(Erich Fromm: Umijeće ljubavi)
San o snu onih snova koje više nisam mogla u sebi probuditi. Uzaludno sam tražila svemirsku širinu, a kroviše samosažaljanja se spuštalo sve niže i niže.
Zrak je postajao sve gušći, entropija u duši, kaos u srcu, ni svijeće više nisu dogorijevale u mojoj blizini. Gasile su se od mojih uzdaha i nisu ostavljale željene sjenke na zidovima trenutka. Bila sam sklupčana u krilu vremena i umirala bez prestanka.
Smrt je bila okrutno daleko, a broj mojih koraka još nije naslućivao kraj životnog puta. Sivilo se rasipalo panoramom spoznaje, a sunce je zalazilo prije nego je dotaknulo zenit svijesti.
A onda osjetih... čuda se događaju kad povjeruješ u njih.
Na vratima svijesti moćnik uma, nasmiješena luda, simbol ushita, ničim povezan, povezuje sve. Grč rađanja, plač, suze, osmjeh.
Izronih iz kaosa. Osjetih tjelesnost, sebe u sebi. Dotaknuh tajnu genoma, proputovah rodoslovljem, vidjeh neviđeno, vidjeh moje oči, u njima lik mudraca, mislioca, pustolova, pjesnika.
U zrcalu svijesti ponoćni tango, metafora susreta na vratima vremena.
Tražili smo se u tajnama, čekali u pitanjima. Odgovori nisu bili važni.
Osjećali smo ih. Bili su ljubav.
Dijana Jelčić... „Umijeće svakodnevnog pokreta“ Kapitol, Zagreb, 2006. Pogl. „Utjelovljeni um“ str. 55.
Post je objavljen 08.11.2022. u 08:08 sati.