Pregled posta

Čovjek u futroli (5)

Protiv precjenjivanja nagonskog života koje izjeda dušu, a za plemstvo ljudske duše, predajem vatri spise Sigmunda Freuda. Goebbels, Berlin 10. V 1933, u operaciji ''lomača knjiga''.



To su bila strašna taborenja. Već do 1900., prvo s Darwinom, zatim s Freudom, sve se doznalo o tome kako je ljudsko biće ipak životinja, sisavac, primat, animalan stvor kojim upravljaju nagoni. Tabor ''idealista'' se usprotivio: ''Ne, to ne može biti tako!'' Čovjek nije nastao od majmuna, nego je plemenito biće sačinjeno na sliku i priliku Božju. Gori sad, Freude, kad lažeš! Ali tabor ''realista'' inzistirao je: ''Nažalost, to je ipak tako!''



Osobno, oduvijek mi se puno zanimljivijom činila zaobiđena fronta diskusije: zašto nažalost?

Dualistička svijest je ona koja nebo i zemlju i čovjeka između dijeli na dva potpuno odvojena elementa: transcendentni duh (po Descartesu, res cogitans) i puku materiju, protežnost, propadljivu tjelesnost (res extensa). Kao što se nazire iz ovog ''puku'', posrijedi je vrijednosna hijerarhija, a ne obična podjela: jedno je pôčelo pravo, a drugo je krivo, jedno više, drugo niže (ili ''grešno'' – a to je naravno res extensa, ''materija'', ''svijet'', ''tijelo''), gdje se onda dualist identificira s onim vrijednijim, višim: res cogitans, idealnim, čistim Duhom. Primjer je Crkva koja sebe vidi kao ovlaštenog zastupnika i namjesnika Duha, a prezirno frkće na tijelo. Ugrađeni paradoks se, međutim, sastoji u tome što koncept istočnog grijeha počiva na realističkom uvidu u požudnu narav čovjeka. To je shvaćanje koje se ne da zavarati, jer jasno vidi da se ono kakvi smo od majke rođeni uopće ne podudara s pozitivnim vrijednosnim normama o dobrome i lijepome – o tome što se mora, a što ne smije – nego smo puni grešnih nagona. Istjerivanje iz Raja kojim počinje Biblija nešto je sasvim blisko Freudu: nije čovjek plemenito biće, nego vreća požuda. Može li se tako o istom trošku biti realist i idealist? Ha, što je nemoguće čovjeku, nije Bogu...

Uputio bih na nedavni Profin post u kojem se izlaže teologija Sv. Augustina o tri očitovanja istočnog grijeha. Agenda je u tome da nam se pokaže kako je čovjek sâm slab, nemoćan i grešan, što vodi u Nesreću, e da bi nas se navelo na zaključak kako se umjesto predavanja razvratu treba okrenuti Bogu. Samo po Bogu se čistimo od istočnog grijeha i njegovih posljedica, odnosno nalazimo višu Sreću.

I Živko Kustić u svojoj jutarnjoj propovijedi Svaki je čovjek čudesan oslovljava paradoks: Bog nema iluzija o svom narodu. Ali se nipošto toga naroda ne odriče. Narod je ujedno i Božji i grešan, vjeran i odmetnički; to izgleda nedosljedno, ali zar nije takva istina svake ljubavi - u kojoj barem jedna strana nije savršena? (...) čovjek grešnik zajedno s Bogom postaje jak. Čim čovjek ne laže samome sebi, već je pred Bogom istinit te prima Božju jakost. Ni sam spasitelj, Isus Krist, nije bio pošteđen poniženja. I njega su sumnjičili. Čovjek je takav da lakše o drugome povjeruje zlo nego dobro. Misli da je nešto shvatio kad sve svede na naravne porive, na interes (...) Kao da nema mjesta za istinsku čestitost, za pravu ljubav. Ovo evanđelje (Mk 6, 1-6) želi potaknuti na povjerenje u Božje djelovanje u ljudima. Umjesto da sve tumači prizemno, Isusov sljedbenik uvijek se nada da se i u najneznatnijem čovjeku očituje nadahnuće, Božja prisutnost. Vrijedi vjerovati da je svaki čovjek čudesan - treba to samo otkriti.

Snaga vjere (uz pomoć ''odgoja i kazne'') ulijeva optimizam: vrijedi vjerovati da je moguća ''istinska čestitost'', da je ''svaki čovjek čudesan'' i da može pronaći u sebi ''Božju prisutnost'' (tj. ne masturbirati, ne koristiti kondome, ne ploditi se umjetno i ne postavljati previše pitanja u vezi Istine o Domovinskom ratu).

