Svjetski dan poezije...
Goranovo proljeće, novorađajući pjesnici i zrak oplemenjen poezijom.
Sjećam se Lukovdola, davne šezdesete i sedamdesete godine
prošlog stoljeća. Uzdizanje stiha u božanske sfere. Čitali smo,
upijali izričaj onih koji su pisali prije nas, tragali za osobnim.
gimnazijski dani, u obaveznoj literaturi Homer, na satu
razgovor o pročitanom i citiranje zapamćenog. Pitalh
mamu glumicu i učiteljicu scenskog gpvora kako
ostvariti ritam pjesme u teškom heksametru.
...Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja Peleju sina...
Imala sam sreću, naučila me kako ostvariti dugi i kratki slog,
kako pronači ritam arze i teze u ljepoti homerovske čvrstine.
Pročitano treba razumjeti i vrednovati, osloboditi se utega
površnosti koji sputavalu slobodno kazivanje stiha. Treba
osjeti ljubav stihotvorca, istinu kojom je otvarao dušu.
Mi, generacija s početka druge polovice minulog stoljeća
smo promovirali ljubav jer poezija je ljubav, osjećali smo
ona je u nama, u riječima kojima darujemo smisao,
u tišini kojoj darujemo kolorit našeg vremena.
Poezija je srce svakog umijeća, ljubavlju oslikanog trena
u tankoćutnu prizmu riječi.
Dijana Jelčić
|
