dinajina sjećanja

srijeda, 30.11.2022.

Moć tišine i sjećanja...





U dnevnoj sobi mirisi došašća, plam svijeća i
nečujni romor svemira. Ćutim začeće postojanja.
Tišina dotiče srž bitka, kovitla zanose u lucidnost sna.

Probudih se u zamotuljku sreće.
iza spuštenih trepavica, oćutih istinu.
djetinjstvo u sljezovoj boji, sva moja lica,
uplakana i nasmijana u procesu odrastanja.

Riječi osvješćuju praslike nesvjesnog,
u dubinama skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti.
Srce udiše nježnost bliskosti, pjenušanje se širi tijelom.

Srce pamti vrijeme prije rađanja, pamti dodire,
slijeva ih u gnjezdo emotivnog pamćenja,
ucrtava neizbirisive ikone na zidovima
nutarnjeg svetišta, daruje krila za let
u vječno željene plave daljine,
ka mirisu lipa u tvom gradu
u dolini zelene rijeke,
u tišinu močvare,
u moć.sjećanja.

Osjećam te tišinom i sjećanjima...





Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 29.11.2022.

Tajnom obavijena…






Krenuo je ispunjen strahom i željom. Strahom? Od sebe samoga, svoje neukrotivosti, samotnjačkog nagona i njene tajanstvenosti.
kazivao joj je stih Brassensove chansone...


Skupi svoje kosti, draga,
čuvaj svoje čari,
premršavim ne hrlim,
u meni vatra žari da kosturove grlim.


A želja?

Čeznuo je za mirisom njene kože i toplinom usana, za nesuvislim rečenicama njene djetinje sreće. Sanjao ju je iako su joj nedostajale obline koje ženu čine zanosnom i neodoljivom za mušku strast. Uvukla se u onaj dio mozga u koji dolaze sva, a ostaju samo neka sjećanja. Preuzela je zadaću srčanih zalizaka i postala hrana za noći u kojima je lutao literaturom, tražio Sirius ili čekao Godota.
Bojeći se sebe dozvolio je njoj da dotakne emocije koje je ljubomorno skrivao pod vrbama na obali zelene rijeke. Ušla je u njegov život, dotaknula onaj do nje nedotaknuti dio srca i na kamenoj postelji djetinjstva iz njega riknu vulkan nježnost i žudnja za sjedinjenjem.
Nije puno pričala o sebi. Odgovorila mu je stihom,


dozvoli srcu da diše.
onda ćeš znati
je li moj glas
budućnost
koju želiš.



A onda je otišla. Ostali su samo tragovi njihovih koraka, sunce nad posteljom i sjećanje na siluetu njenog osmijeha. Tajnom obavijena njena prošlost i sadašnjost postadoše toliko važne da je poželio sam skinuti taj veo.

Nitko ga nije prisilio da krene, da upozna njen grad koji je poznavao samo iz uzbuđenja. Stigao je. Pružila je ruke kao da sanja. Zatvorila uzbuđenje u zagrljaj novog vremena, njihovog vremena, mnogo stvarnijeg od stvarnog. Stajala je pored njega u prevelikoj modernoj jakni i djelovala još sitnije. Sigurna u ljubav, nesigurna u biću. Prvo što je izgovorio bio je zadnji stih Brassensove pjesme,


Ganutom meni na koljena je sjela
i utvrdih joj rebara broj.
Ta vrla vreća kostiju puna,
prije ni pare vrijedna...
uđe u srce moje
i izlaska nije, rad blaga nijedna...





Zavolio je tu vreću kostiju.

Dijana Jelčić

- 06:36 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.11.2022.

Uz nju naučih biti...







Ima jedna mala gospa Marija,
Što sve mi draža biva što je starija.
Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za ručicu me slabu prva vodila.
Prva me na ovom svijetu volila,
Prva se za mene Bogu molila,
Kupala me suzom, Bog joj platio,
Anđeo joj suzom suzu vratio;
Dojila me mlijekom svoje ljubavi,
Učila me ovaj jezik ubavi,
S kojim ću i onda slatko tepati...,

A.G. Matoš








Skrivena tajna trajanja i nestajanja, prolaska i ponovnog rađanja, spoznaja vremena pamćenja, svijeta sjećanja. Tri lica, tri tjela, jedna priča, jednostavno ljubav. Tri života, neprekinuta nit genetske pripadnosti, nesalomljiva energija utkana u ženskost... ostala sam sama...







Sreće zlatne, srebrne, sreće... šaputala je i na početku i kraju Krležinog „Kraljeva“…
sjedim u gledalištu ciganka sa škrinjom sudbina prelazi rampu i dolazi do mene.
Pružam ruku i na dlanu mi ostade darovana istina.

Ljubav se rađa u snu i sjeni, u pjesku i pjeni,
morskoj soli na tijelima, u zanosu koji ostavlja
med na usnama.


Ciganka se smiješi i odlazi. Majčin glas titra u zraku.
Noć i dan sjedinjeni u novembarskoj magli,
kao zalutala lastavica savih gnijezdo
u njedra djetinjstva i šapućem...

Hvala ti mama što si mi darovala dio sebe,
što si me naučila biti, što si u spomenaru
upisala imperativ... "Budi sretna!".

Ovo je tvoj četvrti rođendan bez tebe,
palim svijeću na oltaru vremena i tihujem...

Sretan ti rođendan mama!




Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.11.2022.

Advent i pobjeda svjetlosti...






