pero u šaci

Došao Uskrs, grof de Reynaud korigira mladom i bojažljivom svećeniku finalnu verziju propovijedi (kao uvijek) – želimo da bude savršena, zar ne? We must resist the shallow, worldly temptations... of our mortal - No, no. We must renounce shallow, worldly temptations... of our mortal flesh. Ali tada, bruseći misu, s prozora ugleda mještanku Caroline u koju je potajno zaljubljen (supruga ga je ostavila i otišla u Italiju, što on negira – tobože je ona tamo samo na odmoru) i nešto se u njemu slomi. Uvuče se u čokolateriju s namjerom da uništi sotonski izlog... međutim, dogodi se da ga ''uništi'' na malo drugačiji način, pohlepno i temeljito, pun stida i loše savjesti. Ujutro ga zateknu kako spava u tom svinjcu koji je napravio.



Još jedan futrolaš koji se ispostavlja kao komična figura. To je zato što se posađuje u lažnu situaciju. Ima u Nietzscheovom Zaratustri jedna sekvenca iz koje izdvajam: Kad se jučer uzdizao Mjesec, vjerovao sam da će roditi Sunce, tako je širok i bremenit ležao na obzorju. No lagao mi je svojom trudnoćom (...) Doista, s nemirnom savješću putuje on preko krovova. Jer on je sladostrastan i ljubomoran, taj monah u Mjesecu – požudan za zemljom i svim radostima ljubavnika. Ne, ne podnosim tog mačora na krovovima! Odvratni su mi svi koji se šuljaju oko poluzatvorenih prozora! (...) Ovu prispodobu dajem vama, osjetljivi licemjeri (...) I vi ljubite zemlju i ono što je zemaljsko: upoznao sam vas dobro! Ali u vašoj ljubavi je stid i zla savjest – vi ste poput Mjeseca. Na preziranje zemaljskog nagovorili su vaš duh, ali ne i vašu utrobu: ali utroba je ono što je najjače u vas. I sad se stidi vaš duh što je podređen volji vaše utrobe, i s vlastitog stida ide skrivenim putovima, putovima laži. ''Bilo bi za me nešto najviše'' – tako govori vaš lažljivi duh samome sebi – ''kad bih na život gledao bez požude i kad ne bih gledao, poput psa, s isplaženim jezikom (...) O vi osjetljivi licemjeri, vi sladostrasnici! Nedostaje vam nevinost u požudi: i sad stoga klevećete svako žuđenje!



Nedostaje vam nevinost u požudi... Jednom mi je jedan katolik rekao: Nisam opterećen krivnjom jer da jesam to bi značilo da ne vjerujem u oprost. Radosna vijest je u tome što ne moramo nositi i vući svoje i tuđe krivnje, upravo jer nam je Isus došao dati oprost. Da, samo što postoji derastična razlika između situacije u kojoj si napravio nešto loše (ili je nešto loše već rođenjem ugrađeno u tebe) pa ti je taj grijeh onda oprošten, i situacije u kojoj naprosto nisi učinio ništa loše. Različita je neopterećenost krivnjom uslijed toga što ti je oprošteno ono što si skrivio, od neopterećenosti krivnjom jer naprosto nisi nizašto kriv.

Kratki spoj puritanske futrole treba tražiti u višku tumačenja. Zašto to što doista jest tako – naša žudnja, naš id, naša frojdijanska ''nagonska priroda'' – mora biti vrijednosno označeno? To je tako, ali iz kojeg razloga ne može jednostavno biti ostavljeno da je tako i gotovo, vrijednosno neutralno, nego treba biti pozitivno ili negativno, dobro ili loše, plus ili minus (u ovom slučajno negativno, loše, minus)? Istina je da mi po prirodi i nagonima samo o tome sanjamo, ali zašto je to odmah ''grijeh''? Umjesto da ostane činjenično, to se prevodi u vrijednosno pitanje.

And a crack on the head
Is just what you get
WHY ? Because of what you are!

Zašto je, recimo, normalan spolni nagon, prirođen svakom živom biću, potrebno označiti pogrdnom riječi, kao što je to u ustima svećenika i riječ ''požuda''?

Ta manija popravljanja ljudi...

Mogli bismo dobrovoljno kršćaninovo pokajništvo nazvati varijantom stockholmskog sindroma, perverzne kolaboracije sa siledžijom. Zlostavljaj me, jer čovjek sam, zaslužujem kaznu. Prazna je riječ reći da nisi opterećen krivnjom ako ti je za tu neopterećenost potrebno da ti prvo bude oprošteno. Stvar je u tome da i dalje stojiš unutar istog moralnog kompasa, i dalje prihvaćaš vrednovanje po kojem je tvoja ljudska priroda nešto loše, krivo, prljavo, grešno, jedino vjeruješ da ćeš od toga (ukoliko si dobar dječak i svesrdno moliš) biti iskupljen. Stvarno neopterećen bio bi tek onda kad bi na dnu svog srca prestao prihvaćati takvo vrijednosno tumačenje, kad bi si rekao: samo to i to je posrijedi, bez etikete da li je to dobro-pozitivno-plus ili loše-negativno-minus.