Babl u jednom svom postu piše o kralju koji je bacio oko na udanu žensku, dakle i imao je tu udanu žensku – koja nije htjela, a ni muž joj, ali kralju se ne govori ne – i jedno vrijeme ju je tako imao, no onda ga je počela paliti njena sestra – koja također nije htjela, zbog sestrinstva i to – a i ovoj se u međuvremenu svidjelo biti kraljevom macom, pa ni ona nije htjela odstupiti – tako da mu nije preostalo nego otjerati prvu, riješiti je se, i tako se jedno vrijeme sladio sestrom, no potom se opet zaželio stare, pa je otjerao novu, ali mu je nakon nekog vremena počela opet ta faliti... uglavnom, nije dobro završilo. Kralj, dakle, može što hoće, nitko mu ne može reći ne – ali što uopće kralj hoće? Hoće jednu... i hoće drugu. Hoće ih obje. Babl postavlja logično pitanje: pa zašto ih onda, pobogu, i ne uzme obje?! Zašto mora prvo jednu tjerati da bi drugu doveo? Kralju se podrazumijevala ili-ili konvencija, po kojoj mu u svakom pojedinom momentu samo jedna žena može biti službena partnerica. Ali čudno kako nije vidio ono što mu je cijelo vrijeme bilo pod nosom – ako u normalnim okolnostima njih dvije ne bi pristale dijeliti muškarca, on je ipak kralj i ne može ga se odbiti (a ovako i onako mu je priroda odnosa s obje takva da se njih ništa ne pita, na tom planu se ne bi ništa promijenilo). Ono što je kralja sprečavalo, tvrdi Babl, bila je jednostavna činjenica da mu tako nešto nije palo na pamet. U mononoteističkom svijetu jednog Boga, jednog kralja, jedne domovine, jedne supruge, jedne ljubavnice... tako nešto je i kralju bilo nezamislivo.

Idealistički diskurs kao u Goebbelsa ili Kustića one koji nisu u džihadu s ljudskom prirodom proglašava ''cinicima''. Zbog ''unizivanja'' čovjeka. Jer ne vjeruju u ništa lijepo i dobro, čovjeka uvijek bacaju u blato, među pse i svinje, uvijek gade čovjeka, uvijek ružno o njemu govore – proglašavaju ga niskim i prljavim stvorom (samo zato što su sami niski i prljavi, pa ne dopuštaju nikome da ne bude). Pretpostavimo da cinici doista i postoje. Da bi opravdali taj naziv, oni bi morali nezdravo uživati u čovjekovoj uniženosti. Ali, da li primjećujemo jednu konstantu? Bilo u idealističkom, bilo u ciničkom taboru, u oba premisa da se doista radi o uniženosti nije dovedena u pitanje, to im se čini samorazumljivim. Tabori se slažu oko toga da Freudov nauk umanjuje ljudsko dostojanstvo. Razlika je samo u procjeni dostižnosti ideala. Cinici idealistima spočitavaju ružičaste naočale, u smislu odbijanja da se suoče s neugodnom istinom – ali dijele s njima taj vrijednosni stav: da je istina u pitanju neugodna. Otuda su ti tobožnji cinici na dubljoj razini zapravo također moralisti istog kova, koliko god to paradoksalno zvučalo – zato što operiraju s istim moralnim aksiomom. (Mada je i netočno reći operiraju. Ne dođe se do toga da se nakon temeljitog promišljanja ipak odbaci sumnju, nego se, u stilu Bablovog kralja, sumnju u aksiom uopće ne pomisli – no, zato to i je aksiom, jel.)

Ima u tome shvaćanja Duha+Morala kao da-ne pitalice: kad postoji samo jedan Duh+Moral – možeš biti ili moralan ili nemoralan, trećeg nema – i sav se duhovni pokret u čovjeku reducira na pitanje koliko se onog jednog jedinog pridržava, i s kakvom iskrenošću (proživljavanjem, predanošću, vatrenošću, snagom uvjerenja). Putem kojim su išli pisali su krvave znakove, a njihova je glupost učila da se istina dokazuje krvlju. Ali krv je najgori svjedok istine; krv truje i najčišće učenje i stvara zabludu i mržnju u srcima. Jako volim Nietzschea, ali kad smo već kod njega: događalo mi se da u autobusu ili vlaku otvorim knjigu Antikrist, a sve dobre gospođe, svi vrli muževi, čak i čestite djevojke i mladići, svi koji to opaze, pogledaju me sumnjičavo i kao s čuđenjem.



