Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom
srijeda, 02.03.2011.
Čovjek u futroli (2)
|
As soon as you're born they make you feel small They hurt you at home and they hit you at school They hate you if you're clever and they despise a fool 'Till you're so fucking crazy you can't follow their rules When they've tortured and scared you for twenty odd years Then they expect you to pick a career When you can't really function, you're so full of fear U Bergmanovim Prizorima iz bračnog života Marianne se osvrće za sobom: Okrenula sam se i pogledala fotografiju mog razreda iz škole, uslikanu kad mi je bilo 10. Kao da sam otkrila nešto što mi je dotad izmicalo. Na vlastito iznenađenje, moram priznati, ja ne znam tko sam. Niti malo... Oduvijek sam radila kako mi je rečeno. Otkad pamtim bila sam pokorna, prilagođena, gotovo servilna. Kao djevojčica jesam jednom ili dvaput digla glavu, ali je majka sve takve otklone od konvencije kaznila s primjernom oštrinom. Čitav moj odgoj bio je usmjeren tome da me se učini prihvatljivom. Bila sam ružna i neprijatna. Činjenica na koju me se neprestano podsjećalo. Ali ako bih držala svoje misli za sebe i podilazila, moje bi ponašanje urodilo nagradom. Prava obmana počela je u pubertetu. Svaka moja misao vrtjela se oko seksa. Ali to nikada nisam rekla roditeljima, niti uopće ikome, kad smo već kod toga. Biti neiskrenom i zatvorenom postalo je moja druga priroda. Moj je otac htio da postanem odvjetnica poput njega. Rekla sam da bih htjela biti glumica ili raditi nešto drugo u sklopu teatra i filma, ali su me ismijali. Od tada se samo pretvaram. Ta lažnost u mom odnosu s drugima. S muškarcima. Uvijek ista lažnost – očajničko pokušavanje da ugodim. Nikada se nisam zapitala što sama želim. Jedino: ''Što on želi da mislim?'' Nije to nesebičnost, kao što sam nekad vjerovala, nego čisti kukavičluk. Unruly boys/girls must be taken in hand... ljude valja od malih nogu tesati, dotjerati ih u red. Naučiti ih Pavlovljevom metodom da će biti nagrađeni ako u sebi potiskuju ono što se ne uklapa u norme, a kažnjeni ako ne potiskuju. Tu se mora biti strog. A crack on the head Is what you get for not asking And a crack on the head Is what you get for asking Jedino zero-tolerance politika od čovjeka čini čestitog puritanca. Teško se pridržavati, a oličenje vrline je onaj koji se posebno dobro pridržava i temeljito ostaje potisnut. Treba se, kao prvo, bojati Boga i imati vjeru da će nam naš urođeni Grijeh biti oprošten milošću Odozgo – onoga tko tu nije dovoljno transparentan prozivati javno zbog ''bezbožnosti''; zaigranom djetetu koje neposlušno odbija naučiti moliti i strpljivo guliti mise, tobože da mu je to dosadno, možeš mislit, dati šibom po guzici (za njegovo dobro). Treba zavesti red, rad i disciplinu – a osim toga čistoću i higijenu. Ključne riječi su ''stega'', ''zabrana'', ''obuzdavanje'', ''suzbijanje'', ''susprezanje'', ''zatiranje'', ''zatomljavanje'', ''(samo)kontrola'' i sl. Pošto smo kao ljudski rod po prirodi požudno smeće koje se otuđilo od Boga, sve ovisi o tome da (kao individue) budemo disciplinirani i dosljedni u nedopuštanju takvoj prirodi da izađe van iz nas, začepimo sve to u sebi i zadihtamo hermetički, te (kao kolektiv) represivno, kazneno i bez milosti djelujemo tamo gdje netko eventualno nije sâm znao biti dovoljno zadihtan. ''Batina je iz raja izašla'' – to je rječnik koji puritanac razumije: ''zabraniti'', ''pridržavati se'', ''potisnuti'', ''poslušnost'', ''pravilo'', ''začepiti'', ''isključiti'', ''disciplina'', ''batina'', ''čistoća'', ''odgovornost'', ''marljivost'' i sl. Mrav, a ne cvrčak. Čehovljevom su analnom profesoru Beljikovu – ''čovjeku