dinajina sjećanja

petak, 31.07.2020.

Kao vjetar pred oluju...







Nad gradom navala vrućine. Kao pod staklenim zvonom smo došetali do parka fra Grge Martića... dok sutonsko sunce obećaje smiraj zaustavljamo se na terasi kafića... stotinjak koraka je promijenilo ritam srca... uz cvjetove oleandra u sjeni breza se bude uspomene... vječni izazov razgovoru ni o čemu u kojem je sve...





I srce se umirilo, sluti navalu ljepote, titraje neurona u čeonom režnju, vrtloženje misli,
njihovo slijevanje u rotor simpatikusa i parasimpatikusa, u svoj mir i nemir.
Ćuti neizrecivost uzdrhtalosti staničja nutrine, nedokazivu povezanost ritma srca i univerzuma,
neopisivu usklađenost kovitlanja zavojnica vječnosti i trenutka.
Na usnama riječ dolutala sa početka priče o nama i svemiru,
tajnoviti kod prvog helixa rasplinutog u prostor vremena, u sedmodnevnu viziju.
Sreća klija iz iluzije osmog dana, rođenja čovjeka.

Ritmom prauzora u koljevci mjesečevih mjena, srce je slovkalo tvoje ime. Poznavalo te prije mene,
ispisalo rebus u pjesmi strancu, nezemaljcu, prabiću. Osjećalo te u Sengorovoj poetici zbilje, u stihu

slušaj češće stvari nego bića,
glas vate se čuje,
slušaj kako jeca
list na vjetru.
To glas je praotaca.

Došao si, progovorio jezikom cvijeća, šapatom vlati trave, sjajem Sunca,
poviješću poetskog izričaja. U disanju staničja naslutih titraj Fibonaccieve nule,
bljesak božje iskre, izrastanje zavojnice zlatnog trokuta, utjelovljenje kozmičkog zakona.

Krenuh putevima uzbuđenja. Još uvijek lutam beskrajnim širinama
univerzuma strasti… i šapućem,

Volim te… jer možda se ipak u te dvije riječi
zrcali cijela kozmologija uma
i kozmgonija ljubavi.

Dijana Jelčić


- 08:08 - Komentari (19) - Isprintaj - #

četvrtak, 30.07.2020.

Miruj, u smrti se sniva...




Dogodilo se 30. 07. 2008 u 18h i 18 minuta...
Matoš bi rekao... samo njena kosa još je bila živa i ona mi reće... miruj, u smrti se sniva...
počivaj u miru draga teta...





"Pri rastanku su zaboravili zatvoriti vrata sjećanja,
ugasiti vatru na ognjištu uspomena.
Otišli su praćeni svatko svojom mladošću,
misleći to je dovoljno za ostvarenje sna.

Vrtlozi želja su se vraćali
a oni se, na ruševinama snova dobroti nadali,
željeli tračak spasenja,
bježeći od bola i poniženja,
zaboravili su zatvoriti vrata uspomenama
i na ognjištu želja ugasiti vatru snovima.

Ljubav je tinjala,
grčila se, tražila puteve
nalazila ih i gubila u uzdasima,
u kristalnoj kugli daljina
i kricima osamljenih sudbina."

"Lutajući snovima,
gradila je svjetionike na hridima
nepoznatih mora,
krala osmjehe u zvjezdanim zagrljajima,
sanjala o uvali mladosti,
o mirisu tek procvalih lipa,
o susretu na davno zapretenom ognjištu
na kojem su iskrile želje u sjećanjima."

"Ako si našao tišinu vječnosti
ako si posadio čemprese
u dolinama gdje su nicali naši nemiri,
cvjetali naši prvi dodiri
i krenuo stazom nove sreće,
Tvoje sreće...?





Sjećam se kako je govorila da mu je još toliko toga željela reći, da su njene misli bile puno dublje od trenutka u kojem su samo kratko vrijeme voljeli blizinu. Plakala je osjećajući njegovu bol i njenu nemogućnost da promijeni sudbinu. Željela mu je pričati o obećanoj zemlji s beskrajnim livadama plavoga cvijeća, horizontu koji ne prestaje, o zvijezdanim stazama univerzuma, putevima ljubavi i čekanja.

A On je otišao u dugoj koloni nesretnika, nestao na križnom putu u grobnici bezimenih.

Ostala je sama. Ostala su joj sjećanja na sutone u kojima su zajedno lutali nebeskim beskrajem, jedna jedina fotografija i pisma zatvorena u kutiji isprepletenoj od vlati osušene trave njihove mladosti.

Dijana Jelčić


- 07:00 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 29.07.2020.

Heraldika grada...





U našem kvartu, na uglu Martićeve i Vojnovićeve ulice osvanuo je divan mural akademskog slikara Igora Taritaša....
Stepenice simboliziraju uspon i nadu... pozivaju da uđemo u dnevni boravak.
Između dva trenutka ostvarujemo dimenziju umjetnikova sna,
gubimo se u preponama svjetla, smanjujemo do planetarnih fikcija,
postajemo nestvarno stvarni i misaono uranjamo u sliku.





Nad gradom lebdi san, srebrnkastoplav, nedorečen.
sjedimo pod brezama, srce Mjeseca
razlijeva boginjino srebro.

Diskretna moć ženskosti gradi mostove
među epohama, uramljuje povijest
u privid hrama, potvrđuje
heraldiku grada.

U tvojim očima Luna, simbolika mjena
i moć trojstva, metafizikom vječnosti
ljubav utkana u tjelesnost svijeta.

U pregibima tmine ushit svjetla,
zvučno zrnce tišine
i šutljivo svitanje.

Uzbibana zornicom gugutke
čarolija noći nestaje.

Grad se budi,
dan bjelinom uranja
u krilo vremena.

Dijana Jelčić


- 07:07 - Komentari (26) - Isprintaj - #

utorak, 28.07.2020.

Pledoaje emotivnom umu...





Pledoaje emotivnom umu...

U prošlom stoljeću se jedva slutilo o emocionalnim ustrojstvima ljudskog uma iako su ona bila izučavana i prikriveno prisutna kod Freuda koji je, razvijajući psihoanalizu, pokušao razbiti monopol razuma. Mnogi znanstvenici su odbacili njegovu pretpostavku da nije samo razum, nego razum vođen ljudskom potsvješću gospodar ljudskih čina. Krajem stoljeća je istraživanje mozga dovelo do otkrivanja mozgovnih, do tada, nepoznatih djelovanja. To je potaklo i otkrivanje zatomljenih ljudskih osobitosti i promjene u shvaćanju i objašnjavanju slike o čovjekovom stvarnom postojanju. Među ostalim novonastalim uzorcima je emocija postala sudionikom čovjekovog uma, nedjeljiva od njegovog "čistog" razuma…

Predubok je bio jaz između misli i osjećanja… misli su se rojile u prednjem režnju reljefa svijesti… osjećanja mirovala na drugoj obali… tražila sam riječ premosnicu nad bezdanom ništavila čujne čulnosti… skupljala poderotine nutarnjeg neba i krhotine srca… slagala ih u kolaž svjesti… pisala pledoaje emotivnom umu… slušala poeziju suza… uranjala u kapi rijeke sjećanja… uzalud… riječ se krila u tišini podsvjesti… u zatomljenim osjećajima… u beskraju nepostojanja… nijemost nutrine je prijetila zgusnućem u crnu točku nestajanja… u točku nutarnjeg sljepila…u netalasanje valova spoznaje… u mrtvilo besane budnosti… bila sam utamničena u krletci katarze… vezana sjećanjima za žrtvenik na kojem je dogorijevala svijeća emotivnosti… tražila sam riječ kojom bih oživjela nenapisane pjesme i sve zapise misaonog uma uklesane u pamćenje pretočila u izričaj osjećaja…

Dijana Jelčić.. Umijeće svakodnevnog pokreta, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://pledoaje-emotivnom-umu.blogspot.com/






Sinoć smo u predvečerju prošetali kvartom... na terasama kafića živost i smijeh mladih... stolovi za dvoje postavljeni na distanci, osoblje s maskama na licima ljubazno... u zraku je titralo sutonsko sunce... u nama zatitrao emotivni um... onaj divan osjećaj lakoće postojanja... sjeli smo za jedan slobodan stol i kao uvijek potekao je dijalog o davno napisanom... dialog koji u trenucima mirnih nemira ponavljamo...


"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj."
"Zašto mi recitiraš Sandberga?"
"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"
"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"
"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"
"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"
"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."
"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"
"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"
"Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav "
"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavno ljubav."


Dijana Jelčić

- 08:08 - Komentari (19) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.07.2020.

Život je san...







Naše naglo ljeto 1987. Na Lovrijencu premijera… život je san... filozofska je alegorija i najpoznatije djelo najvećeg dramatičara španjolskog baroka, Pedra Calderóna de la Barce.

