Mala zrnca sunca…
Bila je istina: mala zraka sunca u tajni velikog prostora.
I ljubav koju više nismo razumijeli.
Ljubav koju više nismo razumijeli, a ona nam je prva otkrila svijet.
Zbog nje smo postali hrabri, preplivali rijeke i pregazili močvare.
Nju smo kao bijelo janje mira kroz poniženja na rukama ponijeli
da bi je spasili, nju jedinu, i da bi je izgubili posljednju...
Vesna Parun, Sjenke proljeća i bezimeni grad
Gledala sam život očima zaborava. Sjećanja sam pretakala u obrise, u konture tugaljivih riječi, u ruine razrušenih svjedočanstava prohujalih ljepota. Iz nutarnje tromosti je izranjalo plavetnilo željenih daljina, a onda si došao ti sa suncem u očima i romorom radosti na usnama. Odveo me u prošlost da osjetim rasprsnuće lanaca kojima sam se vezala za nepostojanje u trenutku.
Ne gledaj me kroz prizmu bolnih uspomena… govorio si… ulazili smo u perivoj vile rustice.
Doživjeh noć preporoda, oćutih povratak sjećanja.
Iz probuđenog sjećanja su izranjala mala zrnca sunca, svijet je počinjao i završavao u dubini mog pogleda, svijet vječno mlad u spokoju pamćenja.
Mogorjelo, miris lipa i okus maslina, vitkost breza i prošlost prelivena u trenutak sreće. Nova prostranstva uokvirena prastarim krajolikom.
Dijana Jelčić
|
