Utisci iz kazališta...
Mama me već kao malu djevojčicu vodila u teatar. Često sam iza kulisa doživljavala
čarobni svijet kazališne svakodnevice. Bilo mi je sedam godina, mama je igrala
Antigonu, Sven Lasta Kreonta. Te utiske nosim u sebi i danas znam, imala
sam sreću odrasti, sazrijeti, naučiti voljeti i živjeti u svijetu iza stvarnosti.
Ostala sam promatrač onoga što se događa na daskama koje život znače,
ali živim još uvijek u njedrima tog stvarno nestvarnog svijeta. Sudjelujem
u razgovorima o ljepoti odgledanog, ili promašaju ponekih izvedbi,
slušam mišljenja stručnjaka i uspoređujem s mojim utiscima.
Glumac mora biti autentičan, autonoman i autohton, da bi
ga publika razumjela i osjetila mora biti to što kazuje.
Glumac na sceni me uvodi u svijet snovitosti, svijet želja, tuge i srama,
u svijet neizgovorenog, nedorečenog, skrivenih nesreća, u svijet boli.
U teatru se šutnja čuje, vide strahovi, prepoznaju zle namjere,
Slušajući tišinu na sceni, čujem i svoju unutarnju šutnju.
Glumac na sceni postaje uljezom u osjećajnost,
naročito onda kada se oprašta s glumištem
i umire na sceni osjećajući želju pisca.
Bio sam mlad kad sam se sunovratio u ubitačnu umjetnost glume.
godinama sam želio igrati kralja Leara, dostojanstveno čekao,
a onda sam gledao predstavu Thomasa Bernharda o tužnom
kraju glumca Minettia. Da, umijeće glume smrtno ranjava.
Kazališna umjetnost je podlost, prođe i čime se onda baviti?
Negromancijom, prizivanjem duhova, čarobnjaštvom?
Otimanje vremenu smrti ili umrijeti u novogodišnjoj noći na klupi
ispred hotela dok odbrojavanje sekundi najavljuje novi početak.
Veliki odlazak je monodrama kojom se opraštao od teatra, bila sam na probama,
osjećala njegove nemire i nesigurnosti. Pod reflektorima teatra ITD se zrcalila
njegova autentičnost, autonomnost i autohtonost... glumac koji vlada scenom.
Dijana Jelčić
|
