Moć tišine i sjećanja...
U dnevnoj sobi mirisi došašća, plam svijeća i
nečujni romor svemira. Ćutim začeće postojanja.
Tišina dotiče srž bitka, kovitla zanose u lucidnost sna.
Probudih se u zamotuljku sreće.
iza spuštenih trepavica, oćutih istinu.
djetinjstvo u sljezovoj boji, sva moja lica,
uplakana i nasmijana u procesu odrastanja.
Riječi osvješćuju praslike nesvjesnog,
u dubinama skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti.
Srce udiše nježnost bliskosti, pjenušanje se širi tijelom.
Srce pamti vrijeme prije rađanja, pamti dodire,
slijeva ih u gnjezdo emotivnog pamćenja,
ucrtava neizbirisive ikone na zidovima
nutarnjeg svetišta, daruje krila za let
u vječno željene plave daljine,
ka mirisu lipa u tvom gradu
u dolini zelene rijeke,
u tišinu močvare,
u moć.sjećanja.
Osjećam te tišinom i sjećanjima...
Dijana Jelčić
|
