Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom
utorak, 01.03.2011.
Čovjek u futroli (1)
|
Zajedničko je svojstvo svih zabrana latentna tenzija oko održanja zabrane. Onoga kome je nešto zabranjeno promatra se sumnjičavim okom: dal' bi iskoristio prvu priliku da prekrši zapovijed – sigurno bi! Roditelji koji svom djetetu brane da (uzmimo) jede pekmez, dobro znaju da će malome prsti biti u pekmezu čim okrenu glavu. To još zovemo ''istočnim grijehom'': ljudi smo, a zna se da su ljudi ''ispod kože krvavi''. Nelagoda u kulturi, imenovao je Freud; superego vs. id. Kad slušamo i poštujemo civilizacijske zabrane (koje naređuju da ne smijemo biti a – požudni, b – lijeni, ili c – devijantni) to je samo zato što se plašimo sankcija i uvažavamo društveni autoritet moralnih vertikala (a – pop, darežljiv pokorama; b – učo, za davanje ocjena; c – žandar, s pendrekom), dok po prirodi i nagonima, zna se, samo o grijehu sanjamo. U filmu Chocolat radnja se zbiva u malom francuskom gradiću pedesetih, u kojem nema nepredviđenog ponašanja. If you lived in this village...you understood what was expected of you. You knew your place in the scheme of things. And if you happened to forget, someone would help remind you. Pomutnja nastane kad se doseli i otvori čokolateriju samohrana majka koja osim toga ne ide u crkvu – i baš pred korizmu! Have either of you seen the new shop across the square? The chocolaterie? Yes. Shameless, isn't it? The sheer nerve of the woman... opening a chocolaterie just in time for Lent. The woman is brazen. My heart goes out to that poor... illegitimate child of hers. Gradonačelnik, grof de Reynaud, ima kontrolu nad mještanima dok god se skriva iza kolektivnog superega Božjeg Zakona, kao njegov advokat, jer zna da nitko u tom selu neće protiv Boga – tko se ponaša mimo kodeksa koji on diktira, biva izopćen. A neodoljiva čokolada mami na neposluh, dovodi u napast i posljedično do toga da grof (kao prvi među moralnima) gubi totalnu kontrolu. Zato poziva na bojkot protiv nemoralnosti. Satan... wears many guises. At times, Satan is the singer of a lurid song... you hear on the radio. At times, the author of a salacious novel. At times, the quiet man lurking in the schoolyard... asking your children if he might join their game. And at times, the maker of sweet things – mere trifles. For what could seem more harmless... more innocent... than chocolate? A zapravo je Zlo sušto. Konzervativni svjetonazor (pop, učo, žandar), na kojem je ustrojena sva civilizacija, sav je pak ustrojen na puritanskom kulturnom naslijeđu, tj. pesimističnom shvaćanju tzv. ''urođene ljudske prirode'' i imperativu otpora toj prirodi. Element mazohizma: da nešto valja i treba, da je vrlo, kriterij je upravo to da nam ne godi, da se događa u otpor našoj volji. Bogom su nazvali ono što im je proturječilo i nanosilo boli: i doista mnogo je junaštava bilo u njihovu obožavanju, kaže Nietzsche. Kršćanska vjera je od početka žrtvovanje: žrtvovanje sve slobode, sveg ponosa, sve samoizvjesnosti duha; ujedno podjarmljivanje i preziranje, sakaćenje sebe. U biti je svakog puritanskog morala da mu je strahovito stalo do pokora, ocjena i pendreka. Moralni naponi titraju na dijalektičkoj liniji lanca i puštanja s lanca, s naglaskom na lancu. Kratak lanac je sveprisutni i neizostavni gradbeni čimbenik civiliziranog društva.  (U postu ''Ti si dužan'' već sam se doticao ove teme, preciznije dva suprotna pola etike, kantovskog i ničeanskog. Kant moralno ponašanje definira isključivo kao ono što činimo protiv sebe, što nam je mrsko i muči nas, što bismo tako rado zaobišli. Konačna formula: ''iz dužnosti''. Jedino je to ''moralan čin''; ne svako dobro djelo nego samo ono radi kojega smo se morali odupirati samome sebi, na što smo se morali natjerati (zato što je naša dužnost). Kant daje primjer majke koja spašava utapajućeg sina: to nije ''moralan čin'', zato što ga je ona djelovanjem majčinskog instinkta i poželjela spasiti – nije to učinila ''iz dužnosti'' nego, je li, po instinktu, a kad radiš po instinktu ne moraš se silovati. Ona nije bila ''moralna'' zato što se pritom nije ni u čemu potisnula, nije sebe morala tjerati, tlačiti, autoterorizirati. Nietzsche će ga zbog toga zasuti prezirom, proglasiti nakazom u razmišljanju: krepost samo iz osjećaja poštovanja prema pojmu ''krepost'', kako je to htio Kant, štetna je. (...) Djelovanje, na koje prisiljava instinkt života, dokazuje se radošću da je pravo djelovanje: a onaj nihilist s kršćansko-dogmatskom utrobom shvatio je radost kao prigovor... Što razara brže nego li raditi, misliti, osjećati bez unutarnje potrebe, bez duboko osobnoga izbora, bez radosti, kao automat ''dužnosti''? Upravo to je recept za dekadenciju, čak za idiotizam... Kant je postao idiot.) |
