Komentari

diogenovabacva.blog.hr

Dodaj komentar (33)

Marketing

  • Bergaz

    Koja briljantna "elaboracija"!
    Ne mogu ne prisjetiti se ispraćaja nekoliko naših otišlih srednjoškolskih kolega koje smo, možda isprva rutinski, a poslije već tradicionalno, "zaokruživali" u "Tinči" na Novoj vesi. Ne bijasmo tada više baš ni blesavci niti su nam cure "iz razreda" bile balavice... ali da skratim... anegdota po anegdota, štos po štos, geg po geg... u kojima je ključnu ulogu odigrao netom ispraćeni... i poveće društvo za stolom prisjećalo se uz smijeh i radost tog nezaboravnog razdoblja u kojem smo zajedno s dotičnim odrastali... i ostavljali trag i na nama sâmima i na svijetu oko nas.
    Da me sad pitaš - bih li i ja htio da se na mojem odlasku društvance veseli, odgovorio bih ti - "Da, svakako!".
    A i kolega i prijatelj, čiji je pepeo po njegovoj želji razasut po stijenama i strminama njegove omiljene planine, dao mi je misliti!
    _

    avatar

    19.03.2011. (01:45)    -   -   -   -  

  • borut

    Mislim da ti je sada lakse, a siguran sam da se na pogrebu proslog tjedna nisi ponasao kao onomad.

    avatar

    19.03.2011. (08:22)    -   -   -   -  

  • NF

    prerano mi je za "ozbiljniji" komentar ali samo napomena, samsa se nije pretvorio u kukca nego u zbirnu imenicu, recimo gamad, preobrazba je rak rana naših prevoditelja, o tome sam davno pisao u jednom studentskom listu, nemam link ;)

    avatar

    19.03.2011. (08:33)    -   -   -   -  

  • Wall

    nasmiješiti, nasmijati (pa još djetetu) od nelagode-tako je ljudski i oprostivo! ali ići na 'karmine'-jesti,piti, 'liberalizirati nakon, nerijetko i početi smijehom,šalom,završiti pjesmom nerijetko-e,to je pljuska pokojniku u onostrano lice! još više,to je ples na grobu: vidi,živ sam,a ti si krepao!

    avatar

    19.03.2011. (09:14)    -   -   -   -  

  • MonoperajAnka

    Ne-primjereno reagiranje u situacijama kada se "treba izraziti sućut", makar i ovdje na blogu-virtualno, a ne direktno ožalošćenima...Nedavno sam i ja iskreno priznala svoje osjećaje u povodu smrti mladog alpiniste, bez osuđivanja već s riječima:"Moždu i mogu shvatiti" i "ne mogu razumjeti",dakle bez korištenja pojma "opravdano" "neopravdano" i sl. Ostala sam na svom dojmu razumijevanja, sa svojom "savješću". U tvom slučaju je okolina tada, a i sada očito imala više razumijevanja za ne-primjerenost reagiranja. Nisi dobivao moralna usmjeravanja kako bi trebao reagirati, već razumijevanje za tvoju reakciju. .Ali ne moram se barem bojati. Ako moja savjest ne proradi "ispravno", biti ću ispravljena, kako trebam reagirati.

    MonoperajAnka
    Užasno je to i premda nisam nikada čula za ovu mladu osobu, moram priznati da me svaki put kada čujem neku takvu sličnu vijest, osim tuge, obuzme i neka ljutnja.Možda ne razumijem te porive za opasnim odlascima na opasne planine, ali imam nekad osjećaj da se radi o nekoj vrsti izazivanja sudbine i da se onda moguće posljedice moraju uzeti u obzir. Je li to "vrijedno" odlaska...Ako je stav te osobe i okoline prema smrti pozitivan, pa se radi o nekoj vrsti veselja u susretu sa vješnošću ili Bogom, onda to možda i mogu shvatiti. Ako se pak radi o uvjerenju kako se ništa ne može dogoditi i gleda se samo pozitivna i ljepša strana otkrivanja visina, onda to ne mogu shvatiti. Pretpostavljam da nitko od alpinista ne odlazi u smrt svjesno ili namjerno, i da je u prvom redu želja za osvajanjem visina i boravak na nekom mjestu gdje još nitko nije stajao....I to mogu razumjeti, ali me svjedeno obuzme ljutnja kada pročitam (jedan stariji primjer) kako je neki alpinist nastradao jer nije mogao "odoljeti" izazovu, a iza sebe je ostavio djecu i suprugu....Hoću reći, možda nije prikladno da ovo sada pišem jer je tuga familije (prvenstveno roditelja) sigurno neizmjerna, ali me baš to kao majku (a u drugom slučaju i kao suprugu) ljuti jer mi se čini da nas takvi ,sigurno posebni ljudi, ipak prisiljavaju da preuzmemo patnju zbog njihovog izbora.
    pero u šaci