„Čemu divljenje i čuđenje? Zar ne vidite sasvim jasno da je san bio moj učitelj i da još uvijek, evo, strepim da ću se opet probuditi i opet doći u tamnicu? Pa kad i ne bi bilo tako, samo sanjati već je dosta, jer sanjajući spoznao sam da svaka sreća čovjekova nestaje kao pusti snovi... O, malen je dar nam dan, jer sav život - to je san, a san su i sami snovi... “





Poslije predstave, pod zvjezdanim nebom, na vrhu Lovrijenca, osjetih bljesak istine… naše naglo ljeto i snovi... ne, nesmijem dozvoliti rasplinuće sna… neću više zakoraćiti u osobnu tamnicu… neka san o snu u snu traje… Camus je rekao … voljeti nekoga znaći željeti ostariti s njim… poželjeh i te noći, negdje pred svitanje, napisah pjesmu…

Polako, iz zlata sunoćja, izranja Luna jasna i bijela.
Nad bezdanom noći, nebom razasut zlaćan
sjaj i Lunina srebrena kosa.
U očima san, učitelj, misao se slijeva u istinu.
Ne dozvoli bezdanu uzvraćanje pogleda,
Gledali smo zvijezde.

Na žrtveniku duše lumin sjećanja,
drevan stih, život je sjen i san.

Na sceni trenutka proročanstvo u
zvjezdama i želja na usnama,
nad Lovrijencom ljetna noć i
mjesečina do svitanja.

Jutrom odlazi Luna,
sunčeva nevjerna
ljubavnica,
na nebu tek
njen sjen,
u tvojim očima
san.

Život.

Dijana Jelčić…


- 08:08 - Komentari (30) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.07.2020.

Budi strpljiva...





Nitko zapravo ne zna porijeklo riječi “kič”, iako je bila uobičajena u Njemačkoj i Austriji krajem 19. stoljeća. Nitko također ne zna kako zapravo definirati tu riječ. Ali svi raspoznajemo kič kada ga vidimo. Lutka Barbie, Walt Disneyev Bambi, Djed Mraz u samoposluzi, Bing Crosby koji pjeva Bijeli Božić, fotografije pudlica s mašnama u njihovoj dlaki. U vrijeme Božića okruženi smo kičem – izlizanim klišejima, koji su izgubili svoju čistoću, bez postizanja mudrosti. Djeca koja vjeruju u Djeda Mraza ulažu prave emocije u fikciju. Mi koji smo prestali vjerovati, imamo ponuditi samo lažne osjećaje. Ali zavaravanje je ugodno. Dobar je osjećaj pretvarati se, i kada se svi pridružimo, to je gotovo kao da se uopće i ne pretvaramo.

Imala sam lutku Barbie i Disnieyevog Bambia... Volim predbožićni kič... očito sam već kao dijete ulagala emocije u fikcije... volim se igrati riječima i opisivati emocije do kičastog doživljaja... volim lutati fotoalbumima i igrati se fotografijama do nastajanja kičastih kolaža... zavaravam se...




Budi strpljiva do zvijezda, obuzdaj jecaje
ranjenog grala.

Vapaj srca u mreži vjetra,
zrno zlata na sjenovitoj obali dana,
vir straha u dubini noći.

Spirala svitanja pretoči horizont
u ocean želja,
sunce sakri korijenje noći,
pokrenu oblake.

U krošnji jutrenja romor
nebeskog suzvučja,
glas vjetra prepun
poezije obećanja
i disonanci
tišine.

Ošamućena čekanjem,
izgubih osjećaj za stvarnost,
poželjeh zaborav, nepovrat sjećanja.

Shrvana čežnjom vrisnuh,
čovjek živi samo jednom,
prošlost je laž,
varalica u zrcalu iza vremena,
tek preslika originala.

Vjetar zaustavi strijelu umiranja,
stidljivo sunce prosu zlato na
vrata vremena.

U zamjenu za
obećan mir,
sudba nam
darova
nemir
zbilje.

Dijana Jelčić


- 08:28 - Komentari (22) - Isprintaj - #

subota, 25.07.2020.

Dan izvan vremena...






Nebo je noćas munjama, gromovima i kišom
ispiralo težinu prohujalih dana. Porađalo dan izvan vremena.
U tutnjavi oblaka stih zaustavljen u sjećanju.

Opusti se, zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli mislii sjećanja,
dovoli srcu da diše.

Bog sunca stoluje u svijesti.
Brani nas od Falstafa, lažljivaca,
iluzionista, prodavača magle.
Disanjem srca uranjamo
u klepsidru sunca,
u dan sveopćeg oprosta,
u dan umijeća vremena.





Iza obzora sjaj svitanja,
u tvojim očima san,
gubim se u izričaju bez srži.
Izmišljam riječi,
a znam
tebi ne znače isto.

Smiješiš se…
ljubav je jednostavnija.

Odvodiš me na žetvu plodova
apolonizijske zbilje i dionizijskih snova.

Uranjamo u dan izvan vremena...

Dijana Jelčić



- 08:08 - Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 24.07.2020.

Ljubav, prostor i vrijeme...






Iza horizonta početka, u jezgri vječnosti, zgusnuta povijest svemira. Ispred obzora obrisi skrivene stvarnosti, mogućnost višestruke zbilje.
Na izjavu Nielsa Borhna... sve je moguće iako nije dokazivo... Einstein je rekao... Ne vjerujem u to jer Bog ne kocka....
Ostala je čežnja za zagrljajem teorija relativiteta i kvanta, zagrljajem mikro i makrokozma, za ostvarenjem njegova sna.
Osjećam ovitak čežnje, misli dolutale sa početka koji možda i nije početak.





Pročitala sam i tri knjige Briana Greenea... Elegantni svemir, Tkivo svemira i Skrivena stvarnost....
popularno znanstvena djela prepuna opisa i metafora od kojih čitaocu zastaje dah...
Novonastajuća kozmologija i knjige napisane o njoj su poetični tekstovi izrasli iz univerzuma ljudskog uma. Pročitano ostavlja neizbrisiv trag u galeriji pamćenja. Stvarnost, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši dar koji mi, svojim djelima, darovaše sanjari znanosti.

Robujem li viziji ljepote nedoživljavajući njen stvarni oblik?... poželjeh saznati istinu… odvojiti privid od stvarnosti… oćutit titraje ovozemaljske egzistencije… dotaknut sve njene pojavnosti.
Osjetih kako u srži svega postojećeg, u najtankoćutnijem djeliću bitka bdije tajnovita, jedinstvena, vječna i sveprožimajuća energija.
Među zrcalnim neuronima, u odaji ogleda i odjeka odživjeh vrhunac samoće, prauzrok djelovanja i nedjelovanja, vidljivog i nevidljivoga, uporište i potporu, savršeno, neopisivo i neizrecivo, beskrajni ocean kosmičke svijesti… čitajući knjigu Briana Greenea... skrivena stvarnost... pokušavam osmisliti i vidjeti upravo to skriveno... uspostaviti konstruktivan dijalog s piscem... razumjeti, uistinu razumjeti kozmičke zakone i vizualizirati paralelne svemire...

U mikrokozmu privid makrokozma, zagrljaj prostora i vremena, porod četvrte dimenzije.

Einstein nam je teorijom relativiteta pokazao da nema apsolutnog prostora i vremena. Svjetlošću je zaoblio prostor i vrijeme u novu dimeniju. Priroda je za nas shvatljiva do treće dimenzije, za četvrtu nemamo osjetilo spoznaje. Možemo je tek misaono dokućiti.
Teška je spoznaja te nove slike stvarnosti. Mi kupujemo prostore i prodajemo svoje vrijeme. Nekada se cjenkamo zbog tih entiteta, jer je svijet koji vidimo puno lakše objašnjiv, shvatljiv i prihvatljiv, nego sama stvarnost prirode.

Spoznavši da je univerzum dinamična, nedjeljiva cjelina koja u svoje postojanje uključuje uvijek i promatrača, mene, tebe, nas, me jednostavno prisiljava na drugačije razmišljanje.
Osjećam porinuće uma u carstvo neizračunjive bitnosti, u svijet mogućnosti vječno nastajuće stvarnosti.

Nad tijelom pojavnosti metafizika svijesti i triptih,
ljubav, prostor i vrijeme.

Divno je ovo svitanje!

Dijana Jelčić
- 11:11 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.07.2020.

Njihaljka vremena...




Proudila me kiša, ne poezija.Zidna ura odkucava vrijeme,
prisilno bdijenje pred svitanje.
Nebom se razlilo sivilo sjete, u kapima kiše zastoj svjetla,
ljeto jeca za suncem.

Pokušavam razmaknuti nebo, razumjeti govor oblaka sloodna poletjeti u beskraj.
U odmaku od vječnosti, na tlu zemaljskih zbivanja oživljava onostrano.
Ništa nije zauvek dano, kao ni ovo jesenje jutro u srcu ljeta.
Sinoć smo razgovarali o nemogućem što postaje moguće...


