dinajina sjećanja

nedjelja, 31.03.2024.

Sretan i radostan vam Uskrs...

Budnost umnaža san u zrcaljenje sjećanja.
Izazovom irisa izranjaju na tisuće vizija,
slijevaju se u snovite obzore.

U razgranatoj ljepoti iskre alfa i omega
Između onda i sada vlakić nade i radosti,
u duši prohujale mnoge metafizičke oluje.
Slušah kotrljanje vremena dolazećih dana
i začuh zov davnina, tihani glas pradjedova.

Prošetah godinama, pogledah davne uskrsne čestitke,
bile su pisanice, bijeli golubovi, pilići, a onda stigoše zeke
i skrivaše darove u vrtu oko kuće. Prisjetih se mog traganja
i vjerovanja u legendu, u to nešto neobjašnjivo i oku nevidljivo,
a uvijek prisutno.

Poigrah se starim čestitkama, šarenilom slika i bajkovitim uspomenama,
želim vam sretan i radostan Uskrs...

Dijana Jelčić

- 08:58 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 30.03.2024.

Dan tišine...

Svanulo je bijelo jutro dana bez događanja,
naizgled utihnu cvrčci u krošnji svijesti,
zanijemi srce, oslijepi duša.

Događa se prevara ljepote u bisagama uma,
dan tišine, bez poziva na zornicu, bez
misnog slavlja šapućemo molitvu,
čekamo ponoć zadnjeg bdijenja,
svjetlost zore, amulet istine,
zvon crkvenih zvona u
bjelini ozrcaljenog
mladog proljeća
i kraj tihovanja.

Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 29.03.2024.

Sveto trodnevlje...

U pasiji Krista, negdje pri kraju, kad je Krist već nekoliko puta pao pod križem, kad je već potpuno iscrpljen i umoran, jedna žena iz skupine žena sa strane, po imenu Veronika, odvaja se od njih, prilazi mu i daje rubac da obriše znoj s lica. On uzima rubac, briše svoje lice i vrača joj ga. Ali rubac nije samo mokar od znoja: na njemu ostaje lice Krista, njegov portret...
Ta slika, taj rubac, znak je te uzajamnosti, znak ljubavi i vjere u čovjeka koji odlazi sa ovog svijeta i već se, tako reći, ne nalazi ovdje. Ali to nije, kao što vidimo, idilična ljubav, već ljubav nastala u patnji kojom Veronika sudjeluje u muci Krista. Tako je portret nastao u središtu ljubavi i muke. A ne znači li pasija i ljubav i muku istovremeno?
Danijel Dragojević. „Veronikin rubac“ 1963

Trenutak tihovanja, jutarnji mir satkan od proljetnog lahora.
U razgranatoj krošnji magnolije vizija jahača vremena,
poziv na koračanje tragovima križnog puta.

Previše tuge se slilo u ovaj tjedan pokore,
posljednja večera je trgala horizont u
hipokriziju i istinu, Judin poljubac,
daljina i bliskost utkane u noć
izdaje i svitanje zataje.

raspinjanje na križu, otajstvo grijeha,
vjerovanje u magiju pretakanja
vode u vino, molitve utjehe
i kajanja tiho izrečene
srcem djeteta
nemogućnost zaustvaljanja
Longinovog koplja koje je
uranjalo u izdisaj usana
koje izgovoriše oprost,
ljubav u posljednjem
šapatu Kristovom.

utihnula su zvona,
orgulje tihuju do
vazmenog
bdijenja.

Dijana Jelčić

- 09:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.03.2024.

Utisci iz kazališta...

Mama me već kao malu djevojčicu vodila u teatar. Često sam iza kulisa doživljavala
čarobni svijet kazališne svakodnevice. Bilo mi je sedam godina, mama je igrala
Antigonu, Sven Lasta Kreonta. Te utiske nosim u sebi i danas znam, imala
sam sreću odrasti, sazrijeti, naučiti voljeti i živjeti u svijetu iza stvarnosti.
Ostala sam promatrač onoga što se događa na daskama koje život znače,
ali živim još uvijek u njedrima tog stvarno nestvarnog svijeta. Sudjelujem
u razgovorima o ljepoti odgledanog, ili promašaju ponekih izvedbi,
slušam mišljenja stručnjaka i uspoređujem s mojim utiscima.
Glumac mora biti autentičan, autonoman i autohton, da bi
ga publika razumjela i osjetila mora biti to što kazuje.

Glumac na sceni me uvodi u svijet snovitosti, svijet želja, tuge i srama,
u svijet neizgovorenog, nedorečenog, skrivenih nesreća, u svijet boli.
U teatru se šutnja čuje, vide strahovi, prepoznaju zle namjere,
Slušajući tišinu na sceni, čujem i svoju unutarnju šutnju.
Glumac na sceni postaje uljezom u osjećajnost,
naročito onda kada se oprašta s glumištem
i umire na sceni osjećajući želju pisca.

Bio sam mlad kad sam se sunovratio u ubitačnu umjetnost glume.
godinama sam želio igrati kralja Leara, dostojanstveno čekao,
a onda sam gledao predstavu Thomasa Bernharda o tužnom
kraju glumca Minettia. Da, umijeće glume smrtno ranjava.
Kazališna umjetnost je podlost, prođe i čime se onda baviti?
Negromancijom, prizivanjem duhova, čarobnjaštvom?
Otimanje vremenu smrti ili umrijeti u novogodišnjoj noći na klupi
ispred hotela dok odbrojavanje sekundi najavljuje novi početak.

Veliki odlazak je monodrama kojom se opraštao od teatra, bila sam na probama,
osjećala njegove nemire i nesigurnosti. Pod reflektorima teatra ITD se zrcalila
njegova autentičnost, autonomnost i autohtonost... glumac koji vlada scenom.

Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 27.03.2024.

Na oltaru svitanja..

