Marketing
Iz plamena svijeće...
Jutros palim svijeću za Romana Bartla, darovatelja sreće i radosti
mom djetinjstvu, za mog dobrog nonića. Napustio nas je, iznenada,
u razgovoru o Shakespearovoj drami. Dogodilo se davne 1974 god.
na dan Martovskih Ida. Pedest godina na današnju dan promatram
plamen voštanice i pričinja mi se... on je tu u titraju plahe svjetlosti.
Sjećajući se Bachelarda…
"Plamen sâm, ja sam sâm…“ stih zaostao iz vremena dadaizma budi znatiželju.
Je li to bila njegova rezignacija, žalost, beznađe? Ja čujem nonićev glas i
poziv na nedovršen razgovor.
Svake godine voštanica izgara sama sobom u svom plamenu.
Čujem nonićev glas tad prekinut njegovim zadnjim izdahom,
Čuvaj se Martovskih Ida, ne zbog smrti Cezara, jer bilo to
starorimsko slavlje bogu rata Marsa, a vihori ratova
ne prestaju, šire ranjavanja i umiranja nedužnih.
Titrajima svijeće on mi daruje svoju brižnost.
Ukazala se vizija mog sretnog djetinjstva,
iz plamena se širi miris ljubavi, a slika
kazuje više od tisuću riječi, priča
priču o njemu i meni i mojoj
neugasivoj uspomeni.
Obiteljski fotoalbum čuva neponovljive trenutke, osjećajne vizije su nevidljive
kada je svijest budna, ali sigurna sam, one su uvijek tu kao plaha svjetlost voštanice.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 15.03.2024. u 08:18 sati.