Orašar je bajka koju je napisao poznati njemački pisac E. T. A. Hoffmann, a događa se u noći iščekivanja poroda ljubavi. U njemačkoj tradiciji figura orašara je simbol sreće koja tjera zle duhove. Gotovo svi orašari koji su nastali prije prve polovice 20. stoljeća su funkcionalni, dok velik dio modernih orašara ima samo dekorativnu svrhu, odnosno nemaju mogućnost da se njima drobe orasi. Orašari su također dio njemačkog folklora, te služe kao zaštitnici kuće u kojoj se nalaze.








volim vrijeme došašća... bude se sjećanja na djetinjstvo i mirise vanilije, cimta i mandarina... u to vrijeme je utakana i židovska Hanuka... blagdan svjetlosti...
Svjetlost pripada svim ljudima koji žele biti dio te svjetlosti. Svi su pozvani na ovo slavlje. Prema našoj i židovkoj tradiciji, svaki čovjek ima dušu, a ta je duša poput svijeće. Palimo svjetlost kao simbol spoznaje da svaki čovjek može u svom životu dozvati tu svjetlost, koja daje snagu cijelom svijetu.
Postanimo uistinu ono što jesmo, titrave strune, tkivo univerzuma, svjetlost nad svjetlima, krijesnice koje osvijetljavaju ovozemaljske puteve, Proustove galije pune neprocijenjenog blaga, galije koje nas nose pučinom oceana snova.







Zvuk ponoćnog zvona, u plamu prve svijeće šapat uspomena,
šapat je plamena. Na sjevernom nebu, kao plam svijeća,
jato Plejada plesom objavljuje vrijeme iščekivanja.

Koračanje iluzijom,
nestajanje u ljepoti iza duge,
uranjanje u privid prošlosti i budućnosti.
Na dverima Adventa odmatam fascije pamćenja,
dozvoljavam prohujalom vremenu povratak u ovaj trenutak.
Osjećam svetost kristalne kocke vedrine, privid poruke Anđela Gabrijela.

Lazur se slijeva u korito noći, rađa se svjetlost.
iza velova razastrtih želja, uranjamo u vrijeme iščekivanja
pobjede svjetlosti nad tminom i poslije najdulje noći poroda Ljubavi...





Dijana Jelčić

- 08:58 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 26.11.2022.

Godine oluje i poezije ruža...






Promatram rukopis koji polako blijedi, ali ono što onda napisah, osjećam još uvijek. …

Ti i ja ljubavi, mi smo sjedinjeni od odjeće do korijenja, od jeseni, vode i bokova sve dok ja i ti ne budemo zajedno. Odjeljeni vlakovima i narodima mi smo se jednostavno morali voljeti, izmješani sa svima, sa muškarcima i ženama, sa zemljom koja sadi i gaji lotose osjetismo da je sada kao nikada i kao uvijek
.





Novembarsko jutro objavljuje još jednu svetkovinu sna. Osluškujem zvuk buđenja.
Vrtlože se godine, smjenjuju godišnja doba, osjećanja sreće, tuge, straha.
Na horizontu pamćenja izranja slika hrama u kojem izgovorismo,
Dok nas smrt ne rastavi.
Sa tornja obližnje crkve odzvanja jutarnjica. U vazi buket ruža
obilježje ovom danu i molitvti vrhovnoj svećenici sna.







Razbio je jesenje sivilo
Ispričao mi bajku o Orašaru.
Darovao figuricu, rekao sebe,
da me čuva kad on nije uz mene.

na sceni života godine oluje i poezije ruža,
na današnji dan... 26. 11. 1988. smo
preskočili rampu i krenuli
ružićnjakom braka...





Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 25.11.2022.

Nasilje naše svagdašnje...





Pitanje nasilja poput »noćne móre pritišće mozak živih« (Marx). jedno je od onih što ga ne možemo izbjeći niti kada bismo to stvarno htjeli. Voljni moment bio bi u tome slučaju uzaludan bijeg od nužnosti suočavanja s onime što čini naš svijet baš »našim« hic et nunc, ovdje i sada. Različiti su mogući pristupi fenomenu nasilja. Neki u njemu vide tek puki negativitet. Zbog takva viđenja apstrahiraju se sva ona tomu suprotiva koja bi pokušala vidjeti konstitutivni karakter ovoga fenomena u svakom objašnjavanju naše suvremenosti. Nasilje, sila, nasilno... ovdje se vide tek kao prepreka ostvarenju ljudske samobitnosti koja bi se sastojala u izbjegavanju svih nasilnih činova u našoj egzistenciji. Značaj mirnog života isključivao bi svaku uporabu nasilja. No, je li tako nešto uopće moguće?
Hanna Arendt







Nasilje nad narodima, u obitelji, u školi, na ulici... kao sive nijanse svakodnevice trenutaćno lebde nad nama.
Žene su mi najbliže. Njima napisah pjesmu.






Zaboravi, promjeni obrazac,
zaustavi sjećanja, nasmiješi se.
Osmijeh ti dobro stoji, opiši osjećaj,
iskorak u nepoznato, u svijet mogućnosti.

Uzdigni Nikinin stijeg,
koračaj, izvrši obećanje,
u ognju vremena je istina.
Koračaj sunčanom stranom,
ne okreći se, iza ostaje sjena,
uporna, bezbojna pratilja mraka.

Uroni u sebstvo, ostani vjerna sebi
i Heraklitovoj vatri, bliskosti sa logosom,
početku prije rađanja bogova, temelju svijeta.
Budi bestjelesni plam, živuća baklja neugasivih
čežnji za daljinama, blistanje svijesti do pročišćenja,
do iskona mudrosti.




Dijana Jelčić

- 08:08 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.11.2022.

Četvrtak...