"Moje pravilo igre je najprije naučiti sve, obavijestiti se o svemu, čitati sve…a onda to i razumjeti."
Marguerite Yourcenar

Tragam za uzrokom ovom mirnom nemiru i tišini, za iskrom čuđenja
dovoljnom za uzročnost budnosti i slijepo vjerovanje, a premala
za bezrazložnost sumnjičavih nespokoja…
vizija na obzoru svijesti zrcali nedohvat kraja, nema ga u prividu,
a konačnost se utkala u znatiželju… znam da ništa ne znam…
smirujuća potvrda tragačici za postojanim dokazom istine.
Iz zavjetrine zanosa sam ušetala u vrtloženje zablude,
ostvaruje se ludost lutanja nepoznatim krajolikom,
nemoguć povratak u spokoj neznanja.

Iza otoka umire noć, iza tmine bljesak zlata.
Rekoše mi, to je Hiperionov dar mladom danu,
uvijek nova, iz skuta vremena, izranjajuća istina.
fotostih Lazareta, lječilišta suncem, morem i željom.
uzrok mirnom nemiru i tišini se zrcali na oltaru svitanja…

Dijana Jelčić... prve dvije slike, Lovro Artuković, donja Jasna Marcelić

- 07:47 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 26.03.2024.

San pred svitanje...

Legende utkane u san pred svitanje, privid kazne bogova,
na hridi darovatelj vatre ljudima i apsurd kotrljajućeg kamena.
Budim se, iz pamćenja izranjaju ljepše slike, jutrenja prepuna
svjetlosti, boja, titraja sreće i kovitlac nesanjane istine naše zbilje...

opet budna sanjaš... smiješiš se...
ne dragi, živim...
tvoji snovi su lijepi...
život je ljepši, dohvatljiviji, ostvarljiviji...
kaži, volim tvoja mudrovanja...

volim tvoje priče sa ognjišta, praoci su živjeli život, stvarali životnu smislenost,
na obali zelene rijeke se u svitanjima rađao život, o snovima se nije pričalo,
na žrtveniku su gorile svijeće za duše koje vječno sanjaju, molitve su
izgovarane vjerovanjem u seobu duša i zahvalom na ljepoti
ovozemaljskih staza. Njihove mudrosti smiruju uzavrelost
magije koju mi danas živimo...

Ako bogovi ne umiru onda od Herakla oslobođen Prometej
još uvijek nama smrtnicima daruje moć za usvajanjem
znanja i borbe protiv zla, nepravde i sile moćnika.
To je možda opijajuća magija koja se slijeva,
u konkretnost lakoće postojanja u kaosu
trenutačne svjetske stvarnosti...

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.03.2024.

Veliki tjedan...

Sviće, srce titra zornicu velikom tjednu, na prozoru maslinova granćica
najavljuje uskrsnuće davno odsanjanog privida, dnevna putanja zora i suton
u nezaustavljivom nadmetanju, misao i osjećanje u kovitlanju mjesečevih mjena,
u vječno ponavljajućem prizoru početka našeg vremena u beskrajnosti božjeg sna…

Svijet se rađa u mojim očima, prasak, raspuknuće ništavila i sjedinjavanje tisućljeća,
u razvalini budnosti vidim potop, porinuće i plov bespućem grijeha i bijelu golubicu
koja objavljuje oprost. Na dnu oceana krhotine razlomljene boli, amfore u kojima,
od sebe same, skrivah grijehe, iza zjenica se događa ono očima ne vidljivo,
staza na kojoj oplakivah neučinjeno, put na kojem padah pod križem
sudbine i uzdizah se ka uskrsnuću mlade zore, da čujem rijeći
spasitelja… oče oprosti im, oni ne znaju što čine...

Jučer je bila cvjetnica, znamen Njegova ulaska u svetu zemlju i svetkovine cvijeća,
bratić, sestrićna i ja smo brali cvijeće, a onda ga preko noći ostavljali u vodi da
ujutro umijemo lica, nisam kao u djetinjstvu brala cvjetove, dobila sam strućak
pupoljaka trešnje, umila lice vodom bijelih latica, zamirisalo je proljeće i
objavilo vrijeme Gospodinovih muka do uskrsnuća i ulaska u
zlatno doba našeg vremena.

Dijana Jelčić

- 08:48 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.03.2024.

Žudnja mrvi sram...

Na vrhuncu samoće i tišine zaustavih bujicu izmišljaja,
poželjeh dotaknuti Mjesec, odlutati u prapočetak,
nestati u kaosu, u utrobi svemira.

Iznenada je u praznini netalasajuće osrednjosti zasjao privid,
silueta nedosanjanog sna. Iz njemosti trenutka je izronio
glas, čvor misli razmrsio u niti osjećanja, zatalasao
mrtvilo prostora, pokrenuo vrijeme, ugasio tišinu.

Tajna minulog vremena. Pokušavah se sjetiti,
ali ovaj trenutak je jači od uspomena.
U uspomenama je sve nepokretno,
osjeih drugačiji ritam srca.
Sve što je nekad bio umor
se pretvorilo u želju,
u sanjani zagrljaj.

Žudnja mrvi sram.

Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 23.03.2024.

Djeca veselja i sreće...

Budi uvijek dijete
veselja i sreće
jer što više rasteš
i brige su veće…

Tvoj nono Roman.

Zapisano u dječjem spomenaru, na Badnjak davne 1958 godine.

Mnogo godina kasnije razumjeh poruku, Nonićeva želja, meni zapovjed. Ne smijem dozvoliti
zrelosti da zaustavi let bijele golubice, te tankoćutne titraje začudnosti, te iskrene dječje znatiželje.
Ne smijem se zadovoljiti tek letimičnim pogledom u galeriju uspomena. U njoj se kriju sve prohujale
žudnje i čežnje. Bilo je i tužmih trenutaka, bilo je i suza, trinaest godina zgusnutih u zbirku tugžnih pjesama...