    Monoperajanka, znači postoje čisti i nečisti motivi? Kada netko ''izaziva sudbinu'' bez da je to radi ''veselja u susretu sa vječnošću ili Bogom'', nego iz nekog drugog motiva, manje plemenitog, zaslužuje čuti tvoje negodovanje, tvoju pravednu ljutnju? Zašto misliš da bi ikoga trebalo biti briga za tvoj blagoslov i da li ti nešto razumiješ ili odobravaš?
    Inzistiranje u ovakvom kontekstu na tako analnom moralizmu u najmanju je ruku neukusno... znak pomanjkanja elementarnog poštovanja i pijeteta.
    Umjesto da se fokusiraš na nepojmljivi užas događaja, ti se već do kraja prve rečenice stigneš naljutiti i dati si za pravo negodovati i docirati zbog nečijeg življenja svog života kako hoće i kako voli, bez da mu je odobreno kao ''opravdano''.

    avatar

    19.03.2011. (10:15)    -   -   -   -  

  • Neverin

    baš sam se pitao hoćeš lise dosjetiti Camusovog Straca i njegovo neplakanja na majčinom sprovodu..

    avatar

    19.03.2011. (15:39)    -   -   -   -  

  • rU

    tvoj je postupak bio posve ljudski. bol se nerijetko zna kamuflirati sasvim neprimjerenom reakcijom koja nije stvar našeg izbora ili namjere ...

    avatar

    19.03.2011. (19:23)    -   -   -   -  

  • tonpla

    moja sućut.
    i moj tata je tako nestao prije nekoliko dana. tetke se ljute na mene jer nisam plakala na sprovodu.

    avatar

    19.03.2011. (19:45)    -   -   -   -  

  • Helada

    ,,Pravila žalosti" veoma mi se gade, ona koja je potiču jednako kao ona koja je zabranjuju. Užasno mi je zahtijevanje od ožalošćene osobe da ne osjeća nikakvu ugodu kao i zahtijevanje od nje da ,,ide dalje" jer je prošlo ,,vrijeme korote". To se ne odnosi samo na žalovanje za umrlim, općenito smatram da si ,,ljudi" (u grupnom smislu, kao kolektivna savjest) previše daju za pravo određivati što je težak problem, a što sitnica, što bi nas trebalo zabrinjavati, a što bismo trebali ignorirati, zahvalni što nas nije pogodilo ono prvo pa gledaju s negodovanjem i na teškog bolesnika koji ne pokazuje očekivanu paniku i na adolescenta koji se ubija zbog ljubavnog problema ili loše ocjene. Ima nečeg jezivog u tome: mi bismo nekoga ili prisilili da pati jer je u tim situacijama uobičajeno patiti ili mu oduzimali pravo da svoju patnju izrazi jer ,,nije zdravo toliko plakati", čime ga opet neljudski mučimo. Ponekad je prerano za početi život, a ponekad ožalošćeni neopravdano ,,živi u prošlosti". Obavezno se zapitam tiče li nas se to.
    ,,Preobražaj" je užasna priča jer je preobraženi Gregor bio, po mom mišljenju, kudikamo ljudskiji od svih ljudi u priči, a možda i od nepreobražena sebe. On je za svoju obitelj osjećao ljubav koju su mu oni uskraćivali jer je promijenio oblik. Vrhuncem toga kontrasta smatram upravo tu scenu: on se prekriva plahtom, a njegova ga sestra ne otkriva. Po mom je mišljenju upravo po toj gesti mogla prepoznati da je on još uvijek njen brat, ljudsko biće s emocijama i obzirima, zar gamad osjeća stid?
    Uglavnom, kako možemo patnju usustaviti i tko ima pravo na to? Ponavljam, gadi mi se svijet u kojem nije u redu niti da udovica određeno vrijeme ne nosi crninu niti da brizne u plač pred gostima.

    avatar

    19.03.2011. (22:36)    -   -   -   -  

  • j.

