Nasilje naše svagdašnje...
Pitanje nasilja poput »noćne móre pritišće mozak živih« (Marx). jedno je od onih što ga ne možemo izbjeći niti kada bismo to stvarno htjeli. Voljni moment bio bi u tome slučaju uzaludan bijeg od nužnosti suočavanja s onime što čini naš svijet baš »našim« hic et nunc, ovdje i sada. Različiti su mogući pristupi fenomenu nasilja. Neki u njemu vide tek puki negativitet. Zbog takva viđenja apstrahiraju se sva ona tomu suprotiva koja bi pokušala vidjeti konstitutivni karakter ovoga fenomena u svakom objašnjavanju naše suvremenosti. Nasilje, sila, nasilno... ovdje se vide tek kao prepreka ostvarenju ljudske samobitnosti koja bi se sastojala u izbjegavanju svih nasilnih činova u našoj egzistenciji. Značaj mirnog života isključivao bi svaku uporabu nasilja. No, je li tako nešto uopće moguće?
Hanna Arendt
Nasilje nad narodima, u obitelji, u školi, na ulici... kao sive nijanse svakodnevice trenutaćno lebde nad nama.
Žene su mi najbliže. Njima napisah pjesmu.
Zaboravi, promjeni obrazac,
zaustavi sjećanja, nasmiješi se.
Osmijeh ti dobro stoji, opiši osjećaj,
iskorak u nepoznato, u svijet mogućnosti.
Uzdigni Nikinin stijeg,
koračaj, izvrši obećanje,
u ognju vremena je istina.
Koračaj sunčanom stranom,
ne okreći se, iza ostaje sjena,
uporna, bezbojna pratilja mraka.
Uroni u sebstvo, ostani vjerna sebi
i Heraklitovoj vatri, bliskosti sa logosom,
početku prije rađanja bogova, temelju svijeta.
Budi bestjelesni plam, živuća baklja neugasivih
čežnji za daljinama, blistanje svijesti do pročišćenja,
do iskona mudrosti.
Dijana Jelčić
|