A onda se dogodio dijalog između homo fabera i homo ludensa, sučeljavanje misli i osjećanja. Svjesnost se ogrnula
velom uspomena, nonićev rukopis utkala u čipku pamćenja. Postadoh hazarderi u igraonici sreće, uzdigoh Nikin
stijeg nad zlim slutnjama, sumnjama, strahovima. Susretoh srodnu dušu za mahnitanje u dvoje. Krenuli smo
putem ka radosnom zajedništvu, slijedimo želju moga nonića.

Igrajmo se, budimo iluzionisti trenutka, budimo luckasti, zaneseni, budimo egoistični,
okrutni, samilosni, budimo znatiželjni i gladni spoznaje, žedni znanja, zaboravlmo
sve tužno i ružno, budimo i ostanimo djeca veselja i sreće…

Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 22.03.2024.

Tri najobičnije riječi...

Kada izgovaram riječ Budućnost,
prvi slog već odlazi u prošlost.
Kada izgovaram riječ Tišina,
narušavam je.
Kada izgovaram riječ Ništa,
stvaram nešto što se ne smješta
u bilo kakvo nepostojanje.

Wyslava Szymborska

Bila je noć punog mjeseca, nebom razasuta zvjezdana kiša,
zov ka prvom slogu inače daleke nedohvatne budućnosti.
Mjesečarili smo do svitanja, zaustavili na trgu cvijeća,
iščekivali vjesnika herojskih zanosa, golubicu,
znak neuzaludnosti traganja za tišinom ne
narušavajući je. Narušavalo je pucketanje
goruće brezovine.

Bijela golubica je zobala zvijezde. svitalo je na campo del Fiori
začuh posljednju želju heretika, poleti bijela ptico i reci joj...
osjetih snagu Wyslavinih obićnih riječi i moć čovjeka koji je
umro za ideale, Oboje danas tihuju među zvjezdama.
Nad nama je kružila bijela ptica, gledali smo njen
kao Giordanovim srcem odapet let, šapnuo si,
slijedimo riječ moderne Sherezade
zakoračimo u ovo veliko ništa
kojeg nema u nepostojanju.

stihovi Wyslave Szymborske i knjiga „Herojski zanosi“ Giordana Bruna,
naše posjete Rimu, slike Lovre Artukovića iznjedriše moje davne priče

Dijana Jelčić

- 09:39 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.03.2024.

Svjetski dan poezije...

Goranovo proljeće, novorađajući pjesnici i zrak oplemenjen poezijom.
Sjećam se Lukovdola, davne šezdesete i sedamdesete godine
prošlog stoljeća. Uzdizanje stiha u božanske sfere. Čitali smo,
upijali izričaj onih koji su pisali prije nas, tragali za osobnim.

gimnazijski dani, u obaveznoj literaturi Homer, na satu
razgovor o pročitanom i citiranje zapamćenog. Pitalh
mamu glumicu i učiteljicu scenskog gpvora kako
ostvariti ritam pjesme u teškom heksametru.

...Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja Peleju sina...

Imala sam sreću, naučila me kako ostvariti dugi i kratki slog,
kako pronači ritam arze i teze u ljepoti homerovske čvrstine.
Pročitano treba razumjeti i vrednovati, osloboditi se utega
površnosti koji sputavalu slobodno kazivanje stiha. Treba
osjeti ljubav stihotvorca, istinu kojom je otvarao dušu.

Mi, generacija s početka druge polovice minulog stoljeća
smo promovirali ljubav jer poezija je ljubav, osjećali smo
ona je u nama, u riječima kojima darujemo smisao,
u tišini kojoj darujemo kolorit našeg vremena.

Poezija je srce svakog umijeća, ljubavlju oslikanog trena
u tankoćutnu prizmu riječi.

Dijana Jelčić

- 08:08 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 20.03.2024.

Primavera...

Slavili smo rađanje, plodnost i blagostanje, bili smo daleko,
slijedili kralježnicu svijeta do Stonehenge, sunčanog kalendara,
kamene arene u kojoj titraju zvuci neba, čudesna simfonija svemira,
eonska ljubavna romansa koja odzvanja još uvijek u ljudskim srcima.

U srcu sjenka žudnje za sjenkom beskraja odvaja zvukove
prošlosti od žamora trenutka, ubija riječi osude i strahove,
ubija bol i tugaljiva sjećanja, ostavlja trag sna u očima.
Poljubac sa mirisom proljeća uprisutnjuje san!

Oslikane Botticellievim kistom boginje ljubavi i proljeća objavljuju
svitanje ravnodnevice i proglašavaju danas danom sreće...

sretan vam bio!!!

Dijana Jelčić

- 07:37 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 19.03.2024.

Čuvarica mog vremena...

Proljeće u ožujku rasapom bjele svjetlosti uranja u njedra zime,
Nad gradom titra zvuk zvona crkve sv. Josipa, zaštitnika nas
i domovine. U rakoši trenutka nazirem vedrinu svijeta,
osjećam mamin zagrljaj, u njenom osmjehu tiraj
dolazećeg, miris proljetnica, pokošene trave,
lipa, okus maslina i krtenog vina

Redaju se godine, u galeriji uma slijed sjećanja, jučer zgusnuto u želju
za uronom u nedohvatno sutra, danas objavljuje dohvatljivost dana
u kojem slavimo dolazak rascvjetanog vremena, a pred zoru,
u snu je nećujna kao nježnost zaiskrila ljepota maminog
osmijeha, vječne čuvarice mog vremena.

Dijana Jelčić

- 08:48 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.03.2024.

Koćuša...

U Heregovini teče i ponire rijeka duga 51,3 km ima devet imena: Culuša, Ričina, Brina, Suvaja, Matica, Vrlika, Tihaljina, Mlade, slap Koćuša se nalazi na rijeci Mlade koja iza slapa mijenja ime u Trebižat. Visina slapa je pet, a dužina 50 metara. Prirodna oaza hercegovaökog kamenjara. Voda pada preko sedimentnih ili sedrenih stijena, koje priroda stvara stoljećima i sve izgleda kao iz bajke. Igra prštećih kapi i vjetra daruje ugodnu svježinu vrelom hercegovačkom ljetu. Bili smo i osjetili ugodu i bajkovitost viđenog.