Poezijom se ono osjećajno, bezimeno, neizrecivo slijeva u dohvatljivu razumljivost… pjesnici su čuđenje u svijetu… uče nas pretakanju bezglasja u misaonu rijeku… u romor sintagmi… u žubor pisane riječi…
Čitam i osjećam čeznutljivost, neugasivu vatru nedovršenih zbivanja, nedosanjanih snova. Nisam pjesnik, nisam ni pisac tek pokušavam osjećanja pretočiti u štivo. Budi se žudnja za savršenstvom, za susretom sa nepoznatim. Razotkrivam sebe sebi. Javlja se strah. Osjećam se oksimoronski… ćutim živuću smrt, ushićena gradim željezne ograde… iz vokabulara brišem istinite riječi… jer potvrđuju paradoks… jer zrcale neku neočekivanu, neprihvatljivu stvarnost. Postajem Raskoljnikov trenutka… zločinac i darežljivac i zao i dobar čovjek i prijestupnik i mislilac… uranjam u zimsko ljetovanje… izmišljam crno sunce… ćutim mrtvi val života… gorim ledenom vatrom.







A onda na pročelju svitanja odgonetnuh tajnu trajanja,
uzroke isplakanih suza, metafore zavaravanja.

Na obzoru privid Dürerove Melancolie,
usnuli anđeo i ljestve ka vječnosti.
Sunce je došlo kasnije.







Na svačemu sunce briše granice,
omeđenost horizonta pretače
u bezgraničje želje.

Danas je četvrtak, vidim vrijeme
i tebe iza vremena.

kroz poeziju kapi vidim sunce u tvojim očima,
iluminaciju istine.




Dijana Jelčić

- 08:28 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 23.11.2022.

O jabukama i bogovima...






Polažemo jedan je od mnogobrojnih ispita zrelosti na kojima se ova naša,
dvije tisuće i dvadeset i dvije godine stara civilizacija spotaknula.
A jabuka razdora i jezik razdora. Sudbinski plod mijenja oblik.





U mreži vremena iluzija grijeha, nasilje opisano od pamtivjeka,
ozrcaljeno u legendama, u bajkama, u pričama.
U snu koračah vrtom Hesperida, oćutih Eridinu podvalu,
u jabuci razdora uklesan natpis, najljepšoj...
Dogodio se Parisov sud, uzrok ratova.

Ponavljamo li prvi grijeh?

Privid drva spoznaje. Umjesto jabuka u krošnji
procvjetali mirisni pupoljci Empirejske ruže,
odraz desetog neba, čin čiste svjetlosti.
Osjetih plimu nečeg novog,
nečeg bezimenog kako
uranja u zbilju.

Smiruje...




Dijana Jelčić





- 10:40 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 22.11.2022.

Ceremonija pripadanja...





Presuditi o tome ima li ili nema smisla živjeti znači odgovoriti na osnovno pitanje filozofije. Ima li svijet tri ili više dimenzija, a duša devet ili dvanaest kategorija dolazi tek poslije toga. Ako si ne odgovorima na egzistencijalno pitanje sva druga pitanja postaju igrarije. Piše Camus.
Nietzscheova tvrdnja da mislioc, koji želi biti dostojan poštovanja propovjeda osobnim primjerom, nam odgovara na osovni upit. U tom odgovoru je tajna svjesnosti i smislenosti, on predhodi završnom činu sudbine. Očiglednost koju srce osjeća i tumači duši je nutarnji dijalog koji obavezuje, ravnoteža između očevidnog i poetskog koja obznanjuje sklad života.
Čitala sam i doćitavala knjige dvojice mislioca. Teško osjetiti pravi tren u kojem taj suptilni korak u tankoćutnost svjesnosti postaje djelotvoran. Odustajanje od tog koraka je slično posljednjem činu melodrame kojim priznajemo svoje duševno samoubistvo.






Jednoga dana, lutajući knjižarom pronađoh knjigu "Ceremonija oproštaja" pisana dušom Simone de Beauvoire. U tu knjigu je zgusnula deset zadnjih godina života sa Sartreom, njihove ragovore, njihova misaona sučeljavanja, njihovu ljubav i prijateljstvo. Kao da se snaga kroničarke te tankoćutne kronike pretočila u mene osjetih skučenost egzistencije u kojoj sam samo životarila. Ponesena jačinom autoričinog izričaja otvorih zakračunate dveri svijesti i zakoračih u zemlju vječnog sunca.






Bio si eremit vječnost. Iz orahove ljuske si vadio trenutke, stvarao vrijeme, odgonetao enigmu ljepote. Preo si tajanstvenu nit, kukičao pjesmu oko moga sluha, omatao me metaforama do uzavrelosti čula. Osjećala sam kako se znoj srca slijeva u pehar strasti.
Brojao si rosu na laticama ruže. Smijala sam se. Svitanje me obgrlilo tvojim dahom, trojstvo jutrenja, sakrament na dverima života. Bez kraja i početka, iz utrobe svemira je izronio začetak skladne zadanosti, začarani krug pripadanja. Upleteni smo u okno zbilje. Ono iza i ono ispred nije važno. Bdijemo nad školjkama, usrećuje nas šum mora i bjelina pjene iz koje izranja san.





Dijana Jelčić

- 07:47 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.11.2022.

Samo po sebi...



imali smo pravo odabira, odrastali slobodni.
Imamo ga još uvijek.
Volim uranjati u nedovršene
uratke pamćenja, zaokruživati trenutke
u sklad prostora.






Na zaslonu svijesti
kružnica i čovjek u njoj,
čovjek u srcu svemira,
Slušam prošlost udaraca klatna
o bronzu crkvenog zvona.
Povorka zvuka nestaje
u mraku.

Na stazi budnosti rapsodija
odlazećih koraka,
uranja u žamor
smiraja.





Suton, ponoć,
svitanje, podne.
proljeće, ljeto,
jesen, zima

obnavljajuće svjedočanstvo
prolaznosti i prostora i vremena

Moj prostor, rekao je Göthe, to je vrijeme.

Ipso facto se dokazuje nevjerodostojnost vjerovanja u apsolutnu odvojenost prostora i vremena.