    Kada sam imao dvadesetipet umrla mi je majka; kada sam imao dvadesetiosam umro mi je otac. Naravno, nisam se smiješio, ali sad ću ti reći i zašto. Zato što je ovaj život pustopoljina kojom plešu naši interesi. Plakao sam radi rupe u sebi, jer je odlaskom tih milih osoba ostala rupa s kojom nisam znao što bi. Dakle, kada u slučaju nečije smrti osjećamo iskrenu potrebu za plakanjem, to nije zbog onog koji je umro, nego zbog sebe. Izgubili smo dio svog života i sad više ne znamo što bi. Kriza. Mislimo samo o sebi i svojim životima. Nema više riječi, savjeta, razgovora, samo slike, zvukovi, sjećanja u našoj glavi. Sadašnjost u time-outu. Glad.
    Ništa baš herojski, ne?
    Eto, to ti je ono što je svojstveno ljudskom rodu: sebičnost. Poslije, kada podižeš dijete i žrtvuješ se za njega, dobivaš aureolu kao da to radiš iz nekog altruizma... Ne, radiš to zato što se radi o tvojoj krvi i mesu. Ne ideš penjati se u planine (i nedajbože poginuti) nego ideš brinuti o svojoj porodici. Opet sebičnost (dapače, ovdje dvije konkuriraju: da li ću gledati lijep krajolik ili ću privređivati da bi moji jeli?, a istodobno ću, jao, manje-više drugima tumačiti kako su ljeniji, nesposobniji, neduhovniji, plići, uglavnom - lošiji od mene). Zato bi de Bottona valjalo upitati: nije li maska heroizma, žrtvovanja i ponositosti ono što je svojstveno ljudskom rodu, a tajna - ono što je ispod nje?
    Ono što čovjeka raščovječuje jest ničim dano pravo prosuđivanja drugih. Koncept kompetitivnosti. Živinska potreba za crknutim kravama. Tmina.
    To čemu bi, na drugoj strani, zapravo valjalo pokloniti pažnju jesu rijetki pojedinci koji ničim izazvani čine dobro bližnjima. Povećavaju plaće svojim radnicima. Sebi daju otkaz da bi drugi jeli. Odlaze u nuklearke da bi od njihove smrti drugi živjeli. Kao da te druge doživljavaju sobom. Nema posrednika. Nema stanične membrane. Jedna jezgra. Ponekad mi se učini da s leđa, gledajući ih, na trenutak vidim na njihovim desnicama podignut srednji prst: "... povrati u rijeku, pasji skote, pojedi novac i reci - hvala ti živote!..." :))))

    avatar

    20.03.2011. (09:42)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    GPZ - pridružujem se; treba osnovati udrugu nazdravljajmo si nad grobovima, s potkrilaticom ''bog dao bog uzeo''
    BORUT - na svakom pogrebu postoji ta ista unutarnja napetost; naravno, ne dolazi svaki put do totalnog rasapa
    NF - vidiš, zanimljivo, to mi uopće nije palo na pamet, a baš mijenja na stvari
    WALL - namjerno sam sup(r)o(t)stavio te dvije netaktičnosti, jednu koja je narušavanje kodeksa i drugu koja je kodeks sam (a, kao i ti, vidim ju kao puno goru)
    NEVERIN - ne samo da sam se dosjetio, nego štoviše - ali ne pripada sve u isti post... strpljenja, samo, strpljenja...
    RU - znam, samo zaboravim
    TONPLA - uvijek osjećam stanovitu nelagodu pri primanju i davanju sućuti (valjda ona neka moja stidljivost kad sam predvidljiv, kad činim kako se i očekivalo, kao da ja to samo radi toga da ispunim zadane likove), ali ako ikome ovdje ide sućut, onda je to tebi, čini se... a tetke su ti baš tetkaste

    avatar

    20.03.2011. (13:29)    -   -   -   -  

  • Rozna mahunarka

    Ne smatram se dovoljno kompetentnom za komentiranje ovakvog posta.
    Što se tiče mog posta, odgovorit ću na komentar koji je tamo ostavljen.. Premlada sam da znam što radim svjesno, što nesvjesno, još se uvijek trudim shvatiti to... Tako da, nisam sigurna što sam htjela reći svojim postom, ali eto, saznala sam da istina nije precijenjena, ako ništa drugo. :)

