Marketing
Teatar apsurda...
Moja tri lica traže autora... (pirandelovski)
Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost.
U svijetu kristala mog malog univerzuma otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih.
Promatram fotografije u rasponu od tridest godina, da drugačija sam, a ista. Moja tri lica, tri „JA“, misaono, emocionalno i fenomenološko, moj utjelovljeni um, satkan od superstruna, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja. Vrijeme oluje ruža, traganje za izvorom ljepote, za umijećem svakodnevnog pokreta i spoznaje... nestvarno stvarna zbilja je trenutak sreće.
Misaona prašina se širi prostranstvima uma, utjelovljuje apsurdne i sretne trenutke i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.
Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost.
U svijetu kristala mog malog univerzuma otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih.
Promatram fotografije u rasponu od tridest godina, da drugačija sam, a ista. Moja tri lica, tri „JA“, misaono, emocionalno i fenomenološko, moj utjelovljeni um, satkan od superstruna, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja. Vrijeme oluje ruža, traganje za izvorom ljepote, za umijećem svakodnevnog pokreta i spoznaje... nestvarno stvarna zbilja je trenutak sreće.
Misaona prašina se širi prostranstvima uma, utjelovljuje apsurdne i sretne trenutke i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.
U voštanici svitanja trag istine, buktinja sunca grli dan,
na hridi tihuje Prometej nadanja, na obzoru privid besmisla,
u srcu božanska iskra.
Ne volim nepomičnost, tmurno nezbivanje, entropiju vremena, težinu neprolaznosti,
zgušnjavanje bez pomaka. Ne volim čekanje u vakumu ničega,
nedogađanje bez nadanja, bez smrtnih rana, ne volim tromost tihog umiranja
u praznini nutarnje palanke.
Na sceni života proturiječnost trenutaka, sukob zbilje i sjena pošlosti,
svjesni mazohizam, izlječujuća bol, oslobađanje iz krletke sumnji i strahova.
U katakombama pamćenja pronalazim sebe, bjegunicu iz zbilje, sužnjicu u praznini zaborava.
Na granici između bitka i nebitka bježim od pukog trajanja, od beznačajnosti
i živim vrhunac samoće, utjelovljujem apsurde.
Ukradena bogovima vatra sudbine sagorjeva sama u sebi i sama iz sebe plamti dolazeće vrijeme.
Na obroncima zbilje kotrljajući kamen, poslanje trenutka romori istinom.
U kovitlanju svijesti sinopsis apsurda, ne odustajem, živim ih svjesno, ushitom osjećanja
uprisutnjujem zbilju.
Ćutim nadanje, ugodu vjerovanja u uvijek iznova rađajuću svjetlost. Iz pijeska i pjene izranja Venera.
Iza zrcala svjesti tri lica,
jedna istina.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 19.07.2020. u 07:07 sati.