pero u šaci

Jedna me komentatorica ispod prethodna dva posta pozvala na očitovanje po pitanju koje svojom tematskom nevezanošću, a i tematskom monumentalnošću, traži zaseban post. Vegetarijanstvo je posrijedi. Je li etički OK jesti meso?


Komentatorica se predstavlja kao Lina i malo se zbrkano izrazila, ali nadam se da sam uhvatio centralnu misao. Dakle, duša! Neću reći da ne vjerujem u postojanje duše, ali reći ću da ne vjerujem u transcendentalnu dušu.

S Linom sam, čini se, na istoj strani barikade naspram antropomaničnog tumačenja (kao u Descartesa ili Crkve) po kojem je duša nešto besmrtno i božansko, odmah Duša, s velikim D, a ima ju jedino čovjek, dok su životinje nagonski mehanizmi bez Duše, ''machina automata''. Naša kršćanska, dualistička kultura s neshvatljivom okrutnošću trivijalizira, agresivno ništi, isključuje, izbacuje iz okrilja svoje paradne Milosti sva stvorenja osim čovjeka – neka pate, ionako nemaju Dušu! Ili, kako to ironizira Kundera: Ako životinja cvili, to nije plač, to je samo škripanje mehanizma koji ne funkcionira pravilno. Kad točak škripi, to ne znači da kola pate, nego da nisu podmazana. Isto tako treba shvatiti i cviljenje životinja i ne žalostiti se nad psom kojeg u laboratoriju živog sijeku na komade. (To je iz Nepodnošljive lakoće postojanja, gdje se čak ide dotle da je poznati Nietzscheov slom, obilježen torinskim grljenjem konja kojeg bičuje kočijaš, protumačen kao da je on prišao konju da zatraži od njega oproštenje za Descartesa.)

Devedesetprve brat i ja smo bili još klinci te smo poslani u inozemstvo, dok prođe najgore. Ostavili smo voljenog psića Garu kod bake na čuvanju. Nismo dugo izbivali, svega nekoliko tjedana, ali dok smo se vratili, Garo je uginuo. Bili smo neutješni, no morali smo si priznati da nas to nije puno ni iznenadilo. Pomalo smo i sebe krivili: što smo se uopće dali nagovoriti da ga tamo ostavimo kad smo znali da to teško može dobro završiti. Bakino domaćinstvo sastojalo se, osim od ljudi, od krava, svinja i kokoši – i sve su te životinje postojale jedino za to da posluže; predstavljale su obespravljeni objekt ljudskoj svrsi. Ponekad bi se u domaćinstvu zatekao i neki pas, doveo bi ga odnekud djed ili stric za zabavu unucima, no uvijek su ti psi bili dosta loše tretirani – ne sad da bi ih se aktivno zlostavljalo, ali bez ljubavi, non-stop svezani na lancu, osamljeni, prljavi, lišeni minimuma njege. Nisu bili ljubimci kao što su naši bili nama. Treba shvatiti da je u pitanju elementarni sraz grada i sela. Posebno je baka iskazivala manjak simpatija, da se tako izrazim; nije razumijevala primjenu psa. Ne daje mlijeko ni jaja, ne jede ga se... čemu to služi? Kad smo se nas dvojica raspekmezili saznavši za Garu, ona nam se iskreno i bezazleno čudila – pa kako to?, pa zar zbog psa?, i tako dalje. Nije joj išlo u glavu. Mi smo ovdje na Balkanu ipak tek svježe urbanizirana plemena, prekjučer se preselili u gradove; izuzev onih par art-deco dama sa šeširom i pudlicom što su pućkale u zagrebačkoj Gradskoj kavani ili Esplanadi, generacije naših djedova i baka bile su mahom nepismeno ruralno stanovništvo, koje je znalo jedino što mu je rekao Dragi Bog u crkvi. Unapređenje ljudske duše u Dušu degradiralo je sve na koje se ne odnosi u ''bezdušne'', dakle ništavne. To je teorija koja je poslužila kao opravdanje za ionako neumitnu praksu. Meni je lako da mi životinja bude ljubimac, jer za mene hrana raste na policama supermarketa, ali generacijama i generacijama naših predaka sit stomak, pa i golo preživljavanje bilo je uvjetovano shvaćanjem po kojem su životinje ljudski posjed slobodan za iživljavanje, s kojim se može bilo što učiniti. Ne znam kako vi, ali ja sam puno puta imao prilike čuti, uglavnom od strane rodbine sa seoskih gospodarstava, to čuđenje zbog cmoljenja nad svakim zecom: pa nećeš valjda zbog živine? pa šta ti ga ima bit' žao? i sl. – ili ono novembrom na klanju, kad se vidi kako baš uživaju u tom blatu, s pivom i trbušinama, puni muškog zadovoljstva sobom dok kolju, režu, deru, okreću, ćapaju.



