Tajnom obavijena…
Krenuo je ispunjen strahom i željom. Strahom? Od sebe samoga, svoje neukrotivosti, samotnjačkog nagona i njene tajanstvenosti.
kazivao joj je stih Brassensove chansone...
Skupi svoje kosti, draga,
čuvaj svoje čari,
premršavim ne hrlim,
u meni vatra žari da kosturove grlim.
A želja?
Čeznuo je za mirisom njene kože i toplinom usana, za nesuvislim rečenicama njene djetinje sreće. Sanjao ju je iako su joj nedostajale obline koje ženu čine zanosnom i neodoljivom za mušku strast. Uvukla se u onaj dio mozga u koji dolaze sva, a ostaju samo neka sjećanja. Preuzela je zadaću srčanih zalizaka i postala hrana za noći u kojima je lutao literaturom, tražio Sirius ili čekao Godota.
Bojeći se sebe dozvolio je njoj da dotakne emocije koje je ljubomorno skrivao pod vrbama na obali zelene rijeke. Ušla je u njegov život, dotaknula onaj do nje nedotaknuti dio srca i na kamenoj postelji djetinjstva iz njega riknu vulkan nježnost i žudnja za sjedinjenjem.
Nije puno pričala o sebi. Odgovorila mu je stihom,
dozvoli srcu da diše.
onda ćeš znati
je li moj glas
budućnost
koju želiš.
A onda je otišla. Ostali su samo tragovi njihovih koraka, sunce nad posteljom i sjećanje na siluetu njenog osmijeha. Tajnom obavijena njena prošlost i sadašnjost postadoše toliko važne da je poželio sam skinuti taj veo.
Nitko ga nije prisilio da krene, da upozna njen grad koji je poznavao samo iz uzbuđenja. Stigao je. Pružila je ruke kao da sanja. Zatvorila uzbuđenje u zagrljaj novog vremena, njihovog vremena, mnogo stvarnijeg od stvarnog. Stajala je pored njega u prevelikoj modernoj jakni i djelovala još sitnije. Sigurna u ljubav, nesigurna u biću. Prvo što je izgovorio bio je zadnji stih Brassensove pjesme,
Ganutom meni na koljena je sjela
i utvrdih joj rebara broj.
Ta vrla vreća kostiju puna,
prije ni pare vrijedna...
uđe u srce moje
i izlaska nije, rad blaga nijedna...
Zavolio je tu vreću kostiju.
Dijana Jelčić
|
