Vrijeme korizme...
Vrijeme korizme bez radosti, svijet zaokružen u vrtlog tužaljki,
podrhtavanje tla, rat u Europi, na Bliskom istoku, sjećanja
utopljena u lutanja neprohodnim stazama svjesno i
nesvjesno zapamćenog, redale se napuknute
pjesme, neispisani eseji, nezapočete priče
tog nedovršenog djela prošlosti.
Na zaslonu budnosti vidjeh moje lice bez osmijeha,
osjetih moć neodkinuća od prošlosti, odživjeh
patnju, tugu, bol, a onda naslutih smiraj,
nevažnost tog dijela minulog, šapnuh,
ništa nam nije zauvijek dano. Sutra
mogu postati prah, a ti pijesak,
to su naša prirodna stanja.
Univerzum bi bez ljubavi bio siromašniji jednim svijetom,
svijetom ljudske čednosti. Dotaknut će nas krepost
bijele svjetlosti, ushit veličanstvenog praskozorja.
Nježno prolazi kroz nas nevidljiva snaga
božanskog ljepila, mi i svijet, kristal
razlućene svetosti, divota oblika,
valcer jutrenja na vlatima
smaragdne trave,
tango sunoćja na lazuru mora i smiraj u zlatu ponoćnog sunca.
Ostaci ljeta u jesenjem pejsažu, zime u panorami proljeća,
u tišini pokore čekanje na dan uskrsnuća i šapat istine,
Imperare sibi maximum imperium est,
bez odricanja vladati sobom najveća je vlast.
Sunce bjelinom svetosti grli dan. Srce se budi.
Osjeća ljubav. U pamćenju titra nježna zapovjed.
Ljubi bližnjega svoga, kao samoga sebe.
Dijana Jelčić
|