Očima upijamo ljepotu viđenog, slike koje pamtimo.
U galeriji uspomena se zrcale sve naše radosti,
zadovoljstva i sreća. U riznici pamćenja se
ogleda ljepota tog ljetnog dana.

Oči su poetski nazvane majkom rastojanja, gledala sam
nadolaženje rijeke, njeno slievanja niz sedef stijene
nestala je razdaljina, osjetih sve što mi se činilo
nedostižno, sve nedodirljivo i daleko, u tom
trenu je bilo u meni.

U romoru slapa Koćuše začuh zov iskona,
poziv na slavlje dolazećim danima.

Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.03.2024.

Djevojćici mjesto igračke...

Antun Gustav Matoš...Tovarnik, 13. lipnja 1873. ... Zagreb, 17. ožujka 1914.

Velika, najveća sreća ne da se opisati kao velika nesreća.
Za pravu sreću čovjek nema riječi, jer je riječ dijete muke i nevolje,
a ljubav je lijepa kao boginja i slijepa kao slučaj!
Cijeli svijet je pozornica, a svi muškarci i žene samo su glumci.
Oni izlaze na pozornicu i s pozornice silaze,
a za svoga vijeka jedno ljudsko biće odigra mnogo uloga.
Meni je život već satro jedan život, ali onaj drugi život,
život moje duše i moga duha: mene kao književnika
neće moći tako lako kompromitirati ljudi kojima
nije sveta ni literalna patnja ni sirotinja.

Čitajući Matoševa djela pjesma djevojćici je ostala
u sjećanju kao spomenak djetinjstva, a njegove misli
su kao ptice, kao vjerne pratilice na životnom putu.

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 16.03.2024.

Svjedočanstva...

Ukalupljena u snagu tihe pedagogije roditelja
nisam se usudila 1968 zakoraćiti u svijet
mladalačkog ludovanja, slijediti želje
djece cvijeća. Čitala sam istine o
festivalu Woodstock na farmi
u državi New York, saznala
da sviraju Carlos Santana,
Janis Joplin, Jimi Hendrix.
1974 napustih gnjezdo
rođenja, krenuh ka oduvjek željenim
plavim daljinama i nepoznatim krajolicima.

Uzburkala se znatiželja, osjetih čuđenje širini tek viđenog.
Upitah se tko sam i postoji li reinkarnacija?, nema odgovora
Zašto razmišljam o tome?...odgovor se krio u deja vu efektima,
u snovima se zrcale slike nekih prostora, osjetih ugodu sjećanja,
u njima sam osjećanjem već bila. Prolazim kroz magloviti krajolik
uspomena. Prati me silueta sva u bijelom, ne vidim joj lice, a ćutim
sebe u konturama tih privida. Iznenada se dogodila erupcija nutrine.
Osjetih pomak mog vremena i vrtloženje smiraja u osjećajnom kaosu,
začuh šum vjetra u krošnjama breza, cvrkut ptica, romor valova zelene
rijeke, zov nestvarno stvarne zbilje, lahorasti glas istine i tišinu močvare.

tu su šapati, tišina, zagrljaji i poljupci, svjedočanstva ovozemaljske ljubavi…

Dijana Jelčić

- 08:48 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 15.03.2024.

Iz plamena svijeće...

Jutros palim svijeću za Romana Bartla, darovatelja sreće i radosti
mom djetinjstvu, za mog dobrog nonića. Napustio nas je, iznenada,
u razgovoru o Shakespearovoj drami. Dogodilo se davne 1974 god.
na dan Martovskih Ida. Pedest godina na današnju dan promatram
plamen voštanice i pričinja mi se... on je tu u titraju plahe svjetlosti.

Sjećajući se Bachelarda…

"Plamen sâm, ja sam sâm…“ stih zaostao iz vremena dadaizma budi znatiželju.
Je li to bila njegova rezignacija, žalost, beznađe? Ja čujem nonićev glas i
poziv na nedovršen razgovor.

Svake godine voštanica izgara sama sobom u svom plamenu.
Čujem nonićev glas tad prekinut njegovim zadnjim izdahom,
Čuvaj se Martovskih Ida, ne zbog smrti Cezara, jer bilo to
starorimsko slavlje bogu rata Marsa, a vihori ratova
ne prestaju, šire ranjavanja i umiranja nedužnih.

Titrajima svijeće on mi daruje svoju brižnost.
Ukazala se vizija mog sretnog djetinjstva,
iz plamena se širi miris ljubavi, a slika
kazuje više od tisuću riječi, priča
priču o njemu i meni i mojoj
neugasivoj uspomeni.

Obiteljski fotoalbum čuva neponovljive trenutke, osjećajne vizije su nevidljive
kada je svijest budna, ali sigurna sam, one su uvijek tu kao plaha svjetlost voštanice.

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.03.2024.

Interludij...

Albert Einstein ... 14. ožujka 1879. ... 18. travnja 1955.
Einstein je u svojoj autobiografiji napisao da je u vremenu rada na teoriji relativiteta neprestano bio vođen "nečim" što nemože objasniti drugačije nego riječima, osjećaj "nečega" što se u njemu nagomilavalo. To "nešto" je uplitalo u njega uvijek novi osjećaj koji ga je nosio ka "nečem" opet novome, a to "nešto ", za njega nepoznato, danas nazivamo "osjećanje osjećaja".

Ernst Peter Fischer je odlično smislio objašnjenje o nastajanju Moderne umjetnosti dodirom znanosti i slikarstva, susretom Einsteina i Picassoa u našem vemenu. Picasso je kistom slijedio Einsteinovu četvrtu dimenziju, vrijeme. Čitajući knjigu u kojoj se isprepliću i ljubavi dvojice velikana napisah

Ljubav ili je ipak sve zbog Einsteina i njegovih snova...