Nisam imao iluzija o tome što bi bilo razlog tim ružnim pogledima ispod oka: oni knjizi takva imena (a pomalo već i imenu Nietzsche) pripisuju značenja nekakvog izvornog, njihovog Antikrista, iz Ivanovog Otkrovenja, kao utjelovljenja Zla samog. Ako je Krist sinonim za Moral, biti Antikrist znači biti negator Morala, propagirati Ne-Moral, Zvjerstvo, ''neobaziranje na dobro i zlo'', a što znači da je ''sve dopušteno''! Točno vidiš što im prolazi kroz glavu: zar stvarno – Antikrist? Kako to netko može u sebi bujati i rasti za stranu Tame? Što to mora biti u glavi nekoga takvog tko se svjesno, s predumišljajem svrstava protiv Dobra a za Zlo?



Tako to tumači i dobri pastor Wilhelm Busch u svojoj najpoznatijoj knjizi: Antikrista se naziva Zvijer. Što to znači? U Bibliji čitamo: ''I stvori Bog čovjeka na svoju sliku.'' Što sam bliže Bogu, to sam čovječniji. Što se više čovjek udaljava od Boga to postaje zvjerskiji. Veliki neprijatelj kršćanstva Nietzsche reče da je najplemenitiji čovjek plavokosa zvijer. Dobro je to shvatio. Antikrist će biti čovjek koji će potpuno odbaciti Boga. Okrenut će mu leđa i zato će postati poput životinje – zvijer bez srca.

Puno govori o nekome kada je za njega ''zvijer bez srca'' neko obično četveronožno stvorenje, a uopće ne puritanska crna vrana, propovjednik barbarstva kratkog lanca, koji za svaki neposluh ledeno kustićevski propisuje ''stroži odgoj i kaznu''. Koji pridjev bi tu bolje pristajao od okrutnosti, pa i zvjerstva? Tim više ako je psihološka dinamika koja omogućava ustrajavanje u okrutnosti oličena stisnutim usnama svetog pravedničkog patosa.

Bess McNeill, tornjaj se van iz Kuće Božje! Nisi dovoljno čista.



Missillusion je prije godinu dana napisala izuzetan prikaz filmova Michaela Hanekea, Hidden i Bijela vrpca (o potonjem ćemo i ovdje).



U domenu otrovnosti puritanskog superega spada i ta licenca Starijem da se iživljava nad Mlađim pod firmom usađivanja nužnih vrlina. Zadatak odraslog autoriteta je natjerati djecu da se ispričavaju za to što nije uspio u njih dovoljno utjerati Boga – ''oprosti nam oče'', ''molim te oprosti''.

Kroz cijeli film svirepost se provlači mirno i postaje sveprisutna jednako kao snježni kadrovi, crkvena zvona, zvuk šamara na dječjim obrazima. Djeca su glavni protagonisti, uglavnom neznatno buntovna, šutljiva, mlaćena od strane roditelja, napose očeva, ali s druge strane, neočekivano nasilje uspijeva unijeti nemir među stanovnike. Netko brutalno premlaćuje njihovu djecu, a da to nisu oni. Dva slučaja premlaćene djece kao i nesreća seoskog liječnika na samom početku filma, dovoljna su da se cijelo selo digne na noge tražeći krivca, osobito za vrijeme nedjeljne mise, kad suočena sa seoskim svećenikom šutljiva pobožna masa ne odaje individualnog krivca. Estetski savršeni crno bijeli kadrovi, od izuzetno zatamnjenih kadrova unutrašnjosti domova, do zasljepljujuće bjeline pejzaža, naglašavaju sraz između željenih vrlina koje roditelji pokušavaju usaditi djeci i nakaradnih metoda kojima to pokušavaju postići. Najspecifičnija je metoda bijele vrpce koja simbolizira nevinost i dobrotu, a roditelji njome vezuju dječake noću za krevet i stavljaju im oko ruke danju ne bi li im usadili iste vrline i istodobno ih kaznili za neposluh, dok djevojčici otac upliće vrpcu u kosu da bi na kraju zaključio da se cijela godina nošenja bijele vrpce nije nimalo isplatila i da djevojčica nije naučila ništa o svojim grijesima. (...) djecu se noću veže bijelim vrpcama, djevojčicama se upliću u kosu, bile one seksualno zlostavljane ili ne, važna je vanjska čistoća, baš kao blještavi bijeli pejzaž koji ne uspijeva osvjetliti unutrašnost kuća u kojima se svakodnevno odvija nasilje.



