Na obodu kruga...
Sinoć smo savladali uobićajeni krug koraka našim kvartom... na terasama maleni krugovi nasmijanih ljudi... na nekim zgradama su još uvijek vidljivi ožiljci od potresa... zaustavii smo se na terasi novootvorenog restorana interesantnog imena... Vegošpek... na meniu mješavina mesnih i nemesnih delicija... odlučili smo se za gaspačo od krastavaca i salatu od tunjevine i avokada... odlična lagana večera za vručinu odlazečeg dana... osjetili lakoću postojanja... misaono lebdjeli u mjehurićima sapunice... razgovarali o krugovima...
Promatrajući Dürerovu grafiku Melancolija I, zaboravljam značenje naslova, ne razmišljam o simbolima patnje i tugovanja. Pričinja mi se Dürrer je penjući se ljestvama nadahnuća prekoračio granicu ljudske spoznaje kruga... osjećanjima je slijedio titraje zlaćane spirale... pozvao nas u svijet iza duge, povezao univerzum uma sa geometrijskim likovima i sferama svemira... promatrača slike izjednačio sa svemirom...
U Jungovu djelu "Čovjek i njegovi simboli" pronalazimo tvrdnju da je krug sjedinjavajući simbol neizrecivosti i umijeća izričaja... javlja se u umjetnosti, u snovima, u vizijama...
Zamišljam krug svih krugova... vidim savršenstvo prostornosti... ljepotu vidokružja... čutim tankoćutnu neizrecivost... riječi nabacane u krug dosežu sklad tišine... čudesnost govora ljubavi... dijalog bez nejasnoća, puninu razumjevanja...
Darovao si mi srce od papira... blješteću imitaciju tvoje nutrine... na njemu zapisah riječ... ljubav... lakoća te neizmjerljive težine je prošaptala poeziju kapi... uzburkala rijeku krvi... iscrtala svilenkasti put ka željenim plavim daljinama... uronila u auru postojanja... u središnjicu sna...
Na obodu kruga vjekuju čuvari vremena... sjećanja izranjaju iz Mnemozine... u kapi na dlanu trenutka iskri univerzum uma... vidim zagrljaj Sutona i Venere... u ekliptici noći iskri staze ka jutrenju... kada svitanje obgrli jutarnju zvijezdu iz njedara vremena izlijeću bijele ptice... zoblju zvijezde, objavljuju ponavljanje ljepote... geometrija vječnosti... savršenstvo kruga, njegovo širenje u beskraj vremena... u svilenkasto tkanje bezvremena...
Na tkanici ljepote izastaju bijeli cvjetovi... opija me miris jasmina... svjedočanstvo našeg medenog mjeseca... u samozatajnosti nutrine se kovitlaju nemiri... znakovlje rasprsnuća neželjenog mira u zatonu sna... ispisujem stranicu dnevnika... slijevam ljepotu osjećanja u dubinu papirnog srca koje krije sva moja uzbuđenja... zaustavlja prohujalo vrijeme u sjećanju... u savršenstvo kruga emocionalnog pamćenja... u čaroliju koja iluziju ljepote slijeva u postojanost neizgovorljivosti osjećanja...
Dijana Jelčić
|