Proljeće je na vidiku. Sunce se javlja ranije, usrećuje nas osmijeh neba.
Volim taj valcer svitanja, interludij tmine i svjetlosti. Osjećam ples
sna i zbilje, tankoćutnost vretenice koja strunama lazura
sklada bijelu rapsodiju jutrenja.

U ovom jutru se rodio otac formule koja je promijenila
našu misaonost i našu osjećajnost. Energija je
masa puta kvadrat brzine svjetlosti, reče Einstein.
Masa i energija su istost naše zbilje.
Prelaženje jednog u drugo
ostvaruje relativnost našeg trajanja u vremenu.

Osluškujem glazbu sa radija. Einstein je volio glazbu, svirao je violinu.
Ljubav je bila pokretačka snaga njegova uma, njegova kreativnost
je pobila apsolutnost prostora i vremena i osmislila dimenziju,
svjetlošću zaobljeno prostor- vrijeme naše svjesnosti.
Ljubav je akt kreativnosti koji pokreće mašineriju
naših htijenja, želja, čuđenja i znatiželje..

Ovom knjigom nam je autor darovao niz kratkih, poetičnih priča povezanih
motivima sna i vremena. U interludiju, u međuigri srca i uma se širi
prostor i nastaje vrijeme, tajanstvena dimenzija Einsteinovog sna.

Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 13.03.2024.

Jesmo li apsurdni?...

Sjedili smo u Bokaru, promatrali zabludu
zagrljaja mora i neba, privid bezgranićja
i igru vjetra i oblaka. Bio je to izazov
našem razgovoru o zvijezdi Sirius.
Tamo je ostao trag naših koraka
prije našeg vremena, rekao si.

Moj prostor, rekao je Göthe, to je vrijeme.
Tada je to bio besmisao apsurdnog čovjeka.
I tema naših dijaloga je često baš besmislena.
Možda smo sudjelovali u izgradnji podzemnog
svetišta, a ti bio akustičar odaje proročanstava
koji je ženske vapaje pretvorio u jecaje tišine.

Na pješćanom žalu plima donosi nove školjke.
U njima šumi more i odaje nam tajne drevnih
oceana o svijetu izgubljenih utopija, o tajni
izdržljivost u potrazi za staklenim perlama
koje skrivaju igru života i neumitne smrti

Jesmo li apsurdni jer ponekad svjesno,
bježeći iz zbilje, odlutamo putevima
bez znakova, uzaludno tražimo
utočište bjeguncima, a onda
svjesni sebe se vraćamo u
mir naše dnevne sobe.

Dokazujemo li tako hrabrost življenja?

Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 12.03.2024.

Nisu dočekali proljeće...

U perivoju pogleda moć očiju dobija bitke.
Sunce među oblacima otkriva pukotine,
daruje mi ljepotu protiv sumnji, otvara
vrata svijesti. Budim se.
Procvjetale krošnje najavljuju plodove ljeta.
Kroz okna lišća se nazire rađanje novog dana.
U krajoliku bez obala naslućujem siijed vremena.
Ljepša je od asfaltnog kalupa svrsishodnosti, tiša
od sjena koje tminom obznanjuju tugu za otišlima.

Konture grada izranjaju iz kobalta noći.
Žamor probija zid snovitiosti i uranja u zbilju.
Mješaju se disonance i konzonance stvarnosti.
Pod kupolom kišnog neba requiem prerano otišlim
prijateljima, Kostadinka Velkovska, Fedor Đamonja
i pamćenje trenutaka radosti, smijeha, naših ručkova
u klubu umjetnika u Frankopanskoj i druženja u teatru
razgovora o glumi i slikarstvu, razmišljanjima zrcaljenja
Alegorije proljeća, Sandra Botticellia, našim sjećanjima
na davne posjete galeriji Uffizi, u Firenci

Bili su i ostali umjetnici i pozivom i poslanjem. Uspomene
nas jutros pozivaju na opijelo njihovim dušama, njihovoj
zajedničkoj seobi u vrijeme vječnog proljeća.

Nažalost, nisu dočekali ovozemaljsko proljeće, nosili ga u srcima, a osmjesima darivali,

Dijana Jelčić...

- 09:19 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.03.2024.

Vrijeme korizme...

Vrijeme korizme bez radosti, svijet zaokružen u vrtlog tužaljki,
podrhtavanje tla, rat u Europi, na Bliskom istoku, sjećanja
utopljena u lutanja neprohodnim stazama svjesno i
nesvjesno zapamćenog, redale se napuknute
pjesme, neispisani eseji, nezapočete priče
tog nedovršenog djela prošlosti.

Na zaslonu budnosti vidjeh moje lice bez osmijeha,
osjetih moć neodkinuća od prošlosti, odživjeh
patnju, tugu, bol, a onda naslutih smiraj,
nevažnost tog dijela minulog, šapnuh,
ništa nam nije zauvijek dano. Sutra
mogu postati prah, a ti pijesak,
to su naša prirodna stanja.

Univerzum bi bez ljubavi bio siromašniji jednim svijetom,
svijetom ljudske čednosti. Dotaknut će nas krepost
bijele svjetlosti, ushit veličanstvenog praskozorja.
Nježno prolazi kroz nas nevidljiva snaga
božanskog ljepila, mi i svijet, kristal
razlućene svetosti, divota oblika,
valcer jutrenja na vlatima
smaragdne trave,
tango sunoćja na lazuru mora i smiraj u zlatu ponoćnog sunca.
Ostaci ljeta u jesenjem pejsažu, zime u panorami proljeća,
u tišini pokore čekanje na dan uskrsnuća i šapat istine,

Imperare sibi maximum imperium est,
bez odricanja vladati sobom najveća je vlast.
Sunce bjelinom svetosti grli dan. Srce se budi.
Osjeća ljubav. U pamćenju titra nježna zapovjed.

