Pjesma mrtvog pjesnika...
Tin Ujević
Čestitka za rođendan
Na dan kad imah dvaesedam ljeta
u cvjetnom sjaju julskog perivoja
ko listak moje srce zatrepeta,
jer tebe srete, Izabrana moja.
Pleća mi kažu breme tvojih sjeta,
a oči — očaj što ikad postoja,
pokćerko Trećeg Boga Parakleta,
sa zvučnom dušom tičjih slavopoja.
Niko mi nije reko tvoje ime,
ni tvoju tugu preko parka pusta,
al neizbrisiv pečat Hjeronime
bilježi tvoja idealna usta,
i ne znam ime, i ne znam prezime,
al poznam boštvo usred hrama pusta.
Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.
Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.
Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!
Pjesma mrtvog pjesnika... pjesnik pjesniku glasom umrlih pjesnika... Dobriša Cesarić
|