Nema smisla baviti se umjetnošću ako ne znaš što je kvazar a što sudar galaksija, govorio si tišinom koja se sjedinjavala sa tonovima simfonije koja je titrala u eteru.
Isto tako nema smisla baviti se povješću ili fizikom ako ne poznaješ dramaturgiju ljudskog mozga, odgovorih ti prkosno.

Filozof David Chalmers se u svojim esejima pita, kako mogu stanice mozga stvarati subjektivni doživljaj, kako je moguće da iz titraja neurona izranja ljepota sadašnjeg trenutka, nastavio si filozofski.

On taj proces naziva magijom, uspoređuje ga sa čarolijom pretvaranja vode u vino. Neshvatljiv, nikada objašnjen, nikada dokazan proces u koji već dva tisućljeća jednostavno vjerujemo, rekoh promatrajući jutrenje u tvojim očima.

Koliko je nama danas shvatljivo to neshvatljivo? pitao si me bezglasjem uma.

Dogodi se u izvjesnom trenutku života, trenutku nama nepoznatom i nevažnom, dogodi se nešto novo, do tada nepoznato, jednostavno se dogodi i zaiskri na našem unutarnjem nebu, postane malena zvjezdica u sazviježđu spozanje. Zvjezda do zvijezde, slično Plejadama na zimskom nebu, plešu svoj tajanstveni ples i pretvaraju to neshvatljivo u kozmogoniju uma, u beskraj koji se još uvijek zrcali u metafizičkim teorijama znanosti, ogleda u filozofskim studijama univerzuma uma.
Kao što su nekad bile teorije o materiji i sili, tako danas izrastaju eseji o zagrljaju tijela i duše i stvaraju poetiku našeg sudjelovanja u beskraju vječnosti. Tek sinergijom nas i svemira ostvarujemo harmoniju postojanja. .



Slijedim Ovidijevu misao.."Srce me vuče, da pjevam prijetvore u druga tjela."
Umanjujem se, skidam tjelesnost, postajem energija,
putujuća misao kroz sjećanja.

Voljeli se Piram i Tizba,
bio je zid, bio je gavran,
otac nije dozvolio, murva je pocrnila,
postali su drvo.

Ja sutra mogu postati prah, a ti pijesak,
to je u nama, to su naša prirodna stanja.
Savladavamo konstantu brzine,
putujemo kroz vrijeme do velikog praska,
do bljeska božjeg oka, do poroda svjetlosti
i zaobljavanja prostora,
do postojanja u iskrama fotona i titraju struna. .

Iz naizgled besmislenog plesa u ritmu simfonije svemira
izranja preobrazba svijesti,
metamorfoza zaboravljenih otkucaja srca,
tragovi u pamćenju,
u ritmu njihaljke našeg vremena.

Dijana Jelčić



- 08:00 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 22.07.2020.

Na obodu kruga...






Sinoć smo savladali uobićajeni krug koraka našim kvartom... na terasama maleni krugovi nasmijanih ljudi... na nekim zgradama su još uvijek vidljivi ožiljci od potresa... zaustavii smo se na terasi novootvorenog restorana interesantnog imena... Vegošpek... na meniu mješavina mesnih i nemesnih delicija... odlučili smo se za gaspačo od krastavaca i salatu od tunjevine i avokada... odlična lagana večera za vručinu odlazečeg dana... osjetili lakoću postojanja... misaono lebdjeli u mjehurićima sapunice... razgovarali o krugovima...






Promatrajući Dürerovu grafiku Melancolija I, zaboravljam značenje naslova, ne razmišljam o simbolima patnje i tugovanja. Pričinja mi se Dürrer je penjući se ljestvama nadahnuća prekoračio granicu ljudske spoznaje kruga... osjećanjima je slijedio titraje zlaćane spirale... pozvao nas u svijet iza duge, povezao univerzum uma sa geometrijskim likovima i sferama svemira... promatrača slike izjednačio sa svemirom...

U Jungovu djelu "Čovjek i njegovi simboli" pronalazimo tvrdnju da je krug sjedinjavajući simbol neizrecivosti i umijeća izričaja... javlja se u umjetnosti, u snovima, u vizijama...

Zamišljam krug svih krugova... vidim savršenstvo prostornosti... ljepotu vidokružja... čutim tankoćutnu neizrecivost... riječi nabacane u krug dosežu sklad tišine... čudesnost govora ljubavi... dijalog bez nejasnoća, puninu razumjevanja...

Darovao si mi srce od papira... blješteću imitaciju tvoje nutrine... na njemu zapisah riječ... ljubav... lakoća te neizmjerljive težine je prošaptala poeziju kapi... uzburkala rijeku krvi... iscrtala svilenkasti put ka željenim plavim daljinama... uronila u auru postojanja... u središnjicu sna...

Na obodu kruga vjekuju čuvari vremena... sjećanja izranjaju iz Mnemozine... u kapi na dlanu trenutka iskri univerzum uma... vidim zagrljaj Sutona i Venere... u ekliptici noći iskri staze ka jutrenju... kada svitanje obgrli jutarnju zvijezdu iz njedara vremena izlijeću bijele ptice... zoblju zvijezde, objavljuju ponavljanje ljepote... geometrija vječnosti... savršenstvo kruga, njegovo širenje u beskraj vremena... u svilenkasto tkanje bezvremena...

Na tkanici ljepote izastaju bijeli cvjetovi... opija me miris jasmina... svjedočanstvo našeg medenog mjeseca... u samozatajnosti nutrine se kovitlaju nemiri... znakovlje rasprsnuća neželjenog mira u zatonu sna... ispisujem stranicu dnevnika... slijevam ljepotu osjećanja u dubinu papirnog srca koje krije sva moja uzbuđenja... zaustavlja prohujalo vrijeme u sjećanju... u savršenstvo kruga emocionalnog pamćenja... u čaroliju koja iluziju ljepote slijeva u postojanost neizgovorljivosti osjećanja...

Dijana Jelčić


- 08:18 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 21.07.2020.

Savršenstvo kruga...






U savršenstvu zlaćanog kruga, u očima boje sna vidjeh sebe i dušu stranca kojem
desetljećima pisah pjesme, u njegovim očima se još uvijek zrcali zbilja... na obodu trenutka zagrljaj sa vrata vremena...
divan osjećaj...

Krug prepun toplog zlata izranja iz bezdana... more leluja tišinom dolutalom iz neke davne priče... mješa se sa simfonijom cvrčaka u krošnji prastare pinije... ovija oko srca... njedri nadahnuće... u prozirnosti zraka titraju slike, zrcali se povijest Mediterana... volim uranjati u nedovršene uradke pamćenja... zaokruživati trenutke u sklad prostora... iza kulise na obzoru naslućujem izrastanje grada...

Zara mi šapuće istinu porijekla... zapisujem titiraje ritmom srca... čutim prevrtljivost otkucaja... nagomilavanje uzbuđenja... dodiruje me zraka Sunca... miluje me zlatna hostija šapatom praiskona... redaju se riječi, besmislena igra smislene ljepote... teško je razum pretočiti u pehar osjećanja... zaokružiti u savršenstvo izričaja...

Na zaslonu svijesti se ogleda kružnica i čovjek u njoj... čovjek u žiži zlaćana sjaja, čovjek u srcu univerzuma... ideokineza čini matematički nemoguće mogućim... kvadrira krug do savršenstva nedokazane istine... čovjek je osmislio božansku geometriju, čovjek je stvorio grad praotaca... čovjek je razotkrio tajne zapise Svemira... čovjek je stvaraoc savršenstva kruga u kojem vjekuje... globus se neumorno vrti... bez čovjeka bi bio plutajuća ploča u oceanu snova...
Prošla je noć punog Mjeseca... Zara se budi... uzdiže stijeg pobjede, slavi jutrenje ljepote... osluškujem šum morskih dubina... šapat vjetra u kovitlacu prohujalog vremena...

ti sjediš kraj mene... tvoja blizina pojačava izljeve tankoćutnih privida... kao poezija kapi redaju se slike prohujalih trenutaka... zatvaraju krug postojanja u viziju snovitosti... ispisujem ono što vidim srcem... u konture osjećanja ucrtavam tišinu koju si mi darovao dolaskom u krug ljubavi... muk vlati morskih trava koje pamte poeziju drevnih oceana... animu i animusa u igraonici svijesti... arhetipove rodoslovlja, titraje kolektivne svijesti, uspone i padove imperija vječnosti... zagrljaj suprotnosti iz kojeg se rodilo savršenstvo našeg postojanja u krugu vremena...

Dijana Jelčić
- 08:00 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.07.2020.

Trideset i tri godine...