Dijana Jelčić

- 10:20 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.11.2022.

Vrijeme samoće...





Onima koji još nisu pročitali ovaj Marquez Gabriel Garcia fantastični roman, možemo reći da u njemu uopćte nema puno motivi usamljenosti i čamotinje koje svojom dosadnom težinom odbijaju čitaoce. Naprotiv, kao jedan od najvećih romana u svjetskoj književnosti, on govori o jednom egzotičnom svijetu u kojem sve pršti od života, događaja, emocija i magičnosti.
Tek na posljednjoj stranici romana, čitaoci shvaćaju da se ustvari govori o kosmičkoj samoći južnoameričkih plemena i porodica, koje jednom kovitlac vremena zauvijek izbriše sa lica zemlje, ostavljajući iza sebe samo prašinu i poneki zapisani pergament o njihovom postojanju. Jedan takav pergament je upravo roman STO GODINA SAMOĆE.
izvor... analiza školske literature...







Živjela sam na margini života i sjećanja, sna i zbilje. Kao stanovnik Makonda, grada izvan vremena, grada pod nezaustavljivom poezijom kiša. To je bilo vrijeme, predugo vrijeme, vrijeme slično vremenu Marquesovih 100 godine samoće u kojima sam prelazila granice mogućnosti življenja, tragala za izvorištem sna. Pisah pjesme. Ne znadoh ih kolorirat, oplemeniti mirišljavom koprenom vječnosti. Srce je usnulo snivalo u tišini noći.
Mjesec se igrao sa osjećanjima, bez plime i oseke uzbuđenja ih pretakao u ocean snova.
Samoća nije usamljenost, osjetih je kao milovanje. Uronih u odaju tišine, u igru kradljivosti i jecaja praznine. Na vjertometrini sudbine zamolih oproštaj za grijehe kojima sam trovala izvor ljubavi. Osluhnuh zov tišine, začuh romor sreće, žubor veselja, sonatu ljubavi.
Danas nas je, kao u Makondu, probudila poezija kiše. Živimo vrijeme samoće u dvoje... u dvoje se lakše sanja... jednog davnoga ljeta, našeg naglog ljeta...1987. njemu za rođendan, napisah ovu pjesmu, danas mi se čini aktualnijom nego onda...





U kutku svemira, u bumbaku svjetlosti, osmoga dana,
osmoga mjeseca u sazviježđu „lava“ se rodio pjesnik.

Tajna Svemira, život utkan u poeziju vremena,
u trenutak, u titraj oka, u ovo malo ništa
u kojem se ogleda delta zelene rijeke,
nebo, more i zemlja, trojstvo ljepote,
i smrt, naše sužanjstvo vječnosti.

Lelek sebra, moć kmetovanja
nečem nepoznatom,
nedohvatnom,
nestvarnom,
a našem.

Zvijezde pod kojima smo rođeni zrcale našu nedjeljivost od kozma.
Onog naglog ljeta...1987. njemu za rođendan, napisah pjesmu,
danas mi se čini aktualnijom nego onda...


Dijana Jelčić …





- 09:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 19.11.2022.

Tragovi svitanja...




Mjesećina i san na praznoj cesti i ona sama.
Koračala je u neki novi svijet, u novi san, njen san.
I mislila je ne zaustavljaj se, koračaj dalje cestom sna...
Slobodna pod mjesećinom, a život posuđen, nametnut je
ostajao iza nje, pobijeđen svakim novim korakom. Osjećala je,
san je na pješčanom žalu oceana dohvatljiv., treba izdržati još malo,
savladati umor želja i mašte, stići prije svitanja da joj ne ukradu sunce...







Jedan čovjek stoji i gleda more i mjesečinu kako se kupa u tom beskraju. Tamna silueta muške ljepote i zrcaljenje tuge u očima. Između čovjeka i mora po pješćanom žalu, kao sjenka satkana od mjesečine, netko hoda. Žena sa suzama u očima zastade na tren. Suza kapnu na njegov dlan. Krenuli su zajedno tragovima svitanja. Vjetar je pjevao baladu o ljudskim željama, zvijezde šutjele o neostvarenim snovima. Umilnost nagiba njegova tijela nad njenim i dlanovi kao san, usne kao sjena nježnosti na njenim.






U tragovima svitanja osjetih nježnost zagrljaja. Više nisam bila samo ja, srce je promijenilo ritam i kazivalo to smo on i ja, to smo mi.

Dijana Jelčić

- 08:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 18.11.2022.

Za Vukovar, za Škabrnju, za Sinišu





U pustinji uspomena oaza vjerovanja,
jecaj prohujalih godina omamljuje osjetila,
priziva oprost.
Oprost titra u zrnu srca, a nezaborav
u elegiji suza.




Dijana Jelčić

- 05:15 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 16.11.2022.

Harmonija...






U carstvu starih tuga ispisana Orestija,
optužnica rodoslovlju.
na obzoru sna vjerovanje u
nemoć boga rata i
moć boginje
ljubavi.





Nad brežuljkom boga rata
oblak isplakanih suza i želja
... zaustavimo ratove u svijetu...
Zvonar nutrine obznanjuje sklad.
iza zavjese jesenjih kiša, ozrcaljena
ljepota, svjetlost mladog dana jutri ljubav.





Dijana Jelčić

- 08:08 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 15.11.2022.

Bez tebe bi...




Mjesec krade suncu svjetlost i razbacuje idilom noći.
Noćas doživjeh budnost, moć tog prevaranta zbilje.
Dotaknuh lazur neba i vatru pakla, odživjeh
ples anđela i demona, čuh nerazumljiv
dijalog svijesti i podsvjesti.

Želim riječi sa koordinata srca, lepršave riječi kojima bih
nacrtala miris ovog sna, riječi koje mirišu ljepotom
majske ruže i tek procvalog jasmina u vrtu.