To potpuno odsustvo zazora pred okrutnošću, zapisano u tradiciji, je meni strano. Kao i Lini, nesumnjivo. Dovdje smo se nas dvoje razumjeli, ali to je i točka na kojoj se s njom razilazim.



Ne slažem se i Lina se ne slaže s kanonom pravednosti koji kaže da samo čovjek od svih stvorenja potpada pod Milost i jedino s njim nije OK biti okrutan. S kanonom po kojem vrsti homo sapiens pripisujemo Dušu, a svim ostalim vrstama frišku figu. Pa je ona došla do toga da i životinjama prida Dušu s velikim D. No, ja pod riječju ''duša'' podrazumijevam nešto drugo, puno skromnije: naprosto to klupko mixed emocija koje jesmo - straha, tjeskobe, frustracije, žudnje, radosti, stida, brige, nježnosti, čežnje... to je duša. Ali to je nešto isključivo ovozemaljsko, neodvojivo vezano uz fizičko postojanje, rezultat nekih procesa u tijelu – duša, to je dio tijela (možda malo skrovitiji). I naravno, to je dio našeg životinjskog tijela; imamo je kao što je, ne budimo ignoranti, imaju i druge životinje – imaju emocije, boje se ili uživaju, čeznu itd., svaka prema svom dijapazonu.

Pošto je duša dio tijela, ona je vezana uz fizičko postojanje, što znači da ne egzistira post mortem – i ne, ne mislim da jedući meso gutamo nečiju dušu.

Za Linu, ljudi i životinje izjednačeni su time što i potonji, a ne samo prvi, imaju Dušu. Za mene su izjednačeni time što je ni jedni ni drugi nemaju. A to je točno antipodan stav.

Imamo li pravo biti bezobzirni prema njihovoj, kako kaže, ranjivosti, prema njihovoj muci? To je jedno emocionalno pitanje, kojim smo gotovo ucijenjeni, koje ispunjava krivnjom zbog neumitnog cinizma. Bol je jedna i upravo sada neki pas, neka ovca, neka muha umiru u jednakim paklenim mukama kao što bi i mi kada bi nas sjekli na komade. Ali što činiti s tom mišlju? Svijet u sebi neizbježno inkorporira muku, računa s njom. Kada vuk proždire živu srnu, što da radimo s mišlju na srnine muke? Ne možemo narediti vukovima da promijene jelovnik, niti ih istrijebiti da nitko ne bi proživljavao agoniju. Što nam ostaje? Ostaje nam pomiriti se s činjenicom srnine agonije, pristati da budemo cinični spram njene patnje.

