Čuvarica mog vremena...
Proljeće u ožujku rasapom bjele svjetlosti uranja u njedra zime,
Nad gradom titra zvuk zvona crkve sv. Josipa, zaštitnika nas
i domovine. U rakoši trenutka nazirem vedrinu svijeta,
osjećam mamin zagrljaj, u njenom osmjehu tiraj
dolazećeg, miris proljetnica, pokošene trave,
lipa, okus maslina i krtenog vina
Redaju se godine, u galeriji uma slijed sjećanja, jučer zgusnuto u želju
za uronom u nedohvatno sutra, danas objavljuje dohvatljivost dana
u kojem slavimo dolazak rascvjetanog vremena, a pred zoru,
u snu je nećujna kao nježnost zaiskrila ljepota maminog
osmijeha, vječne čuvarice mog vremena.
Dijana Jelčić
|