Možda ćemo u predvečerje života
pronaći snage da živimo slobodno,
onda kada riješimo sve zadatke,
kada na licima budu prepoznatljive samo oči
Možda ćemo onda znati da nismu uzaludno živjeli...

Tvoje usne dio mene,
ruke spletene u grču neznanja
namotaše stvarnost u klupko snova.
Kao ljetna kiša kapaju milovanja
tvoje usne ozon sreće,
a nebom klizi ponoć
šireći miris navlažene svile.

A onda je vjetar odsvirao rekvijem
ugasio zadnji lumin na oltaru želja
i odnio pepeo strahova.

Jedna zvjezda padom dotaknu šutnju,
obznani tišnu i let bijelih golubova
u krug ljubavi.

Zatvorih šapat među dlanove,
podigoh ruke k izlazećem suncu
i vidjeh samo jedno srce.





Željela sam tvom imenu darovati budućnost
dozvolivši plimi strasti da oplahne pupoljke života.
Osjetih treperenje makova u maju
i grč zemlje i osvetu neba.
Na purpurnoj livadi mrtvih snova
dozvolih tvom očinstvu
da odsanja san bez mene...

Geometrija jutrenja zrcali slike prohujalog vremena.

Dijana Jelčić- Starčević... Odakle dolazi ljepota, Zagreb, 1987





U sutonima bez Sunca i noćima bez osmijeha neba okajavah samoizabranu samoću. U krošnji svijesti
kovitlac molitve i usnule ptice.
Nebo je milosrdno čekalo naš susret. Munjama i gromovima razumjevalo tugu, obećavalo smiraj.
Pitanja su, kao skakač zaustavljen u skoku, lebdjela na obzoru, kao usporene slike života na sceni vremena.




Grli nas običnost mladog dana, pretakanje sna u javu i pjesma napisana 27 godina kasnije...

Dok se svitanje bori sa ostacima tame
i daleka svjetlost skida odoru noći
na obali sna, neka ljubav,
zbilju sanja.

Zavoli dan, šapuće mjesec na odlasku.
Zavoli sjećanja šapuće sijač zvijezda.
Pustite srca da kucaju.
Dotrčali iz daleke stepe, samuju bijeli i crni konj.

Za mrkim krošnjama iskri svitanje,
Amor i Psiha se u njemu grle.

Zavolite dan, misli i sjećanja.
Ruke sijača zvijezda prebiru po gitari,
zvuci tuge u pjesmi ptica,
miris daljina,
sloboda ubrizgana u rađanje.

Proročica Izergil šapuće o umiranju,
ponosu, prkosu rodoslovlja,
otporu poniznosti, sužanjstvu i nemoći,
o smjelosti bitka na rubu vremena.

Ljubav na kušnji smrti.

Ljubavnici
lete u nebo.

Dijana Jelčić … „Nestvarno stvarni“ KULTura sNOVA, Zagreb 2014


- 08:18 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.07.2020.

Teatar apsurda...






Moja tri lica traže autora... (pirandelovski)

Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost.
U svijetu kristala mog malog univerzuma otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih.

Promatram fotografije u rasponu od tridest godina, da drugačija sam, a ista. Moja tri lica, tri „JA“, misaono, emocionalno i fenomenološko, moj utjelovljeni um, satkan od superstruna, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja. Vrijeme oluje ruža, traganje za izvorom ljepote, za umijećem svakodnevnog pokreta i spoznaje... nestvarno stvarna zbilja je trenutak sreće.

Misaona prašina se širi prostranstvima uma, utjelovljuje apsurdne i sretne trenutke i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.






U voštanici svitanja trag istine, buktinja sunca grli dan,
na hridi tihuje Prometej nadanja, na obzoru privid besmisla,
u srcu božanska iskra.

Ne volim nepomičnost, tmurno nezbivanje, entropiju vremena, težinu neprolaznosti,
zgušnjavanje bez pomaka. Ne volim čekanje u vakumu ničega,
nedogađanje bez nadanja, bez smrtnih rana, ne volim tromost tihog umiranja
u praznini nutarnje palanke.

Na sceni života proturiječnost trenutaka, sukob zbilje i sjena pošlosti,
svjesni mazohizam, izlječujuća bol, oslobađanje iz krletke sumnji i strahova.

U katakombama pamćenja pronalazim sebe, bjegunicu iz zbilje, sužnjicu u praznini zaborava.
Na granici između bitka i nebitka bježim od pukog trajanja, od beznačajnosti
i živim vrhunac samoće, utjelovljujem apsurde.

Ukradena bogovima vatra sudbine sagorjeva sama u sebi i sama iz sebe plamti dolazeće vrijeme.
Na obroncima zbilje kotrljajući kamen, poslanje trenutka romori istinom.
U kovitlanju svijesti sinopsis apsurda, ne odustajem, živim ih svjesno, ushitom osjećanja
uprisutnjujem zbilju.
Ćutim nadanje, ugodu vjerovanja u uvijek iznova rađajuću svjetlost. Iz pijeska i pjene izranja Venera.

Iza zrcala svjesti tri lica,
jedna istina.

Dijana Jelčić


- 07:07 - Komentari (20) - Isprintaj - #

subota, 18.07.2020.

Utisci iz kazališta...







Utisci iz kazališta...

Ali istinski uzvišeno jeste padanje zavjese
i ono što se još vidi kroz nisku pukotinu:
tu jedna ruka po cvijet seže,
tamo druga hvata odbačeni mač.
tek tada treća, nevidljiva,
obavlja svoju dužnost
steže me za grlo.

W. S.






Odrasla sam iza svjetla pozornice. U djetinjstvu saznah što su iluzije, što je glumište, tko su glumci. Odrastah na graničju imaginarija i zbilje, sazrijevah u paralelnim svjetovima. U svijetu snovitosti susretah zbilju iznjedrenu iz duša pisaca i pjesnika, slivenu u duše glumaca. Dotaknuh nevidljivi svijet sna i privida, lice i naličje, obraz i obrazine života. Zaronih u žarište dublje od istinske vidljivosti. Osjetih kako plač i smijeh dolaze iz nutrine, iz emotivnog uma, iz galerije tragičnog i sretnog pamćenja, iz zrna srca u kojem se gomilaju osjećajna sjećanja. Proživjeh umiranje na sceni, uistinu osjetih doživljaj prolazne smrti, katarzu svijesti, oslobađanje iz okova čvrste materije.

Danas znam da sam imala sreću odrasti, sazrijeti, naučiti voljeti i živjeti u svijetu iza zrcala stvarnosti.

Ostala sam samo promatrač onoga što se događa na daskama koje život znače, ali sam udisala i udišem još uvijek ljubav prema Taliji i osjećam da mogu pisati o ljubavi koju ta božica širi i ispred i iza svjetala pozornice. Naučila sam uranjati u dubinu oceana snova i rastapati djeliće sante leda u kojoj se kriju zatomljena osjećanja.

Teatar djeluje terapeutski. Pobuđuje i oslobađa u nama emocije, pročišćava osjećaje, uvodi nas u svijet neiživljenog, svijet želja, tuge i srama, u svijet neizgovorenog, nedorečenog, skrivenih nesreća, svijet boli prouzrokovane nagomilanim i neobjašnjenim strahovima. Sjedeći u publici ponekad poželimo sudjelovati, podijeliti s glumcem odgovornost prikazivanja lika u kojem smo se prepoznali, izaći na scenu i biti dio igre te svojim riječima promjeniti sadržaj djela, usmjeriti radnju, osloboditi i usmjeriti svoju, u tom trenu, spoznatu negativnu energiju.

U teatru se šutnja čuje, vide strahovi, prepoznaju zle namjere, ljubav u teatru doista postaje živa, ona nas dodiruje svojim nježnim rukama i mi u tim trenucima doista osjećamo njen izvor u nama samima. Iako nam se čini da smo u teatru samo pasivni promatrači zbivanja na sceni, naši osjećaji, probuđeni likovima i radnjom, žive, vole, mrze, smiju se i plaču. Slušajući tišinu na sceni, čujemo i svoju unutarnju šutnju, postaje nam jasno da nam veliki dio života prolazi u podrazumjevanju, okretanju glave i šutnji. Glumac na sceni postaje uljezom u našu samoosjećajnost. On kida lance našoj okovanoj svjesti pa strasti u tim trenucima nahrupe u naš život.

Gledajući teatarske predstave naučila sam trajno spoznavati svoje osjećaje, biti popustljivija prema njima, ali sam usput naučila poštivati i osjećaje drugih.

Dijana Jelčić
- 07:27 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 17.07.2020.

Zrno tišine...






"
Naučio sam, da tako kažem, živjeti s mišlju da nikada neću naći mir i sreću. Ali još uvijek ću sve od sebe dati između ta dva trenutka."
Albert Camus






U fanfarama ljeta ushit sunca,
u suzvučju pučine i disonanci podmorja
zrno sutonske tišine.

