Komentari

diogenovabacva.blog.hr

Dodaj komentar (17)

Marketing

  • pametni zub

    to mi jedna od najboljih priča uopće, posebno negeov kuhar koji stalno nešto prijeteći mrmlja

    avatar

    02.03.2011. (23:17)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Afanasije, koji ''bazdi na votku kao bačva'' - a Beljikov se i njega bojao, jer što ako ga Afanasije zakolje dok spava? Čehov je rudnik...

    avatar

    02.03.2011. (23:31)    -   -   -   -  

  • missillusion

    Uvijek sam se pitala da li te karikature, pardon, moralne vertikale, osjećaju ikakvu radost, osim zluradosti, da li njih ta njihova samonametnuta ograničenja možda ipak ispunjavaju i vesele?

    Jer neki od njih se iznimno trude odati dojam da su sretni, a tek ih škrgut zubiju u širokom osmijehu odaje, kao da stalno drže ručnu nad nečim samo njima poznatim.

    I da li im je zaista udobno u toj futroli?
    Ako pretpostavim njihovu uskoću, možda i jest. Ali opet, upravo ta uskoća me i zbunjuje- jer, kakva je to sreća tih, uskih ljudi?

    avatar

    02.03.2011. (23:54)    -   -   -   -  

  • NF

    Dolje je jasno da sam se pogrešno izrazio, naravno da sam mislio na dvadeseto stoljeće, a naravno da najpoznatije Kantove teze nisu izvorno Kantove, kao uostalom ni Nietzscheove, samo su kod Nietzschea teze koje je preuzeo dobile drukčije značenje, o tome sam pisao u svom mladalačkom diplomskom radu. Mislio sam na obja Sloterdijkova djela koja navodiš i ja u njima vidim jasno mada ne i grubo distanciranje od Nietzschea, uostalom meni je ha,ha, Sloterdijk pomogao da se oslobodim od Nietzschea, to volim reći u raspravama kasnih noćnih sati ;)))). Kod Camusa sam mislio samo na razmišljanje u "Pobunjenom čovjeku", tako je to djelo mislim kod nas prevedeno.

    avatar

    03.03.2011. (09:04)    -   -   -   -  

  • NF

    Da, zaboravih prvu asocijaciju na današnji post, Christa Wolf :"Svaki čovjek treba svoju zadaću" ;)

    avatar

    03.03.2011. (09:06)    -   -   -   -  

  • Neverin

    ja smatram da takvi ljudi nemaju smisao za humor jer je humor indicija inteligencije i zato represeivni materijal se boji karikature i satire..

    avatar

    03.03.2011. (12:26)    -   -   -   -  

  • Neverin

    upravo je zato onaj dominikanac u Ime ruže htio sakriti Aristotelovo djelo "O komediji".. sjećam se njegovih riječi protiv smijeha: smijeh naginje čovjeka da liči na majmuna"

    avatar

    03.03.2011. (12:34)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    TOMOKI - stvar je u tome da se oni mogu smijati samo vlastitim vicevima (a i humor je nešto drugo nego vic; humor je shvaćanje dvosmislenosti, nepostojanja istine)
    MISSILLUSION - oni osjećaju zadovoljstvo ispunjenja domaće zadaće - kao u školi ili na faksu: kako odmiče više vremena da ju nismo napisali, crv u podsvijesti nam kvari zadovoljstvo dok se zabavljamo nečim drugim (to se još kaže: ''grize savjest'' zbog lijenosti), a kad znaš da si sve obaveze uredno izvršio, odradio, smiješ biti zadovoljan sobom, pred sobom i pred drugima - jer nisi lijen nego moralno korektan - i ja bih tako to definirao: ljudi u futroli su džankiji zadovoljstva dobrog đaka
    NF - Christu nisam čitao, ali ovako iz naslova mi zvuči nešto na temu onoga o čemu (vidi gore) s Miss razgovaram. Što se tiče ''stoljeća Kanta'', nije presudno da li je 20. ili 21. - ciljao sam na to da je posrijedi tek estradna apoteoza, irelevantna kao argument o ispravnosti Nietzscheovog postavljanja spram njega. To je rasprava koja ostaje otvorena i ne može ju se presjeći proglašenjem nekog stoljeća, kao, nečijim. U ''Misliocu na pozornici'' Sloterdijk se pokazuje kao izuzetan poznvatelj, tumač, ali i uživatelj u Nietzscheu - on je tu prema njemu i više nego blagonaklon, i mnogu Nietzscheovu briljantnu nijansu tek od tamo i uviđamo. U KCU također - nađe se pokoja fusnota ''distanciranja'' (i uvijek na tu istu temu koju sam naveo u prošlom komentaru), ali ukupno govoreći daleko više odzvanja Sloterdijkovo pristajanje uz onaj zajednički nazivnik kinizma, pa onda i Nietzscheov kinizam. Što hoću reći: pošto je onoga što Sloterdijk dijeli s Nietzscheom neizmjerno više od onoga što ih razdvaja, prejakom mi djeluje tvoja riječ da si se baš preko Sloterdijka Nietzschea oslodađao. S Camusem se - kao filozofom, jer kao književnika ga volim - fundamentalno ne slažem u dvije glavne stavke: 1) apsolutno stavljanje pritiska na individualnu savjest; 2) previše izracionaliziran prilaz problemu smisla egzistencije, odnosno ''apsurda'', što - smatram - tako uopće ne funkcionira. Sve više od toga na temu Camusa ostavljam za drugu prigodu.
    NEVERIN - nisam siguran koliko bi se smjelo baš o inteligenciji govoriti - jer nađe se i među njima jakih ljudina - Tomić je to malo stilizirao - ali da je nešto pošlo naopako u najtemeljnijoj strukturi ličnosti, da, to bih se usudio reći (primjer iz 'Imena ruže' pogađa u sridu)