    avatar

    20.03.2011. (14:41)    -   -   -   -  

  • Kinky Kolumnistica

    Prvo bih ti htjela izraziti sućut zbog strica, a i zbog tvog bratića. :( Žao mi je i mogu pretpostaviti kako si se osjećao jer i moja je sestrična poginula također od strane manijakalnog vozača. :( Međutim, bez obzira kako se mi osjećali u sebi, koliko tugovali i osjećali gubitak, dobro kažeš da nismo uvijek gospodari svojih raspoloženja, a time ni svog ponašanja. Dijelom jesmo, ali jednim dijelom ne možemo to kontrolirati. Otme se osmijeh, otme se čak i nekontrolirano smijanje, otmu se misli od tragičnog događaja pa krenu u sasvim drugom smjeru svojevrsne razbibrige. Ja nekako vjerujem da je sve to prirodno i normalno, dokgod nismo imali zlu namjeru s takvim ponašanjem. A ti nisi imao. Znam dosta ljudi koji kažu da ih na sprovodima zna uhvatiti smijeh iako im zapravo uopće nije do smijanja. I sama sam to jednom ili dvaput dosad osjetila. Osjetila sam i da ne mogu plakati na sprovodu, a kod kuće lijem suze i zbog smrti, kao i zbog nekih posve banalnih sitnica. Čovjekova priroda - najfascinantnija stvar na svijetu ili barem - jedna od.

    "Osim toga, iznošenje stolova, zatim i posuđa na stolove, kao da je bilo signal i za određenu liberalizaciju licâ."

    Ovo si dobro primijetio, točno tako bude. I čudno je kako ljudi uopće uspijevaju jesti u takvim situacijama, unositi hranu u sebe. Mene kada pokosi neka tuga, najčešće u sebe danima ne mogu unijeti ništa odim par kapi vode i kave. :(

    Odgovor na komentar kod mene: dobit ćeš i ti mah-mah od mene. ;)

    avatar

    20.03.2011. (15:06)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    MONOPERAJANKA - ti i ja razgovaramo samim nesporazumima.
    1) Nije uopće gotova stvar da sam ja reagirao neprimjereno i točka. To je složeno i nakon mog posta namjerno ostaje otvoreno koliko je tu neprimjerenosti; pa čak ni kada sam za sebe kažem da sam neprimjereno reagirao ne smiješ mi previše doslovno vjerovati.
    2) Uzmimo ipak da i jesam. Kruške su i jabuke moja nehotična reakcija usnama na licu mjesta i tvoja mozgovna reakcija tetkinskog negodovanja na blogu. Uopće nije analogija.
    3) Ako se žališ što je za moje ''ne-primjereno'' reagiranje okolina imala razumijevanja, dok ja za tvoje nisam - znači li to da priznaješ kako jesi neprimjereno reagirala?
    4) Istina je da nisi eksplicitno koristila pojam ''opravdano'', ali je iz aviona jasno da je suština tvoje primjedbe u negodovanju nad nekim zbog toga što se izlaže pogibelji mada ga kod kuće čekaju drage osobe, što još možeš razumjeti ako postoji dovoljno opravdan razlog (''neka vrsta veselja u susretu sa vješnošću ili Bogom''), ali nikako ako takvog razloga nema, nego se radi tek o nemogućnosti da se odoli izazovu (''želja za osvajanjem visina i boravak na nekom mjestu gdje još nitko nije stajao''). Tako da se ne moraš hvatati za to da sam te ja tobože falsificirao upotrebivši baš izraz ''(ne)opravdanosti'' koji ti nisi koristila - jer realno motive jesi podijelila na opravdane i neopravdane.
    5) Tvoj osvrt sadrži dvije razine. Prva je ono što si ovdje i sama prijavila: ne ide ti u glavu da se netko na tako neodgovoran način prema sebi i bližnjima izlaže pogibelji (ako s dovoljno opravdanim motivom ''onda to možda i mogu shvatiti'', ako s nedovoljno opravdanim ''onda to ne mogu shvatiti''). Druga razina je ona koju si ovom prilikom odlučila ne isticati: kako te, ''osim tuge, obuzme i neka ljutnja'' i, na drugom mjestu, kako te posebno obuzela ljutnja spram nekog alpinista koji si je dao za pravo ne odoljeti izazovima planine dok su ga kod kuće čekala žena i djeca; te na trećem, kako te to ljuti kao majku i suprugu. A ljutiti se na nekoga zbog njegovih postupaka u moralnom registru, znači osuđivati ga, što drugo. Tako se i ono što sam ti napisao također zbiva na iste dvije razine. Da si ostala samo na prvoj, napisao bih ti samo onaj prvi pasus, u kojem mi se ne dopada kako dijeliš alpinističke motive na čiste i nečiste, opravdane i neopravdane - pogotovo ne ovakvom prilikom - te završavam sa: ''Zašto misliš da bi ikoga trebalo biti briga za tvoj blagoslov i da li ti nešto razumiješ ili odobravaš?'' Pošto si produžila i na drugu razinu, razinu ljutnje i osuđivanja, i kod mene se našla druga razina. Nije problem što si svoju savjest ''iskreno priznala''; nego samo konstatiram: da je ta tvoja savjest, tvoji ''osjećaji u povodu smrti mladog alpiniste'', to tetkinsko negodovanje s dociranjem i ljutnjom koja je osuđivanje, naprosto analno moralističke prirode.