Ljubi bližnjega svoga, kao samoga sebe.

Dijana Jelčić

- 09:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.03.2024.

Postoje ljudi...

Jedne smrt pretvara u prah, u otisak vlastita nijekanja, drugi ispare u oblak.
Potom putuju nebom kao što su gazili zemljom. Onaj tko je duže hodočastio, lebdi dalje, nošen prema mjestima što ih je posjetio za života. Putovanje je širenje, pripitomljavanje nepoznatog.
Gledajući oblake, razabirem životinje, ljude, ključanicu neba. Mrtvi me pohode na jastuku. Kojeg se sjetim, taj me dozove.
Oblak je stado prozirnih ovaca na nebeskoj livadi. U plavetnilu lijepi se za vjetar koji ga raspršava.

Andriana Škunca

Postoje ljudi koji ostave duboke tragove u našim sjećanjima,
prijateljstva koja nas oplemenjuju i onda kada na nekom
oblaku lebde nebom, moja prijateljica na nebeskoj
livadi živi ljepotom koju djelismo godinama.

Njena duša, igračka vjetra, uzdrhtali listak nebeskog cvijeta,
snažna kao kobalt noći, nježna kao purpur jutrenja.
Utihnula je elegija, iznad humka se otvaraju
dveri Elizejskih perivoja. Vjetrom nošena
se uzdigla iznad zemaljske boli na
oblak iz kojeg mi daruješ poeziju
suza, radosnica.

Pohodiš me u snovima. .

Dijana Jelčić

- 09:29 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 09.03.2024.

Iz odaje tišine...

Bili smo u zagrljaju mora, neba i zemlje,
puteva i gradova, u igri oblaka i vjetra,
u disanju srca i tihovanju uma,
u titraju vremena, u sanjanoj
odaji čujne tišine.

Na obzoru pamćenja djelić životnog sinopsisa,
iza otoka carpaccio svitanje.

Budio se dan. Na pučini privid vječnog mira,
nad pučinom Jonathan i beskraj prostora.
izazov za srcem odapet let u daljine.
Slijedimo zov nutrine, želju za
ubijanjem sile teže jer smo
tragači za sakramentima
usnulih svetišta.

Ostali smo sanjari u vrtlogu
sakralnog i profanog,
legendarnog i
stvarnog.

Čekajući laste sanjari smo zbilje,
nestvarno stvarni istraživači dubina,
vizionari budućnosti uvijek u traženju
potvrde istine o vječnom trajanju
u nesimetriji Venerine simetrije.

Vidjeh je u odaji tišine.

Dijana Jelčić

fotografije svitanja... Jasna Marcelić

- 09:29 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 08.03.2024.

Svim ženama...

Sjećam se djetinjstva, osnovne škole i slavlja na Dan žena.
Majkama smo pisali pisma, pjesme, darivali bukete cvijeća.
Danas žena u meni slavi ovaj dan sa svim ženama svijeta.

Žena utkana u bitak vremena, u srž života, u titraj srca,
Uvijek lijepa u svojoj nagosti, snena u tkivu življenja,
hrabra na bojišnici materinjstva, blaga u željama i
snažna u odlukama…

Žena pjesnikinja tuge, poetesa sreće, nit koja povezuje
eone vjerovanja, epohe nadanja, tisućljeća rodoslovlja.
Ponekad samotnica u žudnjama, cesarica trenutaka,
svećenica svetišta, čuvarica oltara života, hvataćica
na vratima snova, lađarica na pučini oceana života.

Uzvišena u darivanju, ranjiva u izdaji, razigrana u strasti,
čvrsta u rukovanju, moćna u osjećajima, tužna u suzi
djeteta, radosna u njegovom smijehu, htijenjem
srca prisutna danju i noću, orbitom zvijezde
utjelovljena u sutonima i svitanjima.

Venera, besmrtna ljepota božanskog i ženskog, sakralnog i profanog,
za sreču i radost života, nasljedstvom darovana moć boginje
svakoj ženi, jednostavno ljubav za danas i za dolazeće.
budimo sretne jer smo žene...

Neka svim ženama bude sretan ovaj dan, ali i svi dolazeći...

Dijana Jelčić

- 08:38 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.03.2024.

Ne budeći se...

Život je san iz kojeg se budimo umirući. rekla je Virginia Woolf,
da, volim sužanjstvo u sanjarijama. bez neumitnog buđenja.
Sjećam se, bio je život, a bio je san, bila je ponoć nad
otokom mirisne lavande i muk

Šapatima smo narušavali tišinu.
Sanjah lahorasto milovanje.
Bio sam vjetar u tvojoj kosi.
Koračali smo ka nikamo .
Sanjala si divan san.
Govorio si jezikom snova.
Tragala si za izvorom ljepote.
Tragala sam za fontanom sreće.
Skrivala se u tvojem snu o njoj.
Tražila sam je u ponoćnom suncu..
Bdijela je u tvojoj snovitosti.
Sretoh je u tvojim očima.
Omamio te miris otoka.

Nad poljima lavande bijela svjetlost,
Alba novokrštenja se ovila oko nas,
vezujući nas za bjelinu svanuća
u kojem ne budeći se živimo
i utjelovljujemo život.

Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 06.03.2024.

Vratio se s lastama...

Stvarnost u neprobojnom obodu se ponavljala bez pomaka,
iluzije sam dimom cigarate otpuhivala u orbitu zaborava,
uzalud, bljeskala je slika čekaonice na odjelu za rak,
strah u njihovim očima, oči odaju istinu, u tvojim
ozrcaljen strah od nepoznatog, tihovali smo.
U nadi je spas, čekala povratak lastavica.
Prazno gnijezdo u kutu naše terase je
svjedočilo privrženost. Znala sam,
vratit će se i donijeti proljeće.