Bijela vrpca kao čistoća koja igra prljavo.

Ali vratimo se temi Antikrista – Busch zvuči kao da govori o Vandi iz Sport Billyja.

Vanda: "Alojze, vole jedan, silazi odatle!"
Alojz: "Da, Vaša Gadosti!"



Vanda inzistira da ju tituliraju s “Vaša gnjusnosti”, “Vaša odvratnosti” i sl. Genijalni humor vrijednosne perverzije, obrnutosti naopačke, patosa istaknutosti u negativnom. Ako je cinik onaj tko otvoreno i besramno radi nešto za što (se) zna da je loše ili grijeh, valjda bi jedino još Vanda prošla kao takav pravi, apsolutni cinik, sotona iz idealističkih noćnih mora: zna što radi i ipak to radi; ona to voli baš zato što zna da je loše, da je zlo. Ali Vanda je lik iz crtića, a i ta histerija Morala ili Ne-morala ne odmiče od vrtićkog uzrasta. Neizreciva naivnost, i čak bih rekao do ruba slaboumnosti, koja svu složenost duhovnog i moralnog života može pojmiti jedino tako da ju stlači u okvire da-ne pitalice. Ima li čega zajedničkoga puritanski moral prikazan u ovom postu s ''herojskim'', ''objektivističkim'' moralom Ayn Rand ili animističkim moralom američkih indijanaca? A i jedno i drugo i treće su morali. Pa i na svakodnevnijoj razini, recimo nogometaš i pijanist imat će svaki svoje različite morale koji se međusobno ne trpe, i tako to mora biti – nema ničega pogubnijeg nego nametati jedan kategorički, univerzalni moral za sve, onako kako je to Kant dekretirao.

Za puritanca masturbacija kao takva smrtni je grijeh; Diogen je drkao na javnom mjestu – da li to znači da je on bio ciničan kad je to radio? Da bi moglo biti raznih morala puritancu ne pada na um; za njega je Moral jedan jedini univerzalni te postoje samo savjesni i cinici u sklopu tog Morala. Nije mu jasno da Diogen koji drka na trgu, gay tip, žena koja pobaci ili liječnik koji pomogne umrijeti ne moraju biti besramni u grijehu, nego mogu jednostavno smatrati da drkanje, homoseksualnost, pobačaj ili eutanazija uopće nisu nužno grijeh (da moralno spadaju u sivu zonu, umjesto u crnu). Same po sebi, to su tek činjenice, bezmirisne, lišene vrijednosnog kvaliteta. Čovjek je takav kakav je, a ''nažalost'', a ''nisko'', a ''prljavo'', to je samo interpretacija. Ili točnije, višak interpretacije. Vrijednosno nalazimo u tome jedino ono što smo sami unutra stavili.

I Peter Sloterdijk jasno razgraničava: veseli masturbant nije bio cinik u današnjem smislu riječi, nego – kinik. To su dvije jako različite stvari. Bio bi ciničan tek ako bi s idealistom dijelio vrijednosnu platformu, pristao uz aksiom po kojem je ljudsko nagonsko biće automatski nešto grešno. Kinik se od cinika razlikuje po tome što NE pristaje uz takvo tumačenje. On, eto, drsko i besramno radi nešto za što tvrdi da je moralno potpuno legitimno, u vezi čega smatra da se nema čega stidjeti. Kinizam je prva replika na atenski gospodski idealizam koja prekoračuje teorijska opovrgavanja. On ne govori protiv idealizma, on živi protiv njega. (...) U psećoj filozofiji kinika pojavljuje se, naime, materijalistička pozicija koja je ravnopravna idealističkoj dijalektici. (...) Ono materijalno, budno tijelo, aktivno se bije za dokaz suverenosti. Ono isključeno niže upućuje se na trg i demonstrativno izaziva ono više. Fekalije, urin, sperma! ''Vegetirati'' poput psa, ali živjeti, smijati se i voditi brigu o dojmu da iza svega toga ne stoji poremećenost, nego jasna refleksija. (...) Taj ''prljavi'' materijalizam ne odgovara samo na prenategnuti idealizam moći, koji potcjenjuje prava onog što je konkretno. U kinika su animalnosti dio njegova samostiliziranja, ali i forma argumentiranja. Njihova jezgra je egzistencijalizam. Kiničar, kao dijalektički materijalist, mora izazivati javnost, budući da je ona jedini prostor u kojem se smisaono može pokazati prevladavanje idealističke arogancije. Ali on nije negator svih vrijednosti, nego samo tih, puritanskih. Kinik, pri svekolikoj lišenosti respekta, ipak zauzima jedan u jezgri ozbiljan i pošten stav prema istini te, satirički preodjeveno, prema njoj održava patetični odnos.

