Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/dinajina-sjecanja

Marketing

Ceremonija pripadanja...





Presuditi o tome ima li ili nema smisla živjeti znači odgovoriti na osnovno pitanje filozofije. Ima li svijet tri ili više dimenzija, a duša devet ili dvanaest kategorija dolazi tek poslije toga. Ako si ne odgovorima na egzistencijalno pitanje sva druga pitanja postaju igrarije. Piše Camus.
Nietzscheova tvrdnja da mislioc, koji želi biti dostojan poštovanja propovjeda osobnim primjerom, nam odgovara na osovni upit. U tom odgovoru je tajna svjesnosti i smislenosti, on predhodi završnom činu sudbine. Očiglednost koju srce osjeća i tumači duši je nutarnji dijalog koji obavezuje, ravnoteža između očevidnog i poetskog koja obznanjuje sklad života.
Čitala sam i doćitavala knjige dvojice mislioca. Teško osjetiti pravi tren u kojem taj suptilni korak u tankoćutnost svjesnosti postaje djelotvoran. Odustajanje od tog koraka je slično posljednjem činu melodrame kojim priznajemo svoje duševno samoubistvo.






Jednoga dana, lutajući knjižarom pronađoh knjigu "Ceremonija oproštaja" pisana dušom Simone de Beauvoire. U tu knjigu je zgusnula deset zadnjih godina života sa Sartreom, njihove ragovore, njihova misaona sučeljavanja, njihovu ljubav i prijateljstvo. Kao da se snaga kroničarke te tankoćutne kronike pretočila u mene osjetih skučenost egzistencije u kojoj sam samo životarila. Ponesena jačinom autoričinog izričaja otvorih zakračunate dveri svijesti i zakoračih u zemlju vječnog sunca.






Bio si eremit vječnost. Iz orahove ljuske si vadio trenutke, stvarao vrijeme, odgonetao enigmu ljepote. Preo si tajanstvenu nit, kukičao pjesmu oko moga sluha, omatao me metaforama do uzavrelosti čula. Osjećala sam kako se znoj srca slijeva u pehar strasti.
Brojao si rosu na laticama ruže. Smijala sam se. Svitanje me obgrlilo tvojim dahom, trojstvo jutrenja, sakrament na dverima života. Bez kraja i početka, iz utrobe svemira je izronio začetak skladne zadanosti, začarani krug pripadanja. Upleteni smo u okno zbilje. Ono iza i ono ispred nije važno. Bdijemo nad školjkama, usrećuje nas šum mora i bjelina pjene iz koje izranja san.





Dijana Jelčić


Post je objavljen 22.11.2022. u 07:47 sati.