Dan zalazi za otok, rađa se zvijezda,
oslijepljuje tminu, otvara školjku,
oslobađa misli.

Ostvarujem dimenziju sna,
gubim se u preponama svjetla,
zaobljujem prostor,
smanjujem se,
postajem struna u vjetru vremena.

Tebe zavoljeh u vatri ukradenoj bogovima,
u kotrljanju kamena mudrosti obodom besmisla.
Zlatna zavojnica povezuje tvoje i moje nebo





U radosti širine, gorućim se sjajem,
nazire kugla, savršenstvo obličja,
svjedočanstvo božanske geometrije.

Nebo se igra s nama. Objavljivljuje dolazak budne snovitosti.

More pjeva odu jutrenju, tišina titra u krošnji bora,
od ljepote svitanja zanijemili cvrčci.
Dan se pređom umiljatih zraka
slijeva u panoramu svjesti.

U sjećanju ustreptale vode
mirnoća pučine i zrno tišine.

Dijana Jelčić ... iz zbirke pjesama „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014.

- 07:17 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.07.2020.

Metafora sreće...





U kutku uma metafora sreće. Na prstima djeteta koraci zrelosti,
drhturi bojažljiva mladica na vjetru vremena,
sjeća se ranih snova.
U iskazivosti pamćenja sve što se zbilo
još se zbiva.
Prkosno sam odustajala od ljepote,
ostajala u raspuknuću želja.
U iluziji iscjeljujuće tišine miris limuna i metvice,
dašak Melise mrvi bol.

Kako smo dospjeli u ovo blaženstvo?

Nalazimo li se na otoku potpunog mira,
u zrnu svemira, nedjeljivom djeliću atoma,
u bitku vječnosti?
Jesmo li dotaknuli nedodirljivost zagonetke početka?

Pitanja, rebus ljepote i preslika sreće.
Odgovori su nevažni, nema ih.
Zaton djetinjstva, u misaonom režnju kovitlac neurona.

Šutimo.

Nad nama modrina beskraja, ispred nas poezija bonace,
besprijekorna geometrija izmaštanih svjetova,
privid odživljene budućnosti.
Rascvjetani perivoj snova i konture stvarnosti,
ruke spletene u buket zagrljaja.

U tvojim očima svijet snovitih istina.
Osjećanja bujaju, rastaču se plimom.

More raste, dodiruje plahost
čuvstvene zbilje.

Dijana Jelčić
- 07:07 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 15.07.2020.

Pamtim samo sretne dane...




namjerno?... ciljano?… svjesno?... nesvjesno?...

ne znam, pamtim trenutke provedene na pješčanim plažama, na obalama mnogih rijeka, na trgovima cvijeća i ptica. Imali smo sreću, putovali svijetom, zaustavljali se u nepoznatim gradovima i upijali ozračje sudjelovanja u vrtloženju svijeta.

U muzeju sjećanja slažem uratke nastale začudnošću kista doživljaja.

Preslikavali smo panorame, pejsaže, hramove u albume pamćenja. Sjećam se naših pustolovina pod zvjezdanim nebom sjevera i juga. Javljaju se u ideokinetičkim slikama, bude nadahnuće, postaju erupcija riječi, eksplozija boja, fontana svjetlosti, fenomenologija prošlosti, pojavnosti vremena. Slijevaju se u nedogledne izljeve osjećanja. Kada pokušam obuzdati tu navalu ljepote izgubim se u nerazumnim rečenicama, u pripitomljenom izričaju koji nije preslika osjećaja.

Možda bih trebala pokušati uzeti kist i nutarnji kolorit pretočiti na papir. Moja ruka osjeća tek misli. Ne posjeduje suptilnost vizualiziranja osjećanja u paletu boja, ne zna igru svjetlosti i sjena, zabilježenih u sjećanju, skicirati u obrise ljepote.

Kada bih pokušala čulnu čujnost odsvirati na strunama gitare to bi sličilo struganju noža i vilice po porculanskom tanjuru. Izgubila bi se finoća mirisa i okusa zvučnih delicija.





Sjećam se svih naših Valentinova... pjesničkih susreta... poezijom smo kazivali neizgovorivo... da, pamtim sretne dane...

Ostajem vjerna slovima i pitam se kako opisati osjećaj sreće? Kako oslikati prelamanje njenog svjetla u dugin spektar na nutarnjem nebu? Kojim simbolima obilježiti njene titraje u srcu, kojim riječima opisati njenu siluetu u sutonima, njene konture u svitanjima?

Na koji način opisati njeno vrenje u venama, kojim zvukovima njeno glasanje u svijesti?

Smijem li ja kao subjekt osmisliti gradaciju nje kao objekta u prostoj rečenici… ja sam najsretnija… suhoparnost tog izričaja me poziva na traganje za još neotkrivenim metaforama… na lutanje upisanim titrajima osjećaja.





Promatram sliku nastajanje čovjeka. U najpoetičnijem kutu univerzuma blješti sedmodnevica ljepote, iskra dodira prstiju Boga i Adama.

Možda jednom na nebu moje snovitosti zaiskri božanska iskra iz koje će se roditi riječ kojom ću uspjeti premosti jaz između osjećanja i semantike. Do tada koračam koridorima osjećajnosti, divim se mladom jutru, podnevnom suncu, sutonskoj zvijezdi… i palim svijeću zahvalnosti na oltaru Fortunina hrama.

Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007.





fotografije... kolaž oslikanih sretnih trenutaka... nasumice izabran... možda gledajući fotograije pronađem riječ premosnicu...

- 07:17 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 14.07.2020.

Moji stari katreni...





Poklonio si mi osamnaest crvenih ruža, sve zvjezde s neba i budućnost u celofanu... Zagrljajem si želio ubrzati okretaje zemlje, oživjeti vjetar s planine pojačati sjaj sunca... A nisi osjetio da nam kradeš mladost, bezbrižnost, sne. Želio si sreću, a prostor u kojem smo snivali je bivao sve manji. Želio si ljubav, a ja sam se borila protiv navika. Bilo je to davno, u vremenu poezije i ruža, tek danas bih znala navike pretvoriti u ljubav. Pokloni mi još jednom osamnaest crvenih ruža...

Dijana Jelčić... Osamnaest crvenih ruža, Zagreb, 1986







Noćas je vjetar
odsvirao requiem,
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja...





Velika srebrna lopta
u mreži čuvarice snova
zapali krijesnice,
razbi tamu zaborava.





Misli su preglasne
za tišinu koju želim,
na ognjištu uspomena
dogorjeva zadnji panj.





Na terasu preko usnulog cvijeća
se uspinjala zora,
zatvorila snove u sunčanu kutiju.
Tugu nisam uspjela pobjediti.




Trg cvijeća je šutio suncem
osjetih miris maja u februaru,
u zrcalu istine vidjeh
tvoju sjenu u dolasku.





Mi danas djelimo tajne
kao nekada ručak.
Jesi li gladna?
Ne, volim te!

Dijana Jelčić- Starčević… “Odakle dolazi ljepota” Zagreb, 1987.

A onda sam u vremenu koje nazivam vremenom tihog umiranja od starih katrena složila novu pjesmu...

Budi hrabar...

Sapere aude, nečujni šapat vremena,
dvije riječi zastale u beskraju,
u jecaju tišine, u romoru valova,
u pjesmi oceana.

Traje još uvijek, u šutnji srca
urlik ranjene ptice,
a riječi ljubavi izranjaju
iz magle strahova.

Volim te.
Tvoj uzdah u mirisu jasmina,
u jecaju vjetra,
u suzama neba.

Na rondou sumnji,
na stazi odustajanja,
riječi ohrabrenja,
...ne odustaj od sebe...

Sjene naših zagrljaja
iščitavaju poruke,
rješavaju zagonetke,
govore jezikom tišine.

Na obzoru jutra umire tmina,
korijandoli sreće
objavljuju
nova svitanja.

Bio je hrabar!



Vidim vrijeme
i tebe iza vremena.

Danas je dobar dan,
Borgesov dan,
dan ritma srca i poljubaca...
- 05:55 - Komentari (26) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.07.2020.

Metafizika uma...





Bezgraničje, željena stvarnost, svijet bez grijeha i pokore,
idilična slika Elizeja, vizija pastoralnog raja,
vjerovanje u rodoslovlje bez pokrića i
dešifriranje drevnih anagrama.

Et in Arcadia Ego…
I u Arcadiji ja…





izmiješana slova kriju imperativ.
I tego arcana dei…
Odlazi!... Krijem tajne Boga!

Događa se rat svjetova, sučeljavanje anđela i demona,
lice i naličje života.

Na zvukozidu titraji nutrine, čujem tišinu.
Postoje li nebeska tijela u univerzumu uma?
Vrtlože li se dinamikom vječnosti?
Muk se pretače u misao,
nutarnje Sunce pobija postojanje mraka,
dokazuje ne postojanje
tamne strane Mjeseca.