Busch u poglavlju u kojem apelira na čitatelje da shvate kako su (smo) svi grešnici, ukazuje na anegdotu iz Evanđelja u kojem Isus spašava bludnicu od bijesne pravedničke rulje povrijeđena kolektivnog puritanskog superega (kojega su i sami žrtve). Vidite, ti su ljudi napravili veliku grešku. Svi su se razišli jer ih je savjest osuđivala. Morali su napraviti upravo suprotno. Trebali su reći: ''Gospodine Isuse! Naše je mjesto kraj ove žene. Ti je nisi osudio, pomozi i nama!''



Bio jednom jedan Bosanac i pisac, Ilija Ladin, sa Isusom je pio u krčmi sanjao je: služile ih lijepe grešnice. Ilija će: Gospodine, nisam dostojan… ali Isus ga prekine: Ne kaži ''gospodine'' ako nisi rob! U zdravlje reci i tu čašu iskreni! Čvrsto vjerujem u Isusa iz te krčme, kinika par excellence: zajebite više tu svoju svetu nedjelju, rekao je farizejima, šta toliko s tim gnjavite. Nedjelja je radi čovjeka, a nije čovjek radi nedjelje. Koja je, pitate, najveća od 613 zapovijedi u Zakonu (248 potvrdnih i 365 niječnih)? Ma okačite si ih svih 613 o rep! Zabranjeno je ovo, zabranjeno je ono, ajde, popovi, vama je sve zabranjeno. Dosta više s tim futrolaškim ponašanjem! Samo neke negativne vibracije. Zapovijedi su bezveze, to je sve nevažno, a jedino što se broji je živjeti s radošću, ljubavlju i integritetom slobodnih ljudi.

Može se samo nagađati što je točno povijesni Isus rekao okupljenima s kamenjem...



Isus iz Evanđelja pozvao ih je – sjajnom rečenicom – da uvide teškoću upiranja pravedničkog kažiprsta u drugoga. No, to još uvijek ostavlja futrolašima prostora da kažu s Buschem: tako je, Gospodine naš, svi smo mi grešnici, moramo to okajati, dopusti nam da ti se malo klanjamo i molimo. Isus iz Ladinove krčme otišao bi, uvjeren sam, korak dalje od sjajne rečenice: rastjerao bi ih štapom. Marš kući, bando poremećena! Jeste vi normalni, šta je vama! Pacijenti! Kako vas nije sramota ići dvadesetorica na nju, pa još kamenjem, pičke jedne!



I ne, ja na njoj ne nalazim grijeha. Ne samo da ne smijete kamenjem zato što se braću i sestre ne sudi, rekao bi im takav jedan Isus, nego i zato što ona tu uopće nije ničim Bogu zgriješila. A i vi mislite da je samo zato što ste primitivni talibani i što ste uperili antene prema Dvorcu, pa se sad, kao što će Rade Konstantinović konstatirati u 20. stoljeću, natječete u dodvoravanju superegu (što u pravilu završava prolijevanjem krvi). (Slika dolje je sken iz mobitelom snimljenog videa ''ubojstva iz časti'' 17-godišnje djevojčice koje se odigralo 2007., zbog kršenja kodeksa časti, tj. nanošenja sramote nekom puritanskom krugu ljudi kojem je pripadala.)



(Zato se Nazarećaninova priča i zove ''radosna vijest'': metafora da smo svi ''djeca božja'' ukida krivnju i moralističko futrolaštvo kapricioznih zabrana. Ali što su oni učinili od toga? Od Isusa su napravili Krista, groznu metafizičku svinjariju: uskrsnuće, patnja, žrtva, ''nositi svoj križ'', ''moliti za iskupljenje'', ''živjeti u skladu s onim što je Krist navještao'', postiti petkom, ne griješiti bludno, ne jesti čokoladu za korizme i ispoštivati zabrane sve po redu kako idu, pokloniti se pred njegovim oltarom barem nedjeljom, itd. Od Pavla i apostola pa nadalje ponovo pobjeđuje puritanski svećenički arhetip protiv kojega je sve u prvom redu i bilo – no o tome detaljnije u nekom budućem postu.)



Post je objavljen 05.03.2011. u 23:51 sati.