    avatar

    20.03.2011. (17:05)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    HELADA - odlično si dopunila moj post, uživao sam, samo imam jedan ispravak netočnog navoda: nije 'Preobrazba' užasna priča, nego sjajna priča s elementima užasa
    CORPSE BRIDE - tvoj post mi se, rekoh, svidio, a ne znam što bi te to činilo nekompetentnom ovdje; nema razloga takvim ustručavanjima
    KINKY - znao sam da ćeš me u mojoj nastranosti najbolje ti, Kinky, razumjeti :D

    avatar

    20.03.2011. (21:12)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    J. - Ljudi se školuju, šegrtuju, pa se zapošljavaju i rade, ako uopće i to, pa tako godinama i decenijama, jutro za jutrom, žure na kopanje, sve slabije vide, sve ranije liježu, akumuliraju staž u dodijeljenim im ulogama, postaju lažno tašti, otplaćuju kredite, idu u penziju i... i... što? Gotovo?
    Tužno, tužno! Što čovjeka čeka na kraju puta, nakon odrađenog života kopanja? Možda nagrada, kost, šećer, med? – ne, nego jedino poraz, starost, bolest, smrt. Priča ne može ne završiti tragično. Pa dobro, ljudi! Ako je život samo kopanje pa smrt, onda zašto? kome? čemu?
    Zato većinom barem svijemo nekakvo gnijezdo, razmnožimo se. To nam daje kakvu-takvu motivaciju i posredni smisao: besmisao egzistencije prebaciti na drugoga – nek' se mali bakće. Umjesto da stvarno sobom riješimo to pitanje, da preuzmemo na sebe zadaću življenja, umirimo se racionalizacijom življenja za njih. Djeco (govorimo), na vama svijet ostaje!
    ''Kad na svijet dođu, gledaju (samo) da žive, i tako ispune svoj smrtni udes; i djecu za sobom ostavljaju da i dalje ima tko da umire.'' (Heraklit, fragment 20)

    avatar

    20.03.2011. (21:35)    -   -   -   -  

  • MonoperajAnka

    pero, ljutim se na tebe i ne osuđujem te...počivali naši nesporazumi u miru)))

    avatar

    20.03.2011. (21:50)    -   -   -   -  

  • j.

    Eto. Ispraznost. I zato "nema čovjeku druge sreće već jesti i piti i biti zadovoljan svojim poslom...", samo još uvijek na horizontu titra jedna slika: onih koji odlaze činiti Dobro... jednostavno ne mogu biti ravnodušan prema njima. Ne mogu im dopustiti da budu tužni, a kamo li tragični. Jer bitku je uvijek alternativa nebitak, i malo bi nas se opredijelilo za nju.
    A i onaj dativ-italic imao je uvijek kao orijentir: "prilazim"!?
    p.s. Ova fraza sa djecom na kojoj svijet ostaje nije loša. Recimo, kada bi se sada, pred ovom pra-djecom probudili neki pra-pradjedovi iz stoljeća sedmog, kmetovi što su u petnaestoj pogubili sve zube i liječili tegobe medovinom sve do kasne starosti, teško da ne bi toj svojoj djeci barem na prvi pogled (blejeći recimo u mobitel, automobil, antibiotik i radijator) rekli - evo nas u raju, nijesmo zalud mrijeli! Znam, mi bismo tlapili o otuđenju, prirodnosti, besperspektivnosti, općem interesu, ali starci nas - nema sumnje - ne bi razumjeli, zato - oprezno s besmislom! Upotrebljavati u malim dozama! :)))))

    avatar

    20.03.2011. (22:57)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Naravno, J., to je samo jedna od fragmentarnih istina koje definiraju život.