Bio si daleko, plovio pučinom zbilje,
zaustavljao se u zatonima snova.
Zbog tebe plovih drevnim oceanima,
zaronih u dubine prastarih sanjarija.
Zbog boginje u meni slijedih zov mjesečine,
a onda u tebi osjetih zaštitnika mojih lovišta ...

U maglićastom jutrenju privid otoka. Itaka zelena i smjerna.




Dijana Jelčić

- 09:09 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.11.2022.

Trgovi Pariza...




Pariz, 1990 te godine, lutali tragom Prevertove pjesme...





Pariz je još spavao, a mi smo, poslije noći probdite u kafiću Hemingway, lutali trgovima.
Susretali perače ulica, prodavače cvijeća i vječne sanjare koji su prodavali knjige.
To je bilo ostvarenje našeg davnog sna, lutati trgovima i promatrati život
utkan u povijest svijeta. Trg željeza i roblja nismo pronašli.
Svitalo je na trgu ptica, budio se dan cvrkutom duša
koje su zatvorene u krletkama tuđih želja
žudile za srcem odapetim letom.
Zaustavih se pored voliere.
Uronih u dubinu sivila
oka bijele golubice.






Je li ova ptica za prodaju, upitah mladića koji nam se približio.
Ona je jako vrijedna, to je golubica pismonoša, glasnik sreće, reče mladić nježnim glasom.
Zašto ju prodajete, upitah.
Treba mi novac, reče mladić tužno.

Platili smo slobodu tužnoj ptici, vinula se u beskraj.




Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.11.2022.

Dan govora srca...






Živimo u vremenu bez vrata,
u prostoru bez zidova,
u beskraju zavijutka,
u tvrđi vjerovanja,
u viru snovitosti.
Danas je dan ljubaznosti i osmijeha,
dan govora srca i poezije zbilje...

Poezijom se kazuje neiskazivo.
kazivao mi je pjesmu

Zelenu granu s tugom žuta voća
u kakvom starom splitskom perivoju
sanjarim s mirom dok se duša noća
i vlaga snova hvata dušu moju;

al' čežnja dršće kao ptiče golo,
k'o plava pjesma naglo prekinuta,
k'o nebo blijedo i beznadno kolo,
k'o bosi prosjak na po' pusta puta.





Ova je pjesma stručak riječi,
tišina utkana u ritam prstiju,
tvoj osmijeh i tvoje oči.

Oslobođena iz krletke srca,
ulovljena u mrežu sunca,
prosuta u trajanje dana.

Huji alejom osjećanja,
zaustavlja u krošnji misli,
izlijeće kao ptica bezglasna
i slijeće
u prazninu svijeta.

Gubi se u metežu događanja,
u zvonjavi telefona,
u mirisu cvijeća,
u okusu kave.

Bježi iz zbilje,
ogleda se na pučini sanja,
utaplja u podsvjesti
i kao jeka vraća u svijest.

Zaziva me glasom nimfe,
razotkriva do nagosti,
do pročišćenja nutrine.

Postaje vedrina,
zraka sunca,
bijeli oblak,
kap kiše,
maleni cvijet.

Izranja iz mene
i za sobom
ostavlja tebe.






Dijana Jelčić

- 10:20 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 12.11.2022.

Pjesma mrtvog pjesnika...






Tin Ujević
Čestitka za rođendan

Na dan kad imah dvaesedam ljeta
u cvjetnom sjaju julskog perivoja
ko listak moje srce zatrepeta,
jer tebe srete, Izabrana moja.

Pleća mi kažu breme tvojih sjeta,
a oči — očaj što ikad postoja,
pokćerko Trećeg Boga Parakleta,
sa zvučnom dušom tičjih slavopoja.

Niko mi nije reko tvoje ime,
ni tvoju tugu preko parka pusta,
al neizbrisiv pečat Hjeronime

bilježi tvoja idealna usta,
i ne znam ime, i ne znam prezime,
al poznam boštvo usred hrama pusta.







Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.





Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.





Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!






Pjesma mrtvog pjesnika... pjesnik pjesniku glasom umrlih pjesnika... Dobriša Cesarić



- 05:23 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 11.11.2022.

Bilo je Martinje...






Martinje ili blagdan svetog Martina dan je Svetog Martina iz Toursa († 11. studenog 397.) koji se diljem srednje Europe odlikuje po brojnim običajima slavlja i proslava.






Krenula sam u nepoznato. Švicarska, zemlja satova i čokolade je darivala nova iskustva i mogućnost odkrivanja novih ljepota. Bilo je Martinje, s novim prijateljima doživjeh krštenje vina u Alzasu.







Kad smo krenuli vinskim putevima doživjeh nestvarnu stvarnost. Vijugave uske ceste omeđene vinogradimapretvaraju vožnju u mirnu i opuštajuću plovidbu, a živopisna sela, Riquewihr i Ribeauvillé, postaju pristaništa iz bajke. U Colmaru pred crkve svetog Martina vrhunac slavlja. Kolmarski kuglof, nazvan i kruh sv. Martina, serviran uz mirišljavi traminac.







Divan, opuštajući osjećaj.







Ipak, oprostila sam si tek kada sam pod južnim nebom zakoračila u pejsaž gorštačkog krajolika… iza mene je ostao svijet razbijenih ogledala… slika razlomljene iluzije… šutljiv privid otrgnut iz urlika vječnosti...
Na obroncima krševite Hercegovine je bljeskalo obećanje… osluhnuh šapat utjehe u poslanju vina iz kamena… oćutih prkos čokota… ponositost ogoljele zemlje koja grli korijenje i hrani znojem dobrih ljudi…
Za žilavku, iznjedrenu iz duše kamena, kažu da predstavlja „smjeh i pjesmu“, ili „sjetu i tugu“. Zlatnozelenkasta boja obuhvata mješavinu jantara i dijamanta.