Sunce je uvijek tu!

Naslućujem smisao fikcija, mojih sunovrata u mistiku i drevne mudrosti.

Oživljavam mitske metafore, utjelovljujem ih u traganje za zlatnim runom,
za svetim Gralom, za izvorištem ljubavi.

Je li moguće u štivo pretočiti sjećanje srca, njime ozrcaliti dušu, čuti glazbu Pitagorinih sfera?
Kako dokazati neraskidivu vezu između čovjeka i Svemira?
Kako protumačiti Michelangelovu sliku?





U misaonom režnju kovitlac neurona, u osjetilnom lepet leptirovih krila, sinapse isplepliću fiziku i kemiju sive tvari s metafizikom uma.
Osjećam umreženost znanja i vjerovanja.

Vjerujem u igru svjetlosti i tmine, u prvu i temeljnu istinu, nečujnu rapsodiju boja,
simfoniju mirisa, sonatu dodira, nečujan preludij pretakanja sutona u svitanje,
u postojanost vječne tišine, u titraj božanske tišine.

Et in Arcadia Ego...

Dijana Jelčić

- 08:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.07.2020.

Nježna je moć pamćenja...





Sinoć je tutnjala oluja. Osjetih vrtloženje svijesti u misaonom krugu,
u imaginaciji koridora zagubilišta, prividu prvog kozmičkog zakona.
Sjećam se sebe djeteta, uzdrhtalog u traganju za nedodirljivom istinom,
izgubljenog u slijepim prolazima između ulaza i izlaza,
između početka i kraja lutanja.

Osjećah strah, spas je bila nevidljiva ruka stvaraoca umnoženih privida. A onda titraj spirale vremena, dinamična ravnoteža iznjedrena iz dodira nutarnjeg i vanjskog balansa... događala se kemija nutrine, fizika tijela i metafizika uma... izronih iz utrobe svemira, iz kaosa lutanja... uronih u trenutak sazrijevanja...

Nježna je moć pamćenja.





Sada u koridorima razlomljenih zrcala vidim Picassovu Guerniku s licem Dore Maar,
pitam se kako izgledam gledana tvojim očima.
Još uvijek sam znatiželjna.
Javljaju se dvoumljenja, izazovi, odluke, sudjelovanje u nedokazivom bitku vremena. U otisku tišine vizija davnog zagubilišta prizemljuje. Uranjam u imago mundi, u sliku odsanjanog svijeta... u uzletu maštanja vidjeh siluete Prospera, moćnika nad prirodnim silama i duh Ariela u vjetru… ostvarivanje i sažimanje tajanstvenih ulomaka beskonačnosti… kao predstava iznjedrena iz Oluje… obavijale su nas niti snovitost…
bio si Fernando… bila sam Miranda… osluhnuh glas vjetra… začuh tvoj glas u šapatu iz davnina…

Svako blago, svaka čast
Život dug i svaku slast
Sreću koja vječno traje
Sve vam to Junona daje…






Bila sam izgubljena u strahovima i pronađena u fascinaciji novoga. Dotaknuo me dašak nečeg bezimenog, kao blagoslov polja, kao ostvarenje obećanja i kraj iščekivanja, kraj bezvremenog putovanja vremenom.

Nježna je moć pamćenja...
usrećuje...

Dijana Jelčić


- 08:28 - Komentari (22) - Isprintaj - #

subota, 11.07.2020.

Menhetenska odiseja...






Sinoć smo bili u Zagrebačkom KIC- u
na predpremijeri filma Menhetenska odiseja.
Režija... Mario Vrbančić
glumci... Jakov... Zdenko Jelčić, Danijel... Mladen Vujčić,
Nikolina... Marta Cerovečki




Danijel pomalo izgubljen u prostoru i vrremenu javio se na oglas
koji je objavio Jakov, glumac u starijim godinama, koji nakon
završene karijere zaboravljen od svih živi sam sa svojim psom,
zvanom Mytzi. Jakov traži osobu koja će šetati s njegovim psom.




Poečetak je to posebne dinamike koja se odvija između Danijela i Jakova,
dinamike koja propituje odnos sluge i gospodara. Utoj igri podčinjenosti
otkriva se bizarni sukob generacijskih svjetova, odnos spram prošlosti i
povijesnoj sadašnjosti, prekarijatu ljubavi i psećjoj perspektivi bivanja u svijetu.

Film ostavlja bez daha, bez komentara... sa dubokom usjeklinom
u pamćenju izaziva emocionalnu uragan... sjetih se davnog štiva






Čudoriječje sna…


Poetika zbilje je obrazac ritma srca. Njena pričljivost je preslika osjećanja osjećaja. Pišući je postajemo mekana trava, bujica riječi, kapljica stiha. Duša pjesme je božanska iskra. U svakom se biću nalazi klica savršenstva.
Na poljanama ljudske duše, kao vlati trave, titraju žudnje i čežnje. Duboko u svemiru svijesti beskraj grli bezvremenost, svijet od snova slijeva u štivo.
Dok srce otkucava melodiju tišine, usnuli spavač milovan daškom sna ustaje iz postelje probuđenog neba i bisernim stazama mjesečari u nova snoviđenja.
Odhaja u pustolovinu nadahnuća. Zaustavlja se pred magijom uskrslog oltara. Osluškuje molitve dolutale iz naglih ljeta, crta ih na piktogramu duše i odnosi nova svitanja.
Spavač se budi na obali odlazeće noći. U sjaju zlatne hostije slike ožive riječima. Postaju rijeka prepuna virovitih uzbuđenja i vodopadi tajanstvenih nemira, život tako jednostavan i lijep.


Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ Zagreb, 1987- 2007.


- 08:28 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 10.07.2020.

Dva svijeta, jedna istina...







Strašno je voljeti te na mjestu tako krhkom kao što je svijet. Mučno je voljeti te u tom kraju punom nesavršenstva Gdje nas sve lomi i ušutkuje Gdje nas sve vara i rastavlja... Sophia de Mello Breyner Andersen .






Dva radna kutka, dva računala, njegov s mojom fotkom iz dana prvih susreta, moj s mačkom zvanim Mačak. Dva svijeta, vizija nepostojeće istovremenosti, samo sklad, disanje, zvuk tipkovnice i glazba istine ispunjaju prostor.
U odaji svetkovina osjećaja, na žrtveniku vječna vatra, u krstionici blagoslov, na čelu poezija kapi.
Svjetlost oplemenjuje prostor rađajućeg dvojstva.
Svitanjem uma titra stara pjesma…

U krhkosti svijeta, vječno tražena nedjeljivost bitka,
točka mira, savršenstvo tišine, mi na izvorištu sna.

Zabrane, opomene, mjerenje, računanje, trgovanje,
osmišljen besmisao u smislu bezuvjetne ljepote.
Nema je, ne postoji odlika ljubavi,
nemjerljiva je njena kakvoća,
nema je, ne postoji izračunjivost njene količine,
procjenjivost njene karatnosti.

Ona je tek zagrljaj pjeska i pjene,
sobost čestice i sebstvo vala,
šapat sjećanja i vrtlog vremena.

Osluškujem govor tišine, osjećam bezuvjetnost
postojanja u zbilji.
Ćutim ljepotu i pričinja mi se
ničeg drugog nema u krhkosti svijeta
do bezglasja njenog bezgraničja,

Među žrtvenicima paralelnih svetišta,
uzavrela sveta krv desetljećima
gradi most vjerovanja
u otajsvo ljubavi.

Dijana Jelčić


- 08:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.07.2020.

Moćnik...




"Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno u tebi"
Friedrich Nietzsche






U misaonom režnju kovitlac neurona uzburkao svemir, utjelovio vrijeme,
osmislio prostor.
Na vratima svijesti moćnik uma, nasmiješena luda, simbol ushita,
ničim povezan povezuje sve. Grč rađanja, plač, suze, osmjeh.
Izronih iz kaosa, iz utrobe kozmosa.
Osjetih tjelesnost, sebe u sebi.
Odgonetah tajnu genoma, proputovah kroz rodoslovlje,
vidjeh neviđeno, vidjeh moje oči, u njima lik mudraca,
mislioca, pustolova, pjesnika.
Iza misli okno beskraja, znatiželja i čuđenje,
na dverima uma sumnja, na vratima vremena
metafora traganja.





Fotokronologija jednog traženja... na ulici varoši u torbi bez dna...
....ma mora biti tu...
...nisi ga ni ponijela...
...ma jesam...
...pa gdje je...
...evo ga...

Tražili smo se u tajnama, čekali u pitanjima.
Odgovori nisu bili važni.