    avatar

    03.03.2011. (14:19)    -   -   -   -  

  • grinch

    working class hero - odlična!

    avatar

    03.03.2011. (14:25)    -   -   -   -  

  • Neverin

    ja ne kažem da nisu lukavi ali željeti opće dobro kroz nenametanje je meni odraz inteligencije iz računice da ono što se događa drugome neminovno donosi do toga da će se desiti i meni a ta njihova lukavost uvijek donosi samo do dobra odvojene skupine na uštrb drugih što je na duge staze ipak neinteligentno jer će im se vratiti ko bumerang a poslje će se nemaštovito pitati "zašto se ovo događa". No to je već za neki drugi post.. A smijeh... je spontan i njega se ne može kontrolirati, zato vjerujem da se neki osjećaju ugroženi njime.

    avatar

    03.03.2011. (14:41)    -   -   -   -  

  • grinch

    imas poruku na fejsu.. nista pametno, opet ja sa zamolbama :)

    avatar

    03.03.2011. (15:09)    -   -   -   -  

  • Kinky Kolumnistica

    Vratit ću se na tvoj prethodni post pa usput napomenuti da je u knjizi Čokolada, za razliku od filma, Joanne Harris Reynaudu namijenila ulogu - svećenika - a ne gradonačelnika. Sjećam se da me silno naljutilo kada sam u filmskoj verziji zapazila ovu malu izmjenu. Iako, kad bolje razmislim, i gradonačelnik i svećenik itekako moraju biti futrolirani ne bi li se održali na svojim funkcijama. Samo što neki tu futroliranost uspješno drže u tajnosti, s drugima izbija iz svake tjelesne pore. ;)

    Kod futrola me zbunjuje jedna zanimljiva stvar... ove norme nametnute od okoline su shvatljive te svatko ima više-manje mogućnosti pokoriti im se ili oduprijeti, ali pitam se što je s onim futrolaškim normama koje ljudi nameću sami sebi, onako intimno i krajnje samoprijekorno? Je li tada posrijedi sloboda ili, pak, još jedna nova - futrola?

    avatar

    03.03.2011. (17:31)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    GRINČ - to mi je najdraža Lennonova; postao sam je i na fejsu nedavno - mogla si odmah skužiti kakav post slijedi ;)
    NEVERIN - ali konkretno ovdje linija podjele čak nije motiviranost za opće dobro nasuprot motiviranosti samo za partikularno dobro - čovjek u futroli također može s najvećim mogućim patosom imati na umu isključivo opće dobro... onako kako ga on shvaća
    MP - Kad je bio kiss
    skok je bio u vis :-*

    avatar

    03.03.2011. (19:37)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    KINKY - Važno obilježje superega, ili jungovski: ''kolektivnog nesvjesnog'', je upravo to da se radi o normativnim zapovijedima kolektiva koje si internalizirao: ne osjećaš ih kao izvana nametnute, pošto ti je ta činjenica nesvjesna. Misliš da si to ti najautentičniji. Prvi korak oslobađanja sastoji se stoga u osvješćivanju da to nisi ti sam, da svoj superego osjetiš kao strano tijelo u sebi.
    U vezi 'Čokolade': i sam sam se to pitao, ali mislim da je redatelj dobro napravio. Prvo, time što je Reynaud gradonačelnik, a ne svećenik, naglašen je bitan moment pravedničkog moralizma kao instrumenta kontrole i imanja društvene, političke moći. I drugo, zamisli film u kojem svećenik na taj način tiranizira mještane. Poruka bi se svela na onu vječitu: vjera protiv nevjere, za religiju ili protiv religije - koja bi svojom uobičajenom eksplozivnošću pojela temu, potpuno odvratila sve poglede s nje i fokusirala ih na sebe. Ovako je to malo prošireno. Da, crkva isto spada unutra, ali kao podskup - a puna tema je širi, općenitiji pojam puritanizma. Kao što i Beljikov nije nužno morao biti svećenik; čovjek u futroli bio je samim onim uzdignutim kažiprstom.

    avatar

    03.03.2011. (19:55)    -   -   -   -  

  • j.