    avatar

    21.03.2011. (08:05)    -   -   -   -  

  • grinch

    mene smijeh skoro pa češće hvata u stresnim situacijama u kojima je ''zabranjen'' nego u smiješnim u kojima je dozvoljen. reakcija tijela ili ono što kažeš ''puknuće uslijed suzdržavanja''.. a događa se u upravo u trenu kad počnem razmišljati o besmislenosti svih tih obrazaca ponašanja ili se uhvatim kako u sebi grčevito ponavljam: nemoj se smijati, stoji mirno, pruži ruku ili pak: smij se, sad je vrijeme ha ha.. kad netko ispriča vic koji nije smiješan ali se opet moraš smijati da se ovaj ne bi uvrijedio ili nedajbože da ne bi ti ispao glup jer nisi shvatio bit iako se možda ni nema što shvatiti jer je fora - glupa.
    .. vic = :) sprovod = :( možda na prvu i izgleda jednostavno ali jebemu nije nimalo, te zagrade imaju nevjerojatnu tendenciju izvijanja u krivom smjeru.

    avatar

    21.03.2011. (12:51)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    ZVEČKA is back!
    Sociologija definira devijantnost kao otklon od normi i očekivanja neke društvene skupine. Dobro si napipala, baš u tome je ključ: ima, mislim, u meni - i ipak ne samo u meni, sudeći po ovim tvojim povjeravanjima ;) - nešto bazično devijantno. Od početka mi se nametalo pitanje kako to da baš ja jedini? Ne sumnjam da su i svi ostali trpili istu unutrašnju napetost kao i ja. Razlika je samo u jednome: oni su svi redom svejedno Sućut uspjeli izjaviti na ozbiljan i dostojanstven način, po protokolu, sve kako treba, dok ja, nažalost – nisam. Nisam uspio izbjeći debakl. Najslabija karika: pukao sam. Izdao se u unutrašnjoj napetosti. Pa zašto baš ja jedini? - pitao sam se. Što je to sa mnom da me karakterizira deficit temeljne samokontrole u odnosu na njih, ljudska bića, adekvatne, dorasle, koji zadovoljavaju; njih - normalne?
    Tryin' hard not to smile though I feel bad
    I'm the kind of guy who laughs at the funeral
    I have a tendency to wear my mind on my sleeve
    I have a history of losing my shirt
    Odgovor bi vjerovatno bio: baš ja sam se izdao zato što je baš meni bilo više stalo do toga da se ne izdam. Ali tu se možemo nadovezati na još jednu sestru u devijantnim nagnućima...

    GRINČ - mnogo mi je drago što je tvoj komentar uslijedio ovako u stopu za Zvečkinim.
    Kada je nešto zabranjeno kao devijantno, upravo sam taj stres uopće i generira prijestup. ''Bila bi to zanimljiva statistika: koliko je ljudi zabranama potaknuto da ih krše? Koliko je prekršaja posljedica kazne? Bilo bi zanimljivo saznati'', predlaže Karl Kraus, ''počini li se više seksualnog nasilja nad djecom unatoč dobnoj granici ili zbog nje.''
    Ja sam jedini pukao na izražavanju Sućuti upravo zato što sam si jedini pravio takav pritisak da ne smijem puknuti; mene je valjda više nego druge oko toga spopadala nervoza i grč. Meni se to pitanje naprosto motalo po glavi... ''događa se u upravo u trenu kad počnem razmišljati o besmislenosti svih tih obrazaca ponašanja''...
    Teorija devijantnosti sociologa Roberta Mertona počiva na podjeli na pet ''adaptivnih tipova'', a mogli bismo reći i stupnjeva devijantnosti: 1) konformizam kao unutarnje prihvaćanje i društvenih ciljeva (vrijednosti) i društvenih sredstava (normi); 2) inovacija kao prihvaćanje vrijednosti, ali ne i normi; 3) ritualizam kao pridržavanje normi, ali na prazno, bez usvajanja vrijednosti; 4) povlačenje kao odbacivanje svih vrijednosti i normi; 5) pobuna kao zamjena i vrijednosti i normi nekim drugim vrijednostima i normama. Sigurno da se ta vrsta pucanja i grča o kojoj govorimo, nastala iz same činjenice da se rečeno propitivanje obrazaca ponašanja previše mota po glavi (možda i nesvjesno, ili polusvjesno), može dogoditi jedino nekom od ovih potonjih, manje adaptiranih, više bazično devijantnih tipova ličnosti na Mertonovoj skali...

