu nad mještanima dok god se skriva iza kolektivnog superega Božjeg Zakona, kao njegov advokat, jer zna da nitko u tom selu neće protiv Boga – tko se ponaša mimo kodeksa koji on diktira, biva izopćen. A neodoljiva čokolada mami na neposluh, dovodi u napast i posljedično do toga da grof (kao prvi među moralnima) gubi totalnu kontrolu. Zato poziva na bojkot protiv nemoralnosti. Satan... wears many guises. At times, Satan is the singer of a lurid song... you hear on the radio. At times, the author of a salacious novel. At times, the quiet man lurking in the schoolyard... asking your children if he might join their game. And at times, the maker of sweet things – mere trifles. For what could seem more harmless... more innocent... than chocolate?

A zapravo je Zlo sušto. Konzervativni svjetonazor (pop, učo, žandar), na kojem je ustrojena sva civilizacija, sav je pak ustrojen na puritanskom kulturnom naslijeđu, tj. pesimističnom shvaćanju tzv. ''urođene ljudske prirode'' i imperativu otpora toj prirodi. Element mazohizma: da nešto valja i treba, da je vrlo, kriterij je upravo to da nam ne godi, da se događa u otpor našoj volji. Bogom su nazvali ono što im je proturječilo i nanosilo boli: i doista mnogo je junaštava bilo u njihovu obožavanju, kaže Nietzsche. Kršćanska vjera je od početka žrtvovanje: žrtvovanje sve slobode, sveg ponosa, sve samoizvjesnosti duha; ujedno podjarmljivanje i preziranje, sakaćenje sebe. U biti je svakog puritanskog morala da mu je strahovito stalo do pokora, ocjena i pendreka. Moralni naponi titraju na dijalektičkoj liniji lanca i puštanja s lanca, s naglaskom na lancu. Kratak lanac je sveprisutni i neizostavni gradbeni čimbenik civiliziranog društva.





(U postu ''Ti si dužan'' već sam se doticao ove teme, preciznije dva suprotna pola etike, kantovskog i ničeanskog. Kant moralno ponašanje definira isključivo kao ono što činimo protiv sebe, što nam je mrsko i muči nas, što bismo tako rado zaobišli. Konačna formula: ''iz dužnosti''. Jedino je to ''moralan čin''; ne svako dobro djelo nego samo ono radi kojega smo se morali odupirati samome sebi, na što smo se morali natjerati (zato što je naša dužnost). Kant daje primjer majke koja spašava utapajućeg sina: to nije ''moralan čin'', zato što ga je ona djelovanjem majčinskog instinkta i poželjela spasiti – nije to učinila ''iz dužnosti'' nego, je li, po instinktu, a kad radiš po instinktu ne moraš se silovati. Ona nije bila ''moralna'' zato što se pritom nije ni u čemu potisnula, nije sebe morala tjerati, tlačiti, autoterorizirati. Nietzsche će ga zbog toga zasuti prezirom, proglasiti nakazom u razmišljanju: krepost samo iz osjećaja poštovanja prema pojmu ''krepost'', kako je to htio Kant, štetna je. (...) Djelovanje, na koje prisiljava instinkt života, dokazuje se radošću da je pravo djelovanje: a onaj nihilist s kršćansko-dogmatskom utrobom shvatio je radost kao prigovor... Što razara brže nego li raditi, misliti, osjećati bez unutarnje potrebe, bez duboko osobnoga izbora, bez radosti, kao automat ''dužnosti''? Upravo to je recept za dekadenciju, čak za idiotizam... Kant je postao idiot.)