Vratio si se s lastama i osmijehom,
nastavili smo govorna nadmetanja
kao da tvog odsustva nije bilo

Reci mi.
Šta?
Jednostavno reci.
Ljubim te.
Divna rečenica, usrećuje.
Zar rečenica?
Ne volim to pitanje.
Odgovori!
To je imperativ, ne volim ga.
Ne znaš odgovor.
Tvrdnja bez pokrića.
Izbjegavaš odgovor.
To je istina, volim istinu.
Volim te istinitu!
Proširena rečenica, oplemenjuje.
Zar rečenica?
Opet počinješ.
Ne volim sitničavost.
Vjerujem ti.
Odgovori mi, molim te.

Volim iskru ljutnje u tvom osmijehu,
zrno bijesa u očima, cvrkut lastavice
na tvojim usnama.

Je li to bilo teško?
Što?
Ovaj dijalog.
Opisali smo sebe sebi.
Zadovoljan?
Pjesmom ću ti reći.

Dijana Jelčić

- 09:29 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 05.03.2024.

Danas...

More je bujalo plimom i najavljivalo oseku svitanja.
Nal žalu su valovi pjenom zazivali kazivanje istine.
Danas te mogu voljeti kao jučer, kao sutra, kao
svaki dan.
Danas ne osjećam strah od miješanja sna i jave,
danas osjećam ljudskost. Pod nebnicom zbilje
postajem gorljivi tragač za čudom božjim,
za raznolikošću svijetova. Slutim
bliskost sa bićem blaženstva,
gledam očima djeteta,
vidim vrijeme i tebe
iza vremena.

Danas zahvaljujem stvoritelju što svijetu podari
oblik kugle, otkupitelju što mogu koračati
stazama srca, dotaknuti ružu
razumjeti njen govor.
Ispisujem stranicu dnevnika, ljepotu osjećanja
slijevam u govor cvijeća, a uzbuđenja u
nježnu moć pamćenja.

"zahvalimo njoj, nepresušenom vrelu,
čiji tok sve suše i potresi ne prekinuše,
Njoj, stablu koga sve bure ne iščupaše,
svi požari ne izgoriše, koje zla kob kroz
vjekove po njoj prosu, njoj čije žile ne
uginuše, čiji sokovi ne presahnuše... "
I. Meštrović

Danas zahvaljujem njoj, majci
mojoj, tvojoj, vašoj, našoj
uzdignutoj na pijedestal
ljubavi i vremena, njoj
darovateljici ljepote
dana, ritma srca i
poljubaca.

Dijana Jelčić

- 08:48 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.03.2024.

Kaži mi gdje su cvjetovi…

Ruske trupe napadaju Ukrainu, na Bliskom istoku umiru djeca od gladi.
Joan Baez je u Sarajevu 1993 pjevala pjesmu Marlene Dietrich

Sag mir wo die Blumen sind
wo sind sie geblieben
Sag mir wo die Blumen sind
was ist geschehen?
Sag mir wo die Blumen sind
Mädchen pflückten sie geschwind
Wann wird man je verstehen
wann wird man je verstehen?

Sag mir wo die Mädchen sind
wo sind sie geblieben?
Sag mir wo die Mädchen sind
was ist geschehen?
Sag mir wo die Mädchen sind
Männer nahmen sie geschwind
Wann wird man je verstehen?
Wann wird man je verstehen?

Sag mir wo die Männer sind
wo sind sie geblieben?
Sag mir wo die Männer sind
was ist geschehen?
Sag mir wo die Männer sind
zogen fort der Krieg beginnt
Wann wird man je verstehen?
Wann wird man je verstehen?

Bio je jedan od onih kolovoza kada sunce ne silazi s neba,
kada vjetrovi s planina predvečerjem dolaze kao poklon,
a livade jutrima mirišu kruhom. Nije to bilo davno,
bilo je prije rata. Zaustavili smo se jednog dana
između tri planine.
Smjestili se u hotelu pored Vilsonovog šetališta.
Miljacka je tihovala mostovima i ljetom.
Baš- Čaršija je mirisala čevapčićima
i somunima. Večerali smo u
Morića hanu. U vrtu ispod
sahat kule bili sudionici teatra poezije.
Sjedili smo dugo u noć i slušali pjesme.
Neki se Ivan zaklinjao Mirsadinim imenom,
očima da će ljubav rođena na izvoru Bosne
biti jača od vjetrova koji s jeseni dolaze s planina
Trebevića, Igmana, Romanije.
Ruke nekog Slobodana u Marijinoj kosi vjeruju da će
srebrom postati još ljepša. Irfan i Biljana su voljeli
ljubav, suton, poeziju i san.
Tišinu je paralo kuckanje po bakru
i smijeh o vic figurama bosanskog mira.
Netko reče, oko budimo realni, vrijeme donosi
vjetrove s planina, smijali smo se.

Oko budimo relani odzvanja u sjećanju.
Opet je kolovoz. Vjetrovi s planina donose
miris baruta, Baš- Čaršijom tutnji sirena,
na ulicama krv i jecaji umirućih.
Džamije prizivaju alaha, manastiri pozivaju
na opijelo, crkve na molitvu,
narod na koljenima pod razularenim nebom
priziva božju milost, spas od mirisa baruta.

.

Dijana Jelčić... ne objavljena pjesmarica „Pelinjak, zbirka gorkih stihova“ Švicarska, 1991- 1996.

- 08:08 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.03.2024.

Ona i Ja...

Promatram ovu fotografiju, Ona iz vremena majčine pedagogije,
učila je samodopadnost, brižnost ostajanja u samoslici, pa kad
danas Ja izgovaram svoje nedostatke usreće me sve negacije,
to je vječno postojeća patologija samoljublja ili vrijedi ono, ako
ne voliš sebe ne možeš voljeti ni druge.

