Vratio se s lastama...
Stvarnost u neprobojnom obodu se ponavljala bez pomaka,
iluzije sam dimom cigarate otpuhivala u orbitu zaborava,
uzalud, bljeskala je slika čekaonice na odjelu za rak,
strah u njihovim očima, oči odaju istinu, u tvojim
ozrcaljen strah od nepoznatog, tihovali smo.
U nadi je spas, čekala povratak lastavica.
Prazno gnijezdo u kutu naše terase je
svjedočilo privrženost. Znala sam,
vratit će se i donijeti proljeće.
Vratio si se s lastama i osmijehom,
nastavili smo govorna nadmetanja
kao da tvog odsustva nije bilo
Reci mi.
Šta?
Jednostavno reci.
Ljubim te.
Divna rečenica, usrećuje.
Zar rečenica?
Ne volim to pitanje.
Odgovori!
To je imperativ, ne volim ga.
Ne znaš odgovor.
Tvrdnja bez pokrića.
Izbjegavaš odgovor.
To je istina, volim istinu.
Volim te istinitu!
Proširena rečenica, oplemenjuje.
Zar rečenica?
Opet počinješ.
Ne volim sitničavost.
Vjerujem ti.
Odgovori mi, molim te.
Volim iskru ljutnje u tvom osmijehu,
zrno bijesa u očima, cvrkut lastavice
na tvojim usnama.
Je li to bilo teško?
Što?
Ovaj dijalog.
Opisali smo sebe sebi.
Zadovoljan?
Pjesmom ću ti reći.
Dijana Jelčić
|