U svom dnevniku Gombrowicz opisuje kako je ležeći na plaži spasio bubu koju je ojači vjetar prevrnuo. Sunce joj je peklo trbuh, što je sigurno bilo vrlo neugodno, uzevši u obzir da je taj trbuh uvijek ostajao u hladu – ležala je, prebirući nogama, i bilo je poznato da joj ništa drugo ne preostaje osim toga monotonog i očajničkog prebiranja nožicama – i već se onesvješćivala, možda već poslije više sati, već umirala. Bio je dovoljan pokret prsta da ju spasi. Ali malo dalje identična buba u identičnom položaju – nije mu se baš dalo do nje. Ali kako da ovu sad ne spasi, ako je onu spasio? Spasio je i nju, čas posla... ali evo i treće. Spašavati ili ne spašavati? Zar je trebalo da promijenim svoj podnevni odmor u kola prve pomoći za umiruće bube? Ali previše sam se već saživio s tim bubama, s njihovim nastrano bespomoćnim mahanjem nogama... i valjda ćete shvatiti da ako sam već počeo to spašavanje, nisam imao prava zaustavljati se na proizvoljnom mjestu. Bilo bi previše strašno naspram te treće bube – da prekinem baš na pragu njenog poraza... previše okrutno i nekako nemoguće, neispunjivo... Spasio je i treću, ali je onda morao i sljedeće četiri malo dalje, uvijek to isto malo dalje, bez neke jasne razdjele, većeg razmaka koji bi opravdavao odustajanje. Gdje povući crtu? Iza pješčanog brežuljka – pet ili šest novih. Pohitah sa spasom. Spasih ih. I već sam se tako sjedinio s njihovom mukom, do te mjere sam u nju ušao, da vidjevši malo dalje nove bube na ravnicama, prijevojima, u klancima, one ospice mučenih točkica, počeh se po tom pijesku kretati kao lud, pružati pomoć, pomoć, pomoć! Ali znao sam da to ne može trajati vječno – jer ne samo ova plaža, nego je čitava obala, dokle oko seže, bila posijana njima, te mora naići trenutak kad ću reći ''dosta'' i mora uslijediti ona prva nespašena buba. Koja? Koja? Koja? Svaki čas sam sebi govorio ''ova je'' – i spašavao je ne mogavši se odlučiti na tu strašnu, gotovo podlu arbitrarnost – jer i zašto ta, zašto ta? Dok najzad ne dođe u meni do sloma, naglo, olako odbacih u sebi suosjećanje, zastadoh, razmislih ravnodušno ''no, vraćam se'', usredotočih se i pođoh. A buba, ona buba na kojoj sam prekinuo, ostala je mašući nožicama (što mi je zapravo bilo svejedno, kao da sam izgubio volju za tu igru – ali znao sam da su mi tu ravnodušnost nametnule okolnosti, i nosio sam je u sebi kao nešto tuđe).

Jedan od onih najtvrđih oraha teologije, o kojeg su mnogi jurišnici na Vječnu Istinu zube porazbijali, je pitanje: ''Zašto to Bog dopušta?'' Zar ne iz istog razloga iz kojeg je Gombrowicz kao svemoćni div dopustio da neke bube ostanu umirati u mukama? Mi smo, eto (otkrit ću vam toplu vodu), djeca Majke Prirode i Boga Oca. Ali, kakva – zanemarena djeca, prepuštena sama sebi! Mater i Ćaća su krajnje lišeni svake sentimentalnosti, ravnodušni, blazirani, savršeno ih nije briga za sudbinu jedinke. Svijet je okvir mogućnosti unutar kojega se život odvija. Složeni sustav, ali sustav koji se vrti sam sobom, svojom unutarnjom neumitnošću, bez ikakvog nadzornika izvana. Mama i Tata postavljaju krajnje granice slučaja, dok ono što se događa unutar tih granica – to se njih ne tiče – u to se ne upleću. I ni zbog koga neće posebno intervenirati. Na sve naše urlike, plač, jadikovke, kukumakanja, odgovaraju tek lijenim zijevom, s izrazom neizrecive dosade.



Ali naša imanentna tragičnost bila bi nam još nekako i prihvatljiva samo kad ne bi bila tako nelogična i hirovita, tako nasumična, besmislena i, last but not least – nepravedna. Nepravda je neopozivi princip života: nekome daje, nekome uzima. Netko je zdrav, netko bolestan, jedan živi, drugi umire, podijeljeni smo – bez ikakve logike, najglupljim slučajem – na bogate i siromašne, lijepe i ružne, sređene i zbrkane, sretne i nesretne... Najnapetija točka pitanja o smislu života: problem smrti djece i novorođenčadi. (Dozovimo u sjećanje samo strašne prizore s onkologije u Klaićevoj.) Viša nepravda pred kojom naš razum ne može ne kapitulirati; posve naopaka, nastrana... neljudska (poništava sve naše koncepte ''zakonomjernosti'' prirode). Činjenica smrti djece dovodi nas na rub smisla, izravno nas suočavajući s crnim, vrtoglavim, bezdanim upitnikom: o beznačajnosti postojanja. Mama i Tata pokazuju nam da im nismo baš jako bitni. Smrt djeteta obezvređuje ljudski život po sebi, općenito i ultimativno – daje načelnoj tragediji života, koja je u startu gorka, još i dodatan okus proizvoljnosti, nevažnosti, lakoće (nema lakoće koja bi nam teže padala). Ta ironična bezbrižnost nasumične nepravde, očevidna i neumoljiva, do dna razara humanitarno-optimistični patos ''podvrgnutosti Višem Redu Stvari'', koji bi tragediju činio dostojanstvenom, značajnom, uzvišenom. Ne, u prah bivamo pretvoreni... i s kakvim samo nehajem!