Rado filozofiram o znanju, nezaboravljajući da se pod znanjem podrazumjeva
i ponašanje bez predhodnog razmišljanja, spontanost izranja iz kućnog odgoja.
slutim svoje nedostatke zaobilazeći formule koje ih definiraju, iako mi se čini da
živim u polusnu, a budna sam na svako proturječje ustaljenom modusu življenja…

Čitanje i pisanje mi olakšavaju život, nauka o iskustvu mi pomaže u ostvarenju
smisla, postavki koje zrcale izrecivost, priznanje mana koje odbacih u kontenere
spoznaje. Često sa sobom samom dolazim u konflikt, osjećam Ona i Ja smo lice
i naličje istine, anđeo i demon osobnosti. Ona živi u meni životom starih spoznaja,
Ja, sudionik novog vremena, izmišljam neofraze u patini mog prastarog izričaja…

Promjene se događaju, spoznajem nedostatke netalasanja, osjećam pukotine
u željenoj sveukupnosti, težim biti u postojanju mene i nje, u jednakosti istine
koju odbijah ne želeći vjekovati u zipki odrastanja i krenuh u sanjane daljine,
s vremenom naučih osjećati različte oblike ljubavi…

roditeljsko- dječji, mladalački, ljubavnički, bračni, prijateljski,
poslovni, poetski, životni.

Ona s daškom mladosti, Ja u traganju za poetskim oblikom...
kao na Jakovljevim ljestvama, na stubama iznad mora,
u društvu pjesnika osjetih cjelovitu sebe…

Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 02.03.2024.

Čuvari vremena...

Kuzmanović, Mladen, 1940-2001

Čuvari vremena, desetak sjajnih melankolično-nostalgičnih zapisa i crtica o osobama i starom, obrtničkom Zagrebu svojega djetinjstva, o obiteljskim navikama i kulturi svakodnevnoga života starih Agramera, o živim i pokojnim prijateljima. To su, zacijelo, ponajbolji autobiografski tekstovi.
matica.hr, 16.6.2005.

knjiga je u meni uzburkala sjećanja utopljena u sjetu djevojaštva, prve ljubavi,
lutanja ponekada neprohodnim stazama svjesno i nesvjesno zapamćenog.
redale su se napuknute pjesme, eseji, priče tog djela prošlosti. Sreća
inicijacije u punoljetnost, radost maturalne gozbe, veselje putovanja.
Pronađoh krhotine jednog sna rasatute na zaslonu budnosti.
Vidjeh sebe u bijegu od trenutka, bjegunicu iz zagrljaja,
tragačicu dubinama podsvjesti, osjetih sukobljavanje
valova i čestica u beztežinskoj prostornosti privida.
osjetih moć neodkinuća od prošlosti, svijest
je trgala tminu zaborava i iscrtavala
suze na panou sjećanja…
odživjeh patnju, tugu, bol jednog davnog rastanka, oluju ruža, otrgnuće latica,
njihovo vrtloženje, a onda naslutih smiraj, povratak zaboravljenog vremena,
njegovo pretakanje u uspomenu koju neću utjelovljavati, samo pamtiti,
čuvati je kao dragulj u riznici sjećanja…

Sjećanja, čuvari vrata našeg vremena, zapamćeni bljeskovi sretnih trenutaka,
ali ponekad bolna straža željenog zaborava, misaonim otapanjem lednice
postaju nježni iscjeljitelji rana i ožiljaka, oprost minulom bolnom i onom
jučer već ubrizganom u režanj neugoda, Nedozvoljavam da klizne
u dubinu Freudove sante leda i postane noćna mora. Još deset
dana čekanja na razultat CT pozdravljamo osmijehom.

Dijana Jelčić

- 10:20 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 01.03.2024.

Terapija pisanjem...

Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu!
A u blizini pučina samoglasnika, suglasnički
vjetar nečistiji od razuma, bistriji od izlaza,
duga rečenica za one koji umiru.
Pozadina, skitnice, lice u vrču, zemljotres,
veselje obližnjeg nereda. Srce, crna granica,
zateže nit: korake kao stvari, stvari kao zrak.
Zanos. Mjesta na mjestu više nema. Nenađeno.
Ja smo, ti smo, mi smo? Nismo. Oni smo, ono smo?
Nestalo je mjesto. Izgorilo.”

Danijel Dragojević,

Danas je taj dan. CT kontrola će pokazati istinsko stanje njega u njemu.
Noćas smo tragali za pečatima utisnutim na pergamentu pamćenja,
žigovima sreće, tuge radosti, ožiljcima rana i boli. Upitalh se
Koliko strahova ćemo još odživjeti? On svoj strah skriva,
neodaje ga riječima, u toj tišini mogu samo naslutiti
njegove osjećaje. Meni je njegova nutrina tajna,
ne mogu osjetiti njegovu istinu, mogu smo
slušat ono što mi želi reći, vidjeti ono
što, glumac u njemu, želi pokazati.

Da, to je istina, kada nam se usne spoje
ne osjećam njegovo uzbuđenje nego moje,
zagrljaji ostavljaju trag u osjećanju onog dijela
osjećajnog režnja gdje ostaju sjećanja na ljepotu
žudnje i čežnje, užgano ognjilo strasti u mom tijelu.
iz valova svjesti izranja pitanje mogu li zaboraviti sve
one minule dane strahovanja između njegovih odlazaka
u bolnicu i dolazaka na moju njegu, na vidanje ožiljka i boli,
na dijetalne obroke spremane po receptima bolničkog kuhara.

djelići bolnog scenarija prošle godine, maglovitih zbivanja,
želje za povratkom vremena poezije ruža, za stijegom
pobjede na bojišnici mučnine. Prijeteća praznina
bez titraja, bez pomaka, začahurena u strahu,
u odaji jutarnje bjeline i ustrašujuće tišine.
Otišao je nedozvolivši da krenem s njim.
Ova još nedovršena priča je ispisana
u tkivu mojih osjećanja, a njegova,
to za sada zna samo on, jer štiti
sebe od sebe, a možda slijedi
moć Dragojevićevih misli,

Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu! Ja smo, ti smo, mi smo?

Osjećam, priči nije kraj...

Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>