Dijana Jelčić

- 08:08 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.11.2022.

Preživjeli smo...






Prijeteća praznina života bez strasti,
bez titraja, bez pomaka.
Praznina ne postoji,
rekoše mudraci.

Postoji,
dragi moji,
zgusnuta u strahu,
u plesu dugih sjena,
u vrijemenu tihog umiranja.






Bojali smo se, poželjeli vratiti
tisućljeća, zaviriti u sunčani kalendar,
slušati tišinu istine o nastajanju
zidina Dubrovnika i Zadra,
Dioklecianove palače,
šapat duše kamena.

u kamenom gradu Daorsonu
osluhnusmo vjetrom donesen
šapat kamenog spavaća
Ali smrt nije kraj
Jer smrti zapravo i nema.
I nema kraja.

Sjene su nestale, sunce je ostalo.

Na žrtveniku svitanja bijeli dim,
sunčanik je objavljivao zoru.
Rađao se dan iz sna.

Vrijeme tihog umiranja je opozvano. Preživjeli smo





Dijana Jelčić...

- 10:10 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 09.11.2022.

Radost širine…




“Maska Crvene smrti” pripovijetka je slavnog američkog pisca i pjesnika Edgara Allana Poea. poput mnogih Poeovih djela sadrži neke autobiografske elemente. Smatra se da je Poe u liku Prospera utjelovio sebe kao mladića, zdravog i imućnog, koji se bojao strahota vanjskoga svijeta.






Teško bi bilo tuge dijeliti samo s mjesečevim mjenama, očekivati utjehu od negromanta koji stoji u zavjetrini sna i zaustavlja navalu tuđinske muke, spriječava je da ovlada osjećanjima, da prisili na osvetnički bjes. U pustopoljini njenog okružja bjesni oluja vječne ljutnje. Tišina tutnja bukom neizgovorljivosti bolnih udaraca i jaukom srca. Na sceni života titra sjena pustolovke izašle iz priče „Maska crvene smrti“. Oko nje krinke igraju krabuljni ples i kao u tužnoj Poeovoj priči, čekaju prelamanje dana u dan da ubiju kneza Prospera i njegove sljedbenike.
Pitam se kada će se razotkriti, i kada će prestati maškarada? Hoće li nepoznata dama i njena družina razoriti postojanje u zamku ljepote?
Je li ovo ružan san ili tek privid nekog zakrabuljenog bremena koji izranja iz nietzscheanskog bezdanabolrdzi?
Bojim se da mi ne uzvrati pogled. Čujem grohot luđaka, vidim krabuljnu odoru bolesti utkane u povijest čovječanstva. Rođena na početku priče, zrcali se ljudska riječ, tiho kao lopov se uvlači u srce i krade ono najvrijednije. Ono jedinstveno, ono naše jedino. Riječ ubija snove i vizije, umrtvljuje želje. Omamljuje ono što jesmo.
Zar će nas riječ poistovjećivati sa maskom crvene bolesii?





Ježim se, ulazim u dolinu suza. Ispirem bolne ožiljke nekih uspomena i uranjam u legendu o postanku, u priču o kojoj se zrcali zemaljska kugla. Koračam stazama zvjezdanog globusa i osjećam vrtloženje nebeskog vretena. Pod svjetlima pozornice velikog svjetskog teatra počinje predstava istinskog života...
Dijana Jelčić





Nad otokom tanak pojas oblaka.
U radosti širine gorućim se sjajem,
nazire kugla, savršenstvo
božanske geometrije.

Nebo se igra. Objavljuje dolazak
budne snovitosti.
More pjeva odu jutrenju,
tišina titra u krošnji bora.
Od ljepote svitanja
zanijemili cvrčci.

Dan se pređom umilnih zraka
slijeva u svjest.

U sjećanju ustreptale vode
mirnoća pučine.




Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“, Kultura snova, Zagreb, 2014.

fotke... Jasna Marcelić

- 07:07 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 08.11.2022.

Čuda se događaju...






"Najvažnije područje davanja nije područje materijalnih dobara, već je ono u specifično ljudskoj domeni. Što jedna osoba daje drugoj? Ona daje od sebe, od najskupocjenijeg što ima, ona daje od svog života. To ne znači nužno da ona žrtvuje svoj život za drugu osobu, već joj daje od onoga što u njoj živi...Primijenjeno na ljubav, to znači: ljubav je moć koja proizvodi ljubav. "
(Erich Fromm: Umijeće ljubavi)






San o snu onih snova koje više nisam mogla u sebi probuditi. Uzaludno sam tražila svemirsku širinu, a kroviše samosažaljanja se spuštalo sve niže i niže.
Zrak je postajao sve gušći, entropija u duši, kaos u srcu, ni svijeće više nisu dogorijevale u mojoj blizini. Gasile su se od mojih uzdaha i nisu ostavljale željene sjenke na zidovima trenutka. Bila sam sklupčana u krilu vremena i umirala bez prestanka.
Smrt je bila okrutno daleko, a broj mojih koraka još nije naslućivao kraj životnog puta. Sivilo se rasipalo panoramom spoznaje, a sunce je zalazilo prije nego je dotaknulo zenit svijesti.





A onda osjetih... čuda se događaju kad povjeruješ u njih.

Na vratima svijesti moćnik uma, nasmiješena luda, simbol ushita, ničim povezan, povezuje sve. Grč rađanja, plač, suze, osmjeh.
Izronih iz kaosa. Osjetih tjelesnost, sebe u sebi. Dotaknuh tajnu genoma, proputovah rodoslovljem, vidjeh neviđeno, vidjeh moje oči, u njima lik mudraca, mislioca, pustolova, pjesnika.
U zrcalu svijesti ponoćni tango, metafora susreta na vratima vremena.
Tražili smo se u tajnama, čekali u pitanjima. Odgovori nisu bili važni.
Osjećali smo ih. Bili su ljubav.