    avatar

    21.03.2011. (19:47)    -   -   -   -  

  • samome-sebi

    cula sam jednu interesantnu pricu nedavno, kako inace ne pamtim od rijeci do rijeci, prepricati cu na svoj nacin :-), cini mi se da se radi o Tony Samara -samanu-englezu, koji je tako ucio o samanizmu u prasumama juzne amerike, vozeci se jednoga dana plovilom po rijeci zajedno sa grupom domorodaca ubola ga neka opaka zivina, poceo se daviti, gusiti oticati i na njegovo iznenadjenje njegovi suputnici poceli su se valjati od smijeha umjesto da su reagirali primjereno, to bi valjda znacilo da su se zabrinuli poceli skakati oko njega pokusavajuci mu pomoci, ali neeeeeeeee oni su vristali od smijeha i jos upirali prstom - kada su stigli do sela pruzili su mu pomoc, spasili ga no on je citavo vrijeme bio, ne cak niti ljut vec bijesan na njihovu reakciju, ipak ih je pitao zasto su tako reagirali i lijepo su mu objasnili kako bi zasigurno umro da su se ponasali panicno i zabrinuto jer bi i on sam panikom sebi pogorsao stanje, ovako su mu skrenuli pozornost na ljutnju i spasili ga sigurne smrti.
    sada dok ovo pisem sjetila sam se jos jedne price, bracni par, rodjaci mog bivseg supruga koji zive u australiji, prije dosta godina otisli su na kampiranje u divljinu sa vodicima domorocima, ujutro njezina noga skoro do kuka u zmiji, otrcao je vodicima po pomoc i na njegovo cudenje oni nisu zmiju ubili u trenutku, vec su je poceli skakljati, zmija je pomalo vracala nogu iz svoje utrobe, golicanje joj je ocito smetalo probavljanju, ne sjecam se jesu li je ubili nakon sto je ispljunula nogu, pretpostavljam samo da jesu, opet su dobili objasnjenje od domorodaca kako bi da su je odmah ubili zmija zgrcila svoje tijelo i na taj nacin trenutacno zgnjecila nogu njegove supruge, ovako su oni onemogucili stezanje misica. interesantne price o smijehu i skakljanju zar ne?
    svijet nije crno bijeli, ali se ljudi nazalost uporno trude da ga takvog vide i sto je jos gore uporno se trude da sve oko sebe uvijere da je to jedina istina. htjeo ti ili ne htjeo, svjesno ili nesvjesno ipak si vjerovao da je osmjeh u tom trenutku bio nesto za osudu, tako sam ja svatila tvoju "ispovjed", uostalom nosio si to sa sobom godinama, kako kazes. kada oprostis sebi ili drugima to vise ne nosis sa sobom, 100%provjereno. emocije i misli su nesto sto je nestalno neuhvatljivo i sklono promjenama, pa ih je kao takve najbolje prihvatiti, pustiti da prodju, njihovo negiranje kao i kacenje za njih dovodi do neprirodnih i nezdravih stanja,.
    ljudi imaju obrasce ponasanja i ono sto nije u tom obrascu automatski je neprihvatljivo, i sama sam prosla kroz gubitak, i bilo mi je tesko gledati ta smrknuta i tuzna lica i poglede u mom pravcu, poglede zbunjenosti. moram priznati da bi suosjecanje bilo dovoljno, ovako mi je bilo jos losije i imala sam potrebu da ja ljude, koji su trebali biti tu da meni ucine situaciju laksom, pokusam utjesiti i oraspoloziti. cudnovato rasporedene uloge pogotovo iz njihove perspektive. jaka iskustva su uvijek prozeta svim osjecajima, ponekad placemo kada smo sretni a eto ponekad se smijemo kada smo tuzni, nista nije za osudu, svatko se na svoj nacin nosi i sa srecom i sa boli, i cinjenica je da je uvijek subjektivno i neki bi rekli sebicno. onaj koga vise nema nema razloga za bol, pa stogod nakon smrti i da se desava, ono zbog ceka placemo je doista zivot koji nam ostaje bez tog nekog. vjerujem da je jedini ispravan nacin prolaziti kroz zivot iskreno, ponajprije iskreno prema sebi, ne obaziruci se previse na uvrijezena pravila ponasanja i obrasce, koji nas vecinom navode na griznju savjesti.