    Poći ću od gotovih tvrdnji: «Element mazohizma: da nešto valja i treba, da je vrlo, kriterij je upravo to da nam ne godi, da se događa u otpor našoj volji...» i još k tome « Ah, slobodo, slobodo! Čak nagovještaj, čak slaba nada u njenu mogućnost daje duši krila, nije li tako?»
    Ako je dakle stvari postavio tako da je ugoda put u zlo, a neugoda put u dobro, onda bi se o čovjeku sasvim lagano dalo zaključiti:
    1. ili je dokazano glup, pa čini ono što ne želi činiti, dapače – potiče se na to,
    2. ili je zadivljujuće mudar, pa vuče i struže svojim pohabanim figurama planirajući tri ili četiri poteza unaprijed, jer zdravo za gotovo predmnijeva da površinsko obličje stvari zakriva njenu pravu suštinu, odnosno efekat koji ta stvar na čovjeka ima.
    Postoji još i treća varijanta: većina nas u stvari nema pravi doticaj s "istinom" pa prihvaća (prisiljena ili dobrovoljno) dispozicije koje drugi normiraju (a zašto, to je već tema za drugu priču).
    Pa, gdje smo onda, ako ni na to pitanje ne znamo odgovora, već puštamo da nam se svijet mjeri Beljikovljevim aršinom? Dovoljno smo dugo tu da bismo upornim ponavljanjem vlastitih grešaka štogod naučili. Oh, captain, my captain, je li baš samo to dovoljno, jer i u citiranom društvancetu kao crvena krpa važili su «tradition, honour, discipline and excellence» a mnoge od tih stvari za razne Beljikove – notorno je – nisu drugo do li previsoko postavljena letvica. Ono po čemu bi najprije, rašivajući i rasturajući te čvrsto opšivene futrole trebalo udariti, jesu mediokritetstvo i plitkost. Bolje rečeno, oportunizam. Neambicioznost. Idem ja kam i drugi, žnaš kume – opasno je biti drugačiji. Sindrom Štijefa Loborca: pućkam svoju brezovu lulu pod svojim slamnatim krovom, kojeg je meni ostavio moj japa a njemu njegov, i to, taj slamnati krov, to je zapravo jedan dobar izum, jer čovjeku ne kaplje po glavi i suh je i pućka zadovoljno svoju lulu dok mu marvinče veselo muče u štalici i dok kišne kapi klize krovovima.
    Svijetlim suncem obasjana tvrdnja: da na svakom od nas leži izbor: biti Beljikov ili ne? Ako eliminiramo one koji su recimo oboljeli od smrtonosnih bolesti u djetinjstvu ili su ih odnijeli kvragu jahači apokalipse, velika većina gojima mora se čitavo vrijeme živinski sumanuto boriti za koricu kruha. Ovaj svijet mora da je puka emanacija Zloga, kad mudre i bradate glave nedvojbeno utvrđuju kako gotovo svi krucijalni odnosi u koje čovjek stupi za života nisu baš ni zer'cu zavisni od njegove volje. Dobro, slažem se, herr Imanuel, to je instinkt i nije nikakava moralnost gladovati da bi svome nezasitnom musavcu kupio novi ajfon, ali nismo li mi zapravo uvijek i jedino i samo ponovljena i izlizana priča o Miki i Evici koja onako beskonačno putuje u svemir da bi se iz njega vraćala i nikad ne bi iščezla? Koji je to radijus slobode, herr Friedrich? Komadić plava neba što se nazire kroz vratanca našeg toplog svinjca? Sloboda! Što će mi to, prosiktao bi besmrtni Klaus Maria Brandauer u «Mefistu» kad u Parizu izroni na čas iz postaje metroa na friški zrak i – osupnut tom fantazmagorijom – vraća se brže-bolje nazad u svoj Limb. Ili, kako po mome boljem sjećanju reče jedan bivši logoraš (Laurence Reese, "Auschwitz "): otkad sam izašao iz žice, jedino što se istinski svaki put pitam u životu kad nekoga sretnem jest – kakav bi on bio u Sobiboru?

    avatar

    03.03.2011. (21:58)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    J. - Postavljaš prava pitanja. Nisam siguran da ću imati na njih odgovor u ovoj seriji postova, ali mislim da već sad znam na koji će mi način biti važna u jednoj drugoj.

    avatar

    03.03.2011. (22:19)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...