Dijana Jelčić... „Umijeće svakodnevnog pokreta“ Kapitol, Zagreb, 2006. Pogl. „Utjelovljeni um“ str. 55.

- 08:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.11.2022.

Lakoća besmisla...




"Apsurd se rađa iz suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle izniknuti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."
A. Camus, Mondovi, 7. studenog 1913. - Villeblevin, 4. siječnja 1960., francuski književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine.






U voštanici svitanja na dalekoj hridi privid osvete bogova,
pobuna čovjeka, granice poslušnosti i moć nadanja,
na obodu zbilje buktinja sunca grli dan
u sjaju svjetlosti vizija besmisla,
guranje kamena uzbrdo
i zov istine,






Kaos oko nas, a život nas stalno tjera nekom redu
kojeg iskonski odbijamo jer nam nije prirodan.
Nema ga, ne postoji uzaludan čin, šapnuh

Uvijek sam nagonski slijedio neku nevidljivu zvijezdu.
U meni je neka anarhija, neki strašan nered.
Stvaranje me stoji tisuću smrti, radi reda,
a čitavo moje biće odbija red.
Ali bez njega bih umro razbacan… izgovorio si Camusovu misao.

Bio si bezimen, bio si poeta snovitosti,
snaga davnog zenita i vjetrom zapisano ime.

Sa stajališta Siriusa za nekoliko tisuća godina
poezija koju danas čitamo i pišemo biti će tek zvjezdani prah…
Camusovim apsurdom si dokazivao moć ovoga ovdje i ovoga sada.

Na obzoru sviće, približavamo se Suncu.
Ostvarujući želju da nam ruke
stare uporedo živimo
lakoću besmisla





Dijana Jelčić

- 08:38 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.11.2022.

Mala zrnca sunca…






Bila je istina: mala zraka sunca u tajni velikog prostora.
I ljubav koju više nismo razumijeli.
Ljubav koju više nismo razumijeli, a ona nam je prva otkrila svijet.
Zbog nje smo postali hrabri, preplivali rijeke i pregazili močvare.
Nju smo kao bijelo janje mira kroz poniženja na rukama ponijeli
da bi je spasili, nju jedinu, i da bi je izgubili posljednju...

Vesna Parun, Sjenke proljeća i bezimeni grad







Gledala sam život očima zaborava. Sjećanja sam pretakala u obrise, u konture tugaljivih riječi, u ruine razrušenih svjedočanstava prohujalih ljepota. Iz nutarnje tromosti je izranjalo plavetnilo željenih daljina, a onda si došao ti sa suncem u očima i romorom radosti na usnama. Odveo me u prošlost da osjetim rasprsnuće lanaca kojima sam se vezala za nepostojanje u trenutku.
Ne gledaj me kroz prizmu bolnih uspomena… govorio si… ulazili smo u perivoj vile rustice.





Doživjeh noć preporoda, oćutih povratak sjećanja.
Iz probuđenog sjećanja su izranjala mala zrnca sunca, svijet je počinjao i završavao u dubini mog pogleda, svijet vječno mlad u spokoju pamćenja.
Mogorjelo, miris lipa i okus maslina, vitkost breza i prošlost prelivena u trenutak sreće. Nova prostranstva uokvirena prastarim krajolikom.




Dijana Jelčić

- 08:08 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 05.11.2022.

Možda...







Voljela sam plave daljine, plesala s mjesecom i čitala poeziju.
Sandburg mi je zbirkom Tumačenje ljubavi,
odgovarao na mnoga pitanja.
Možda postoji negdje netko oćiju s puno malih divljih želja,
Pitala sam sebe i njega čitajući pjesmu.
Možda...

Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ona prestaje, kazivala je pjesma.
bojala sam se ljubavi, bojala sam se mjesta na kojem prestaje.
Možda će mi povjerovati, možda ću ja njemu povjerovati,
možda to zna tek vjetar iz daleke prerije?





Možda se oči pune malih želja kriju u vjetru što se
sa orkanskih visova spušta na pučinu oceana,
pitala sam auroru sa sjevernih mora.
Polarna svjetlost mi je odgovarala,
možda.




kazivala je pjesma

A onda u vlaku prema jugu susretoh oči pune želja,
nestrpljivih poput leptirica na livadi iz sna.
Prislonila sam glavu na njegovo rame
i kad me upitao hoću li poći s njim
rekla sam da, bez onog uvijek
prisutnog... možda.




Dijana Jelčić...

- 07:57 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 04.11.2022.

Ponavljajući trenuci...




Dobra pjesma je veliki doprinos realnosti. Svijet više nikad nije isti nakon što u sebe primi još jednu dobru pjesmu. Dobra pjesma pomaže da se promijeni oblik univerzuma, da se proširi svačije znanje o njemu samome i svijetu oko njega.
(Dylan Thomas)






Čitam i dočitavam pjesme napisane u vremenu tihog umiranja. Pisanje je bilo terapija, obrana od tuge i boli, od potonuća u strahove. U samoći sam čitala Danteovu božansku komediju, lutala kao Hrvatski pustolov njegovim postajama,
Samo je jedan netko, iz Hrvatske pustolov, došao posjetiti Veroniku našu, čija prastara glad ne gasne, u mislima zbori, gledajući: "Moj Gospode, Isuse Kriste, pravi Bože, je li tvoja slika bila tada kao što ju vidim sad?,
obnavljala davna vjerovanja, ubirala latice Empirejske ruže i slagala misaono osjećajni kolaž vremena.