Već sam na ovom blogu spominjao onaj Krausov aforizam: Ne treba razotkrivati da oni piju vino, nego da propovijedaju vodu.

Grof se pokazao kao seronja – ali da li time što je uhvaćen kako ždere čokoladu ili time što je prethodno zabranjivao čokoladu?

Malo je koji futrolaš seronja tako medijski ekstrovertiran u punini svoje kršćanske mržnje (da ukradem A.B. Šimićevu frazu) kao don Živko Kustić. Ali o tom potom. Prvo nešto drugo. Prošle godine dao je intervju Globusu koji je odjeknuo zbog kontroverzne teze po kojoj ateisti iskorištavaju plimu pedofilskih afera u Crkvi samo da bi po Njoj opleli – zbog načelne netrpeljivosti, a ne toliko što bi im bilo posebno stalo do zlostavljane djece (teza drska, no rekao bih i ne bez osnovanosti: pedofilija postaje još puno spektakularnija, sočnija, potentnija medijska tema kad je vezana uz Crkvu nego što uspijeva biti sama po sebi). Pa ga novinar, logično, pita otkud onda ta načelna odbojnost spram Nje. Da nema u tome nešto od onoga kako su se ljudi tiho radovali sahranjujući Beljikova? I Kustić napipava istu osjetljivu točku: Možda Crkva ide ljudima na živce i zato što toliko govori o moralnosti, osobito na seksualnom planu, a pritom nije uvijek savršena moralnost njezinih službenika. Pa su ljudi pomalo ljutiti i zavidni. Ljudi ne vjeruju, čak mnogi kršćani, formalno katolici, u svećeničko suzdržavanje od seksa. O tome se puno priča i puno misli i puno naklapa.



Slažem se, don Živko, budalaština je to. Vrlo su prostačke one ritualne žalopojke pobožnih župljana na svoje župnike zbog njihovog – pazi sad – licemjerja (imaju ljubavnice itd.). Razočarani su ako im popo ne živi kako popuje. Svašta! To su glupi vicevi, infantilna govorkanja. Ako se žalite što dira žensko tijelo i što si je kupio novi Volvo (umjesto da živi po idealu kojeg raspačava) – time implicirate da je sam ideal valjda dobar i poželjan, nešto na čemu treba zavidjeti (jer zašto biste se inače žalili)? Nije vam pravo? Vama propovijeda vodu, a sam pije vino – imate osjećaj da ste nasamareni, da vam je učinjena nepravda? Ili što? Brinete se za popinu dobrobit? Za spas njegove duše? Smatrate li, konačno, ideal dobrotvornim, ili ga ne smatrate dobrotvornim? Ako ga smatrate dobrotvornim, zašto protestirate? Da vam netko pokloni stan, dok sâm spava pod mostom, što biste učinili – optužili ga da vam čini nepravdu i da je licemjeran? A ako ideal smatrate lošim, zašto ga onda priželjkujete čovjeku (taman se radilo i o čovjeku u futroli)? Želite loše bližnjemu? Ne zvučite mi baš kršćanski... Ma svakako sam ja za to da se malo očepi po Preuzvišenima, samo nisam zadovoljan što svi s udarcem kasne u fazi. Treba shvatiti Krausa: ne zgriješe oni ''grijehom''. Briga me ako je propovjednik iz moje župe imao avanturu s nečijom ženom ili pobjegao s crkvenim novcem. Ne, nije problem licemjerje: što jedno govore, a drugo rade; problem je karakter onoga što govore. Sablažnjujuć je ne njihov otklon od onoga što propovijedaju, nego baš to, što i kako propovijedaju. Zbog toga ih treba, koga briga što rade iza vrata župnog dvora (dok god ne uključuje djecu). Prorok Hošea je živio s bludnicom, obrazlažući: zato što se i Izrael odmetnuo od Jahvea – vrag jedan stari! Eto proroka s kojim bih se sporazumio. Pop u krevetu s nečijom ženom je tek nestašluk, prpošnost, i ne bez šarma, zacijelo i obostranog dobročiniteljstva, ali pop koji propovijeda... e to je neoprostiv nemoral!

Nietzsche o ''moralu kao vampirizmu'': Povijest borbe morala protiv osnovnih instikata života najveći je nemoral za koji je ikad znao svijet.



Santana nema pojma o čemu govori. Od practice what you preach sto puta bi bio primjereniji naputak beware what you preach.

''NEISKRENI KRŠĆANI NAJVIŠE SERU'' – sjećam se još uvijek tog grafita s jednog zida iz studentskog doma na Cvjetnom (mislim u 4. paviljonu). Budio je u meni revolt nesporazumom sadržanim u podtekstu, svrbili me prsti, dolazio sam u napast da ispod nešto dopišem, u znak protesta. (Nikad nisam, pošto nemam taj običaj da svoje stavove sprejem izlažem, ali spopadala me želja.)

Nešto kao: ''Zar čak i od iskrenih kršćana?''