Igrali smo se riječima… Slijevali ih u bujicu snovitih daljina,
nestajale su u oblacima, utapale u dubinama,
vraćale kao zvuk morskih orgulja, kao poezija svijesti.
U dovoljnosti vremena su nestajale u nemirima, igrale osjetilima,
ćutile rasplinuće zbilje, jutrenje snovite budnosti.

Na hrid je sletio galeb. Klikće odu slobodi. Hvala ti Jonathane,
naučio si me letjeti ka suncu.

Dijana Jelčić „Umijeće svakodnevnog pokreta“ Kapitol, Zagreb, 2006.
Pogl. „Utjelovljeni um“ str. 55.


- 07:17 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 08.07.2020.

Gospa od puta...








Kovitlac života, zagrljaj žamora i tišine,
vrtlog misli i osjećanja osjećaja,
znatiželje i čuđenja,
nagomilavanje
pitanja.

U metaverzumu igra svijesti i podsvijest,
u plesu svjetla i tmine nazirem tajnu,
siluetu rasplesane Salome iza
sedam velova.

Hoću li je odgonetnuti?

Misaono dotičem enigmu sudbine,
zrcale se rebusi, zagonetke,
križaljke, pitalice, ćutim
zgusnuće tisućljeća
u trenutak spoznaje...





zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše...

Na putu bljesak ljepote,
svetost slijeva stih
u zlatnu hostiju.

Gutam je polako,
na nepcu pamćenja
okus vjerovanja.

Nad životnom stazom
bdijenje Gospe od puta.

Riješenje rebusa,
ljubav ne treba znakovlje,
ona je uvijek tu, u tebi, u meni,
u boji vjenčanice kojom svjetlost
kiti mladi dan, u njenoj svetoj tiďšini.

Čujem je.

Dijana Jelčić


- 07:37 - Komentari (26) - Isprintaj - #

utorak, 07.07.2020.

Uprisutnjenje sumnje...






Prolazila je ovim ljubičastim poljima, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Vraćala se izvoru da sazna odakle dolazi ljepota. Sve je uvijek bilo isto, bez boje, bez mirisa, bez uzbuđenja, sve je ostajalo nepromijenjeno.
Ili joj se to samo činilo?
Vjetar joj dotaknu obraz, obrisa kristale tuge sa zaleđenog lica, zamrsi utegnutu kosu i donese ljubičasti miris jednog davnog sna.
Smije li dotaknut stare snove?
Kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati?
Sjetila se stiha drage joj pjesnikinje...




A ovo je moje mjesto pod pepelom.
A ovo je moj štap i trake proročke.
A ovo je moja glava puna sumnje…

Wyslawa Szymborska






Onostrano, beziskustveno, dolutalo iz budućnosti,
iz praskozorja praznine, usidreno u puninu svjesti.

Misao progoniteljica, bezriječje dolazećeg,
osjećaj izgubljenosti zbog nedokazivosti
tinjajućeg ćuvstva.

Muk vremena, uskovitlana tišina,
premosnica ka događanju,
blaženstvo zaborava
izgubljeno u latentnoj iskri sjećanja.

Kasandra je čula nečuveno,
nisu joj vjerovali,
nije uspjela spasiti Troju.

Nad bezdanom sumnje zvjezdani prah,
vjetar se umirio, zamrlo je vrijeme,
prostor zgusnuo u točku nestanka
i nastanka.

Čekam, tišina para uši,
osluškujem dolazeće,
u suzi zgusnuće nadanja,
iščekujem prasak,
povratak povjerenja nestalog
u davnoj kiši nad oceanom sna.

Dijana Jelčić... zajednička zbirka poezije "Isprepleteni dušama stiha", Kultura snova, Zagreb, 2015.


- 10:50 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.07.2020.

Jutarnji dijalog...





Gledamo TV kalendar, svakosvitanjska obnova nečeg zatomljenog u režnju pamćenja.
Uz miris kave se redaju slike prohujalog vremena... smaknuće Thomasa Moorusa... i pitanje ... kada će utopije prestati biti utopije...
smaknuće reformatora Jana Husa u Konstanci... sjetili smo se naših šetnji Pragom i obalom Bodenskog jezera... i pitanje... zašto su želje za promjenama izazivale krvoprolića...
rođenje Fride Kahlo... sjetili smo se ogledanog filma Frida i Diego... i našeg ragovora poslije...



Goruća postelja i povratak u njedra vatre. Heraklitova istina. Odmaknuće od zbilje. Urinuće u nutrinu, u zaleđeno vrijeme. Bezimeno osjećanje se otapalo na ognju trenutka.
Promatrala sam tvoje lice dok je starac pjevao baladu o plačljivici. Sjetih se svojih suza. U sjaju tvojih očiju vidjeh ispisane stranice o meni. Znaš da obožavam neizrecivost oslikanu Fridinom boli, znaš da ne volim slatkoriječivosti i besmilena lupetanja o ljubavi koja nema pokrića...

Frida je voljela bezuvjetno, voljela je do duševne boli da bi manje osjećala tjelesnu bol.
Fridina smrt, trenutak njenog uzletanja u nebo, kraj filma i muk.



Postoji li bespuće sna?
Od kojeg tkiva je satkano?... odgovaraš pitanjem
Postoji li vrijeme u njemu?... pitam
Sanja li bog našu zbilju?... pitaš
Jesmo li mi tek putnici namjernici, pustolovi, tragači za istinom?
Što će se dogoditi s nama ako se Bog probudi?
Teško pitanje!
Postoje li teška pitanja?
Postoji li mjera za težinu misli?
Postoji clausula rebus sic stantibus... vjerodostojnost do promjene okolnosti.

Darovao si mi bajkoviti dijalog neozrcaljen u bajki... promijenio si oklonosti na bolje...





Sunce uranja u našu sobu. Zvona Petrove crkve najavljuju jutarnjicu i bude grad.
Uz miris kave se dijallogom uzdižemo iznad razumljivosti i volimo dan u kojem se budimo.

Dijana Jelčić



- 08:18 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.07.2020.

Deus ex machina...






Bog iz stroja..
Izreka kojom se u grčkim tragedijama označavala pojava bogova ili nadnaravnih bića koja bi se spuštala pomoću stroja i učestvovala u raspletu radnje, kako bi se ona završila sretnije no što bi se to iz tragičnosti situacije moglo očekivati. Taj se izraz sačuvao do danas da se označi nešto što dovodi do naglog raspleta situacije, odnosno za osobu ili događaj koji donosi izlaz iz neke teškoće.




Nad gradom plavetnilo neba i privid bijele golubice. Prkosi okrutnosti svijeta. Razumijem šapat bijelog oblaka, vidim njegov odraz u suglasju odjeka i tišine.

Dotakni bezvremeni veo moje istine, ona je ugnježdena u dinamici tvoga postojanja, u zjenici tvoga svemira.

Obećanje svetoglasja je bezvremena melodija skladana od struna tmine i svjetla, eliksir izliječenja od strahova i boli. Osluškujem taj zavjet o održanju titraja iz kojih iskre fotoni novih praskozorja i slažu ikonu svete časti i mira. Nježni zagrljaj prastarih tragača zvjezdanim stazama uzdižu ljudsku dušu na pijedestal i daruju joj moć sadašnjeg trenutka, moć postojanja na izvorištu istine.



Na sceni života, pod kopljima bijele svetlosti, velika gala predstava, premijera bez reprize.
Arhetip ljudskosti izranja na scenu i govori...
Ljubav je jedina stvarnost, ona utjelovljenje najsjajnije iskrice u svilenkastom velu beskraja, blješteća kapljica u rijeci nevraćanki, žiža lumina na oltaru života. Aleph, zrno života u kojem se prelama prva i osnovna komplementarnost božjeg zakona, ritam srca čovjeka. Srce je najsvetija posuda na svijetu, sveti gral u kojem se krije izvorište našeg ovozemaljskog života nas svojim ritmom podsjeća na zakletvu izgovorenu na pragu vremena, na obavezu održavanja čudoriječja sa početka priče.

Neka bude svjetlo i bi svjetlo i ostade svjetlo.

Taj šapat je čvrstoj materiji udahuo dušu koja suosjeća, razumjeva, raduje se i ljubi bližnjega.
Svojim genetskim kodom mi potpisujemo taj bezvremeni ugovor. U našim mislima je mač koji presjeca Gordijski čvor, u našim djelima ozrcaljen deus ex machina. .

Dijana Jelčić

- 08:58 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 04.07.2020.

San u noći punog mjeseca...






Poklonili su mi ime i boginju, ne ti nisi bio kriv što nisi osjetio da trebam slobodu i da sam ponosna na postojanje boginje u meni. Boginja lova i Mjeseca, je u tabi pronašla zaštitnika svojih lovišta. Nepogrešiva u izboru postala je ljubavnicom mjeseca, a njena ljubav iz noći u noć ljepša, postojanija, nježnija. Ne, ti nisi kriv što nisi osjetio da sam dovoljno jaka da budem slaba i izgubljena u tvojoj ljubavi.

