Tri najobičnije riječi...
Kada izgovaram riječ Budućnost,
prvi slog već odlazi u prošlost.
Kada izgovaram riječ Tišina,
narušavam je.
Kada izgovaram riječ Ništa,
stvaram nešto što se ne smješta
u bilo kakvo nepostojanje.
Wyslava Szymborska
Bila je noć punog mjeseca, nebom razasuta zvjezdana kiša,
zov ka prvom slogu inače daleke nedohvatne budućnosti.
Mjesečarili smo do svitanja, zaustavili na trgu cvijeća,
iščekivali vjesnika herojskih zanosa, golubicu,
znak neuzaludnosti traganja za tišinom ne
narušavajući je. Narušavalo je pucketanje
goruće brezovine.
Bijela golubica je zobala zvijezde. svitalo je na campo del Fiori
začuh posljednju želju heretika, poleti bijela ptico i reci joj...
osjetih snagu Wyslavinih obićnih riječi i moć čovjeka koji je
umro za ideale, Oboje danas tihuju među zvjezdama.
Nad nama je kružila bijela ptica, gledali smo njen
kao Giordanovim srcem odapet let, šapnuo si,
slijedimo riječ moderne Sherezade
zakoračimo u ovo veliko ništa
kojeg nema u nepostojanju.
stihovi Wyslave Szymborske i knjiga „Herojski zanosi“ Giordana Bruna,
naše posjete Rimu, slike Lovre Artukovića iznjedriše moje davne priče
Dijana Jelčić
|