    avatar

    21.03.2011. (23:49)    -   -   -   -  

  • Zezimir

    baš sam htjela reći da me konstrukcija tvojih postova podsjeća na Bottona, kojeg nisam primjetila da u tekstovima spominješ - e pa si ga na kraju spomenuo
    Ne mogu razumjeti zašto bi se bilokavko ponašanje smatralo neprimjerenim. U vrijeme sprovoda i izražavanja sućuti nisam sigurna koliko još uopće možemo biti svesni da te osobe nema. Uvijek kad mi neko blizak umre (a ima ih u zadnje vrijeme ko pljeve) to mi se čini tako neprirodno... Kako to danas je netko tu a sutra nije?!... Kad me prije par mjeseci nazvala prijateljica da je njen brat poginuo, te mi rekla da se to dogodilo prije pola sata - skoro sam joj odgovorila "pa nemoj nagliti, prošlo je tek pola sata, možda još nije gotovo". Kao tek je poginuo a već si ga otpisala (znam da zvuči apsurdno).
    Ja ne počnem tugovati odmah. Zapravo prvo vrijeme tek imam reakciju na reakciju drugih. Kao kad sam vidjela tu prijateljicu tužnu nakon smrti brata. Nekako mi treba vremena da mi netko počne faliti i da spoznam da je to konačno.
    A što se tiče neprimjerenih reakcije uvijek se trebam koncetrirati da ne kažem četitam umjesto moja sućut - jer mi je to prirodno kad nekom pružam ruku u krenem ga ljubiti
    Ja bi stvarno da naši oproštaji od života izgledaju kao završna scena iz All that jazz (inače jedini post koji sam stavila na svoj blog-ako-se-to-uopće-može-tako-zvati)

    avatar

    22.03.2011. (12:40)    -   -   -   -  

  • lina

    Pitala sam te u prošlom postu pitanje ,koje ime veze sa ovim postom . A u ovom postu isčitavam da je savjest pitanje ,odnosno pitanja su savjest ; ukoliko nisu pompozna naracija površne zainteresiranosti . Iz istog ,tj. baš takvog razloga poneka pitanja nemaju nužnost odgovora jer mogu potrajiti duže vrijeme ; do odluke . Savjest ima svoju glad kao i sve komponente duhovnog i fizičkog u nama . Tvoj meni ne dat odgovor, čisti moju savjest da to što ti jesi ili nisi vegetarijanac ne znači da ću ja promijeniti ono sa čime sam za sada na čisto .Iako i naravno po vlastitoj ispravnosti ,nikako ne i po dinamici usvojene protokolarnosti ispravnosti " ja sam u pravu ,a ti nisi" (ako ti jedeš meso ,a ja ne ) . Ali to je pak ,osobito tužna hrana savjesti ,jer se tako identificiraju individualnosti u mase koje mogu biti vrlo krvničke ,,ratnici ,samoprozvani suci i suđenja i sl . Vegetarijanstvo nije primitivizam snobizma ,niti je samo zakon mnogih istočnih vjera (jer je svaki zakon u osnovi manipulacija ,naravno ) nego je savjest nad i u sebi , isključivo (u onom plemenitom smislu ) brižnost duše ,obzirnost prema ranjivosti tuđe . Da li jedući meso grizemo i gutamo nečiju dušu (sisavaca posebno ) nije neodgovorivo ,,tj. : da . Ali, probravljivost crijeva dopušta , i razvijena su za probravljanje mnogih xxanja , samo nisam sigurna da se probavljivost duše obavlja u istom traktu . A onda negdje ...zaštopanost ; zaboli .

    avatar

    22.03.2011. (15:23)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    SAMOME-SEBI - Genijalna dramska scena: ožalošćena tješi sućutnike! Ali mislim da ne plačemo samo zato što nam ostaje život bez pokojnika, nego i - ukoliko smatramo da je život vrijednost (a ne ''dolina suza'' ili ''nošenje svog križa'') - zato što je voljena osoba ostala uskraćena za određen broj vlastitih godina - što više godina, to veća katastrofa. Ne može se smisao života svesti, epikurejski, na odsustvo patnje. Kada strada 15-godišnjak, ništa ga više ne boli, ali tragedija je u neopozivosti činjenice da on nikada neće vidjeti svoju 16-tu i 17-tu i 20-te, 30-te, 40-te...

    ZEZIMIR - Trebala bi još stavljati... imaš, vidim, potencijala i kapaciteta za nešto zanimljivo. A De Botton - o, jesam, spominjao sam već De Bottona u par navrata, ljetos npr. u seriji postova o ''not gonna be ignored!'' temi, jesenas u postu o meritokraciji... ne znam da li još negdje... Volim ga jako čitati, uglavnom. Sve se njegovo nađe na mojoj polici kako bude objavljeno. Odgovara mi temperamentom, sferom interesa, a i prepoznajem se... Tako da mi godi čuti da me još netko prepoznaje... godi mojoj taštini, osjećam se komplimentiranim. A i zaintrigiranim što to točno netko sa strane nalazi kao zajednički nazivnik...

    avatar

    23.03.2011. (09:12)    -   -   -   -  

učitavam...