Sveto trodnevlje...
U pasiji Krista, negdje pri kraju, kad je Krist već nekoliko puta pao pod križem, kad je već potpuno iscrpljen i umoran, jedna žena iz skupine žena sa strane, po imenu Veronika, odvaja se od njih, prilazi mu i daje rubac da obriše znoj s lica. On uzima rubac, briše svoje lice i vrača joj ga. Ali rubac nije samo mokar od znoja: na njemu ostaje lice Krista, njegov portret...
Ta slika, taj rubac, znak je te uzajamnosti, znak ljubavi i vjere u čovjeka koji odlazi sa ovog svijeta i već se, tako reći, ne nalazi ovdje. Ali to nije, kao što vidimo, idilična ljubav, već ljubav nastala u patnji kojom Veronika sudjeluje u muci Krista. Tako je portret nastao u središtu ljubavi i muke. A ne znači li pasija i ljubav i muku istovremeno?
Danijel Dragojević. „Veronikin rubac“ 1963
Trenutak tihovanja, jutarnji mir satkan od proljetnog lahora.
U razgranatoj krošnji magnolije vizija jahača vremena,
poziv na koračanje tragovima križnog puta.
Previše tuge se slilo u ovaj tjedan pokore,
posljednja večera je trgala horizont u
hipokriziju i istinu, Judin poljubac,
daljina i bliskost utkane u noć
izdaje i svitanje zataje.
raspinjanje na križu, otajstvo grijeha,
vjerovanje u magiju pretakanja
vode u vino, molitve utjehe
i kajanja tiho izrečene
srcem djeteta
nemogućnost zaustvaljanja
Longinovog koplja koje je
uranjalo u izdisaj usana
koje izgovoriše oprost,
ljubav u posljednjem
šapatu Kristovom.
utihnula su zvona,
orgulje tihuju do
vazmenog
bdijenja.
Dijana Jelčić
|