Pustiti da pati. I ne mrdnuti prstom. Morao sam odustati od pravednosti, od morala, od čovječnosti – jer nisam mogao izaći na kraj s količinom. Previše ih je bilo. Ispričavam se! Ali to je jednako tvrđenju da je moral nemoguć. Ni manje ni više. Jer moral mora biti isti u odnosu prema svima, u protivnom slučaju postaje nepravedan, što znači nemoralan. Ali ta količina, to užasno mnoštvo, usredotočilo se na jednu jedinu bubu koju više nisam spasio – na kojoj sam prekinuo. Zašto baš ona, a ne neka druga? Zašto ta jedna mora platiti zato što ih ima na milijune?

Ali, naravno, i ne samo ta jedna, nego i sve ostale za njom koje također nije spasio. Kada neko malo tele stigne na moj stol u formi odreska, iskreno govoreći, ne uzbuđujem se previše. Tele je priklano – to je grozno, da. Cinično je. I naravno, licemjeran sam, jer dok sâm nikad ne bih mogao s nožem na tele, ipak jedem kada je netko u klaonici obavio prljavi posao umjesto mene. Ali zašto se baš nad tim jednim lešem rasplinjavati, pored one planine leševa, životinjskih i ljudskih, koja se neprestano uzdiže i stalno povećava, nadvija nada mnom – a spram koje sam potpuno nemoćan nešto učiniti?



Morrissey je frontalno nasrnuo medijskim postupcima na mesnu industriju – i što je postigao? Šunke i dalje vise na kukama svugdje oko nas, mameći nas svojom krvavošću koja nam se ne gadi pošto je jestiva (pojasnit će Krleža malo dalje). A ja se čak ni ne zovem Morrissey. Možda je osim toga Morrissey, uvjetno govoreći, ''spasio'' dva ili tri teleta time što ih industrija nije morala priklati da ih on sam pojede (što je de facto netočno, ali uzmimo kao regulativnu hipotezu) – no što je s četvrtim teletom koje više nije ''spasio''? Zašto baš ono mora platiti što količina teladi neizmjerno nadmašuje jedinkinu sposobnost spašavanja? Što je s petim, šestim ili milijun i prvim teletom? Sorry, nisam ''interventionist God''; jedino što mogu je pomiriti se ili ne pomiriti... i mi sami odlučujemo hoćemo li si time mučiti savjest ili nećemo.

Jedinka koja kaže ''bez mene'', koja ne jede da se za nju ne bi moralo klati (iako se svejedno kolje), nemoćna je, prdac u prašinu. Trebalo bi nekako... da svi odjednom... Tražiti od svih na svijetu da ne jedu lešine? Nema uporišta. Svijet po kojem jesmo srne je stvorio kao srne, a vukove kao zvijeri – i svatko može biti samo ono što jest, ne pita ga se, ne ovisi o njemu. A i mi smo dosta poput zvijeri – ne pita nas se; jelovnik si ne krojimo sami, nego nam je skrojen. Homo sapiens je vrsta koja je, kao i svaka druga, sazdana s nekim odgovarajućim karakteristikama probavnog sustava, tim i tim potrebama i mogućnostima žvakanja i probavljanja. Lešinari smo, jebiga. Činjenica da nam termički obrađene lešine stavljene pod nos ne izazivaju gađenje, uvjetovana je dizajnom našeg želuca s crijevima. Zašto, na primjer, prepolovljene goveđe ili praseće strvine po mesarskim izlozima ne djeluju s podražajem na bljuvanje ili s pobunom crijeva? One krvave, ranjave krpetine životinjskog mesa nesumnjiv su dokaz (suglasan je Krleža s Morisseyem) odvratnog, upravo podlog ubojstva, ali taj kriminalni prerez svinjske utrobe u kobasičarskom izlogu ima svoj kakav-takav, više-manje danas još ipak relativno stvaran i mesožderskim prilikama uslovljen smisao: pravom, nepatvorenom mesožderu takav je prerez masne i raskrvarene svinje lijep jer se prije svega može pojesti.





