Djeca veselja i sreće...
Budi uvijek dijete
veselja i sreće
jer što više rasteš
i brige su veće…
Tvoj nono Roman.
Zapisano u dječjem spomenaru, na Badnjak davne 1958 godine.
Mnogo godina kasnije razumjeh poruku, Nonićeva želja, meni zapovjed. Ne smijem dozvoliti
zrelosti da zaustavi let bijele golubice, te tankoćutne titraje začudnosti, te iskrene dječje znatiželje.
Ne smijem se zadovoljiti tek letimičnim pogledom u galeriju uspomena. U njoj se kriju sve prohujale
žudnje i čežnje. Bilo je i tužmih trenutaka, bilo je i suza, trinaest godina zgusnutih u zbirku tugžnih pjesama...
A onda se dogodio dijalog između homo fabera i homo ludensa, sučeljavanje misli i osjećanja. Svjesnost se ogrnula
velom uspomena, nonićev rukopis utkala u čipku pamćenja. Postadoh hazarderi u igraonici sreće, uzdigoh Nikin
stijeg nad zlim slutnjama, sumnjama, strahovima. Susretoh srodnu dušu za mahnitanje u dvoje. Krenuli smo
putem ka radosnom zajedništvu, slijedimo želju moga nonića.
Igrajmo se, budimo iluzionisti trenutka, budimo luckasti, zaneseni, budimo egoistični,
okrutni, samilosni, budimo znatiželjni i gladni spoznaje, žedni znanja, zaboravlmo
sve tužno i ružno, budimo i ostanimo djeca veselja i sreće…
Dijana Jelčić
|