Dijana Jelčić Starčević... Odakle dolazi ljepota, 1987.






Sanjah vrijeme kada su bogovi koračali zemljom i pojavljivali se i nestajali, teleportacijom, energetskim bljeskom materije Homerova sna. Osjetih snagu mjesečevia sjaja i moć energije lucidnog sna. Bila sam tu i tamo, bila sam elektron u jezgri atoma, titrajuća struna u dimenziji prostor vremena, a bila sam ja.
Krenuh tajnovitim stazama boginje lova i mjeseca.
U noći punog mjeseca osjetih tvoju blizinu. Bio si dalek i bio si tu, bio si svjetlost, bio si zvuk. Pozivao na ponoćni tango.

Osjetih pucanje opne tmine i rađanje sunca, osjetih toplinu vrela mladosti, dotaknuh kap, oćutih božansku moć, vidjeh cijeli svijet.
Ti si stajao na obali Mnemozinine, okupan sjećanjima i bljeskom novog sna. Iza mjeseca u dubini beskraja vidjeh sjenku svirača. Prepoznah trubadura iz naše mladosti i stavih želju u šešir. Krenuh do rijeke.

Ponoć je odbrojavala tonove u ritmu tanga koji smo davno plesali pod kišom zvijezda uranjajući u mirise svitanja na trgu cvijeća.
Zakoraknuh u trenutak buđenja.

Otvaram oči, na horizontu se rađa dan, ti ulaziš u sobu i na uzgalvlje stavljaš plavu ružu. U laticama ogled sna koji odsanjah u noći punog mjeseca.

Izmišljaj moga srca?

Smijali smo se!

Dijana Jelčić… mjesec i ja… jesmo li simbioti ?… žigosana imenom boginje lova i mjeseca … osjećam njeno bdijenje u zbilji i u snu…


- 12:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 03.07.2020.

Čudoređe sjećanja...








„ Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama“
Kant




U praskozorju svijeta, iznjedreni iz kaosa rađaju se primordijalni bogovi.
Iz zagrljaja noći i mraka izranja Hemera, gasi oči neba, skida veo tmine, porađa svijetli dan.
Pod kopljima dnevne svjetlosti, u Erosovom crstvu, iz zagrljaja pijeska i pjene izranja ljubav. .
Uran i Geja porodiše Titane, a Titani izrodiše bogove Olimpa. A onda Ares uzdignu mač

Dogodio se rat Titana i bogova. Bogovi pobijediše, na stijegu pobjede Atlas i nebeski svod
na njegovim ramenima.

Je li nam sudbina upisana u zvjezdama, borimo li se s moćnicima i kao kaznu nosimo
svoje nebo u svijesti, u ćudoređu lijepih sjećanja?
Je li to obnavljajuća, rapsodom vremena opjevana, tužna balada o sudbini nas smrtnika.

U šutnji srca urlik nemoći, riječi izranjaju iz magle strahova.
U suzi vječnosti vizija, zagrljaj na obodu vremena, u poljupcu sonata trenutka,
u slici na obzoru buđenja svetkovina ćula, krepost osjećanja.

Hemera izranja iz tmine noći i porađa svjetlost. Otopamo strah u vrulji uspomena i
prosipamo sjemenje novih ruža u sjaj svitanja.

Rađa se svijetli dan!

Dijana Jelčić



slika Hemere... William Adolphe Bouguereau, 1905.

- 10:00 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.07.2020.

Samospoznaja...




Svaki izazov u nama izaziva reakciju… pozitivnu, ponekad negativnu… svijesnu, često nesvjesnu… u vrtlogu nutrine se rađaju bezimena osjećanja… opsjedaju svijest… bacamo ih u zaborav, zaleđujemo u dubini santé koja nekontrolirano pluta našim podmorjem i izaziva brodolome duše…

Misaono “koračanje” stazama samoosjećajnosti i samoosjetilnosti je put ka samospoznaji… ka otkrivanju pojavnosti univerzuma našeg uma…

Svjesno branim percepciju od zločudnih insinuacija koje ponekad opsjedaju um… ne prihvaćam izazove na sajmištu tašina… ne pristajem na sučeljavanje sa nevidljivim neprijateljima… ne želim jurišati na imaginarne vjetrenjače koje vrtlože vjetar daljina nedohvatnih mojim osjećanjima…
Utjlovljujem zakon zlatnog reza, ćutim simetriju i asimetriju postojanja, vrtlog spiralne dinamike… savladavam nalete bjesa i ljutnje… oslobađam se elegija skladanih tugovanjem za nečim bezimenim… imenujem svaki osjećaj… darujem mu mirise, okuse i zvukove… poslije romora suza na oknima svijesti ljepota probuđenog oka...





Mediteran, Hesiodova vrata pakla, čistilište vječnosti, arkade beskraja kroz koje odlazimo i kroz koje se vraćamo na početak snoviđenja. Na hridi vjekuje hram, pored njega idilična uvala ribarskog sela, tišinom dotaknuta tajnovita močvara, putujući cigani, livade pune lavandinih cvijetova, pune mirisa timijana, kadulje, ružmarina i konja, grad mrtvih voda, trgovi puni bijelih golubova, mala kavana i njeni pjesnici i slikari, isprepletene istine, mitovi i legende skupljeni u ovaj trenutak koji traje već milionima godina. .
Mistral, vjetar koji donosi mirise sjevernog mora, ta lepršava deseta Muza dotiče pjesnike i piše himne sebi i ljubavi u čast, miluje slikare i sklada simfonije privida, gradi nevidljive mostove među ljudima. Stvarnost postaje bezimeni grad na lagunama sreće, naš grad, biverzum u univerzumu, luka smirenja, pješćane plaže, vinogradi, polja lavande, trg mirisavog cvijeća, trg cvrkutavih ptica, trg rapsoda poezije, život tako jednostavan i lijep.


Na rascvjetalom nebu se ogleda heraldika vremena, buket bijelih ljiljana, znakovlje slobode, misterija beskonačnosti u konačnosti ovozemaljskog života.
Na kraju zlatne spirale sjaj božjeg oka, zrcalo svijeta sna i silueta zbilje… koloplet misli i osjećaja…

Osjećam budnost na obzoru maštanja… ćutim postojanost u trenutku… njegovu moć…

Dijana Jelčić


- 08:28 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 01.07.2020.

Umjetnost je sumnja...






Sinoć smo bili na otvaranju skupne izložbe “Umjetnost je sumnja”, kojom autorica Snježana Ban predstavlja fenomen sumnje kao kreativan potencijal u suvremenom slikarstvu, otvara se u utorak, 30. lipnja u novom izložbenom prostori Lexart skladište.

Izložbom se ujedno promovira novi izložbeni prostor u nekadašnjem skladištu knjiga Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, u kojemu knjige postaju sastavni dio prostorne koncepcije i umjetničkog događanja.

Izložba obuhvaća djela 37 autora različitih generacija, u rasponu od nedvojbenih autoriteta i likovnih osobnosti, preko srednje generacije, do vrlo mladih umjetnika i umjetnica na početku umjetničke karijere, koji su bitno utjecali na cjelokupan autoričin umjetnički i istraživački rad o autorskoj sumnji, ističe se u najavi izložbe.





“Zamisao o izložbi, koja se u početku javila tek kao maglovita i daleka mogućnost, proizašla je iz osobnoga, specifičnoga pristupa umjetničkom radu i na njemu se zasniva još od trenutka kada sam vlastito iskustvo stvaralačke krize odlučila realizirati kao vlastitu sliku sumnje, odnosno kartu sumnje koja okuplja slikovnu i tekstualnu građu, uvelike oslonjenu na druge autore i njihova često paradigmatska djela, misli i zapažanja, u neku vrstu posvete sumnji”, ističe autorica u tekstu o izložbi.





Anđeo vatre...

Udaljavamo se od Sunca, uranjamo u lazur noći,
u vidljivost zvjezdanog neba i viziju beskraja.

U prelomu svjetlosti, u srži istine
iluzija istovremenosti, čarolija uma,
mogućnost putovanja kroz vrijeme.

Vidjeh u stećcima uklesane bogumilske istine,
smjenu stoljeća,
u ljiljanima hugenotske strahote,
krvavu svadbu, prevaru ljubavi,
na obali Mnemozine rađanje Venere.





Kistom umjetnika,
u sedefu upisana biografija školjke,
ozrcaljena u sjećanjima,
mišlju, umjetnost je sumnja,
oživjela u svijesti

Zemlja je velika,
a ljudsko srce je planet anđela vatre.

Zakoraknuh u zjenicu buđenja,
u srce anđeoskog
vremena.

Na obzoru
se rađa
dan.

Dijana Jelčić

slika anđela... Edit Glavurtić
- 08:48 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>