2008 u blogosferi je, kao u Danteovom raju, titrala ljubav. Sretoh srodne duše i dobih utjehu... na današnji dan 2018, pod starim krovovima, na jutru poezije, susretoh blogoprijateljice.Obnavljale smo uspomene, Bio je to nezaboravan trenutak okrunjen fotografijom






Ponavljajući trenuci, obnavljanje uspomena na gozbe osjetila. Darovali su mi ime i boginju, ali na krštenju zanijekaše Dijanu... poškropljena svetom vodom dobih ime Dragomila... Dragana... Karleta... čudesno dvojstvo se ugnjezdilo u meni... u rodnom listu sam pagana boginja... u krsnom listu Dragomila... od djetinjstva volim slavlja... radovalla se darovima... raduju me još uvijek...
Danas mi je imendan... Dobih pjesmu na dar...






Kojoj dugujem što radošću sam ispunjen
I što se moji osjećaji bude kad budimo se mi
I što istog trena počinak dolazi kad vrijeme je sna,
Skladno disanje.
Ljubavnika kojih tijela mirišu jedno drugom
Koji misli iste misle bez potrebe da se zbori
I tepaju iste riječi bez potrebe da se neki smisao rodi.
Neće od zlovoljnog vjetra se zalediti
Nit' od sumornog tropskog sunca uvenuti
Cvijeće u cvjetnjaku koji je naš i samo naš
Al' posveta je ova da je drugi čita:
I bliske su ovo riječi u javnosti tebi upućene.

THOMAS STEARNS ELIOT



Moćna je poezija. Uzdigla me iznad slabosti duše i bijesa srca. Na dlanu zbilje doživjeh rađanje ljepote. Bogatija osjećanjem osjećaja, na horizontu svijesti oćutih snagu ljubavi, njeno tkivo u snovima, u tuzi izgubljenog vremena, u zatišju koje je naviještalo ljepšu uzdrhtalost tijela, nježnije treptaje srca.

Dijana Jelčić

- 07:57 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.11.2022.

San nije zastoj u životu...




Darovao si mi knjige... malenu knjižicu koja u sebi krije bitak tajne, srž početka, jezgru još neotkrivene istine o moći bijelle svjetosti i prirodi prostora i vremena... pokušaj razumijevanja Einsteinovog sna je poezija izrastajuće znanosti... misaono sučeljavanje Stephena Hawkinga i Rogera Penrosea.
Einsteinovi snovi od Alana Lightmana...





Svjetlost nam odaje tajne, a tajnu svog postanka krije.
Nevidljiva nas gleda, njenom nevidjivošću svijetlimo.
Poželjeh otključati njena vrata, vidjeti je, čuti je.
Anđeoski tajac, zvuk dolazi niotkuda,
iz bljeska jutra, možda iz tišine.

Jutros buđenjem osjetih, san nije zastoj u životu,
nego jedan od njegovih čudesnijih oblika.
istina kroz prizmu iluzija... narušavam tišinu

San nije zastoj u životu, nije debeli pokrivač noćne tame, nego
lepršav veo isprepleten jutarnjim mirisima... nedovezuješ se.

Iako neznam što je tvar od koje su satkani snovi,
osjećam kako postajem san, moj san i ćutim,
manje sanjam spavajući, nego budna...

Nevidljivost i njemost svjetlosi traje, neumorno njedri vječnost.
Iz sedefa izranja vizija lijepe nagosti i muk bijele svjetlosti.
Osjećam, san i zbilja se organski spajaju.




Dijana Jelčić

- 07:57 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 02.11.2022.

Dan tišine...





i obrat pjesme





Mary Elizabeth Frye... prepjev i obrat Enes Kišević






Tugujemo, ne zaboravljamo slike dragih nam bića, zaustavljamo ih u sjećanju, palimo svijeće, tihujemo s njima. Dan mrtvih duša uramljuje tu sjetu mirisom ruža i krizantema, titrajima nutarnjeg plamena i nježnim uspomenama. To je svjedočanstvo ljubavi koju nosimo u sebi, sinopsis života ispisan drhtajima tkiva sreće, tuge, žalovanja i radosti. Neizbježnost seobe duša me poziva na dijalog sa otišlima.

Zahvaljujem se stihom,





Osjećam, tek svojom srećom ih mogu učiniti sretnima, jedino tako se mogu odužiti na bdijenju nad mojim ovozemaljskim trenucima.

Dijana Jelčić


- 07:27 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 01.11.2022.

Palimo svijeće i sjećamo se...





Ne plači, ne stoj, nisam tu.
Malen taj grob mojem je snu.
Sad sam i muk i vjetra dah.
I krijes. I snijeg. Svjetla sam prah.
I žuti klas i sunca trak.
I lišća dažd, jutarnji mrak.
Ptica sam let, svod mi je dom.
Zvijezda kad sja, ja svijetlim s njom.
Ne gledaj grob, već suton plav.
Nisam umrla. S tobom sam sva.

Mary Elizabeth Frye... prepjev Enes Kišević






čujemo glas, utjelovljujemo uspomene, oni žive u nama...
otišlim dušama slava... vječna...
Uranjam u osobnu blizinu, u moć bezuvjetne prisnosti.
Živim lomne vrijednosti, čuvam slike prohujale zbilje.
Slike postaju nevidljive kada je svijest budna,
ali sigurna sam, one su uvijek tu kao
svjedoci naše nedjeljivosti od njih.





Dok njegovo srce vjekuje u zidu crkve Svetog Križa u Varšavi
dogodio se srcem odapet let ptice, čuli smo zvuke tuge
osjetili miris daljina, slobodu odabira ubrizganu
u rađanje, ostali smo mi i sjećanja...
palimo svijeće i sjećamo se,
ali ne samo danas,





Dijana Jelčić …

- 09:29 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>