u futroli'' – bile jasne samo okružnice i novinski članci u kojima bi se nešto zabranjivalo. Kada bi se u okružnici zabranjivalo učenicima izlaziti na ulicu poslije devet sati navečer, ili kad bi se u nekom članku zabranjivala tjelesna ljubav, to je za njega bilo jasno, određeno; zabranjeno je i – basta. U privoli i dopuštenju skrivao se za njega uvijek sumnjiv element, nešto nedorečeno i nejasno. Kad su u gradu dopustili diletantsko kazalište, čitaonicu ili čajanu, on je stresao glavom i tiho rekao: – ''Nema sumnje, sve je to lijepo, ali samo da se što ne dogodi.'' Svako kršenje i izigravanje pravila ili odstupanje od njega duboko bi ga rastužilo, iako se to njega nije ništa ticalo. Ako bi netko od kolega kasnio u crkvu, ili bi se čuli glasovi o kakvom izgredu gimnazijalaca, ili bi vidjeli neku nastavnicu kasno uvečer s kakvim oficirom, on bi se jako uzrujavao i neprestano govorio da se boji da se ne bi što dogodilo. A na nastavničkim sjednicama on nas je naprosto gnjavio svojom opreznošću, sumnjičavošću i svojim čisto futrolskim primjedbama o tome kako se tobože u muškoj i ženskoj gimnaziji mladež ružno ponaša i mnogo galami u razredima – oh! samo da ne bi došlo do ušiju pretpostavljenih, oh! da se što ne dogodi! – i kako bi bilo vrlo dobro da se iz drugog razreda isključi Petrov, a iz četvrtog Jegorov.  Hodao je zimi i ljeti u kaljačama i debelom kaputu, po kiši ili po suncu uvijek s kišobranom, kojeg je držao u navlaci, kao i sat ili nož; i lice mu je, činilo se, također bilo u navlaci, jer ga je on svo vrijeme krio podignutim ovratnikom; na oči je nabijao tamne naočale, u uši vatu, vozeći se kočijom tražio da se podigne krov. Kod kuće ista priča: ogrtač, kapa, kapci, zasuni, zabrane, ograničenja... žensku poslugu nije nikad uzimao da ne bi tko štogod pričao. I drevni jezici koje je predavao bili su za njega, u stvari, te iste kaljače i kišobrani koji su ga skrivali od stvarnog života. Karakterističan futrolaški paradoks sastoji se u tome što se radi o jednoj tako komičnoj, jadnoj figuri – ali koja je cijelu gimnaziju držala u šaci, svi su ga se bojali (uključujući i direktora), zato što je nastupao kao moralna vertikala u ime autoritativnih društvenih vrijednosti i bio potkazivač. Štoviše... Kakvu gimnaziju? Cijeli grad! Naše dame subotom nisu priređivale kućne zabave. Bojale su se da on ne sazna. I svećenstvo se ustručavalo pred njim mrsiti i kartati. Pod utjecajem takvih ljudi kao što je Beljikov, za posljednjih deset-petnaest godina u našem gradu počeli su se bojati svega. Bojati se glasno govoriti, slati pisma, upoznavati se, čitati knjige, bojati se pomagati sirotinji, učiti je pismenosti... To sve nam o Beljikovu pripovijeda njegov kolega iz škole Burkin. Kada je umro imao je, kaže, u lijesu čudno veseo izraz lica, baš kao da mu je drago što su ga napokon stavili u futrolu iz koje više nikada neće izići. Jest, on je ostvario svoj ideal! A ne bi se moglo reći ni da je itko drugi lio suze: Priznajem – sahranjivati takve ljude kao što je bio Beljikov, to je veliko zadovoljstvo. (...) osjećaj sličan onome što smo ga imali davno – davno, još u djetinjstvu, kad bi stariji otišli iz kuće, a mi sat-dva trčali po vrtu uživajući u potpunoj slobodi. Ah, slobodo, slobodo! Čak nagovještaj, čak slaba nada u njenu mogućnost daje duši krila, nije li tako? Vratili smo se s groblja u dobrom raspoloženju. Ali nije prošlo ni tjedan dana i život je potekao kao prije, surov, zamoran, besmislen, život koji nije bio zabranjen nikakvim okružnicama, ali ni potpuno dopušten; nije postalo ništa bolje. Istina, Beljikova smo sahranili, ali koliko je još ostalo takvih ljudi u futroli, koliko će ih još biti! |
