Marketing
Vrijeme samoće...
Tek na posljednjoj stranici romana, čitaoci shvaćaju da se ustvari govori o kosmičkoj samoći južnoameričkih plemena i porodica, koje jednom kovitlac vremena zauvijek izbriše sa lica zemlje, ostavljajući iza sebe samo prašinu i poneki zapisani pergament o njihovom postojanju. Jedan takav pergament je upravo roman STO GODINA SAMOĆE.
izvor... analiza školske literature...
Živjela sam na margini života i sjećanja, sna i zbilje. Kao stanovnik Makonda, grada izvan vremena, grada pod nezaustavljivom poezijom kiša. To je bilo vrijeme, predugo vrijeme, vrijeme slično vremenu Marquesovih 100 godine samoće u kojima sam prelazila granice mogućnosti življenja, tragala za izvorištem sna. Pisah pjesme. Ne znadoh ih kolorirat, oplemeniti mirišljavom koprenom vječnosti. Srce je usnulo snivalo u tišini noći.
Mjesec se igrao sa osjećanjima, bez plime i oseke uzbuđenja ih pretakao u ocean snova.
Samoća nije usamljenost, osjetih je kao milovanje. Uronih u odaju tišine, u igru kradljivosti i jecaja praznine. Na vjertometrini sudbine zamolih oproštaj za grijehe kojima sam trovala izvor ljubavi. Osluhnuh zov tišine, začuh romor sreće, žubor veselja, sonatu ljubavi.
Danas nas je, kao u Makondu, probudila poezija kiše. Živimo vrijeme samoće u dvoje... u dvoje se lakše sanja... jednog davnoga ljeta, našeg naglog ljeta...1987. njemu za rođendan, napisah ovu pjesmu, danas mi se čini aktualnijom nego onda...
U kutku svemira, u bumbaku svjetlosti, osmoga dana,
osmoga mjeseca u sazviježđu „lava“ se rodio pjesnik.
Tajna Svemira, život utkan u poeziju vremena,
u trenutak, u titraj oka, u ovo malo ništa
u kojem se ogleda delta zelene rijeke,
nebo, more i zemlja, trojstvo ljepote,
i smrt, naše sužanjstvo vječnosti.
Lelek sebra, moć kmetovanja
nečem nepoznatom,
nedohvatnom,
nestvarnom,
a našem.
Zvijezde pod kojima smo rođeni zrcale našu nedjeljivost od kozma.
Onog naglog ljeta...1987. njemu za rođendan, napisah pjesmu,
danas mi se čini aktualnijom nego onda...
Dijana Jelčić …
Post je objavljen 20.11.2022. u 09:19 sati.