Što je raščerečeni vol, pokazao nam je Rembrandt na istoimenoj slici; što je čovjek, reći će nam u istoimenoj pjesmi Gottfried Benn (po profesiji liječnik):

U ovom redu sagnjila su njedra,
a ovaj red je sav od trula blata.
Krevet do kreveta vonja.
Sestre se mijenjaju svakoga sata.

Dođi i podigni ovaj pokrov mirno.
Gledaj, ta gruda masti i gnjiloga soka,
To je jednoć nekom bila opojnost duboka.

Dođi i pogledaj na prsima tu krastu.
Ne osjećaš li, kako meke kosti pod kožom u silu rastu?
O, takni se slobodno samo! Meso je gnjilo i ne boli ništa.

Ovaj krvari ovdje ko trideset krvnih sudova.
Nitko toliko krvi nema u krvi svojih udova.
A ovaj je rana ranjavo duboka,
Njoj izrezaše dijete iz nagrižena boka.

Oni spavaju tako danju i noću. – Novima se laže;
da se ovdje spava sve do ozdravljenja.
Tek nedjeljom za vrijeme posjeta
daje im se, da san ih mrvu jenja.

Hrane se ne troši mnogo. Hrpetnice su rana.
I muhe vidiš. Kadikad preko dana
peru ih sestre, kao što se peru klupe praznoga stana.

Pod posteljom svakom zjapi crnina tamna.
Sok polagano kaplje. Nestaje žara plamna.
Meso raste u ravan brazde nove; zemlja zove.

Zemlja zove. Mi smo, kao i ostale vrste, u krajnjoj liniji meso, propadajuća materija, ''res extensa'', a i duša nam je s malim d, neodvojiva od mesa i ne nadživljava nas.

Meso jede meso.

Da je život (nastavlja Krleža) doista besmislen kao panoptikumski voštani prerez svraba, čira, spolovila, crijeva, ranjave utrobe, zaronjeni u životne nagone, u ratove, u lične neprilike, u zvjerinjake, u prava, krvava spolovila, u svrabove, čirove i utrobe, u smijehu, uz zveket čaša i glazbala, u trci za kruhom i pobjedom, mi to sve obično zaboravljamo jer se čovjeku (kao tipu životinje) ne gadi ništa što se može oploditi ili pojesti.

Svakako da smo prema onome koga proždiremo nepravedni, ali priroda jest sama nepravda, pravo je tek ljudski logički koncept, ''društveni ugovor'', koji ovdje nije primjenjiv. Pa i sam Bog s nama je kao Gombrowicz s bubama... U jednom trenutku se mora pristati na odustajanje, na nepravednost. Tu jezik prava prestaje igrati. A i nije na nama uopće. Kao što ne možemo od vuka tražiti da se s divljači prebaci na karfiol, jer nije on sam sebe stvorio mesožderom kakvim je, tako niti nad ustrojem vlastitog organizma nismo suvereni. Naš probavni trakt nam je dan, nismo ga sami dizajnirali – prema tome, sve pritužbe slati dizajneru izravno. To je bottom line: ne mučim si savjest jer za nepravdu koju činim nisam odgovoran; za odgovornost pitati Mamu i Tatu koji su to sve tako organizirali.

Dopisat ću na kraju da ipak nisam neki mesožder, samo što to nije iz etičkih skrupula. Kao što rekoh u prethodnom postu (za što se Lina i zakačila): savjesti, moralnih principa i slično – e toga nemam. Teorijski sam si dao zeleno svjetlo, jedino što u praksi dajem prednost drugim okusima.

Ma i drek bih pojeo, samo ako je iz mora!