Bog iz stroja..
Izreka kojom se u grčkim tragedijama označavala pojava bogova ili nadnaravnih bića koja bi se spuštala pomoću stroja i učestvovala u raspletu radnje, kako bi se ona završila sretnije no što bi se to iz tragičnosti situacije moglo očekivati. Taj se izraz sačuvao do danas da se označi nešto što dovodi do naglog raspleta situacije, odnosno za osobu ili događaj koji donosi izlaz iz neke teškoće.
Nad gradom plavetnilo neba i privid bijele golubice. Prkosi okrutnosti svijeta. Razumijem šapat bijelog oblaka, vidim njegov odraz u suglasju odjeka i tišine.
Dotakni bezvremeni veo moje istine, ona je ugnježdena u dinamici tvoga postojanja, u zjenici tvoga svemira.
Obećanje svetoglasja je bezvremena melodija skladana od struna tmine i svjetla, eliksir izliječenja od strahova i boli. Osluškujem taj zavjet o održanju titraja iz kojih iskre fotoni novih praskozorja i slažu ikonu svete časti i mira. Nježni zagrljaj prastarih tragača zvjezdanim stazama uzdižu ljudsku dušu na pijedestal i daruju joj moć sadašnjeg trenutka, moć postojanja na izvorištu istine.
Na sceni života, pod kopljima bijele svetlosti, velika gala predstava, premijera bez reprize.
Arhetip ljudskosti izranja na scenu i govori...
Ljubav je jedina stvarnost, ona utjelovljenje najsjajnije iskrice u svilenkastom velu beskraja, blješteća kapljica u rijeci nevraćanki, žiža lumina na oltaru života. Aleph, zrno života u kojem se prelama prva i osnovna komplementarnost božjeg zakona, ritam srca čovjeka. Srce je najsvetija posuda na svijetu, sveti gral u kojem se krije izvorište našeg ovozemaljskog života nas svojim ritmom podsjeća na zakletvu izgovorenu na pragu vremena, na obavezu održavanja čudoriječja sa početka priče.
Neka bude svjetlo i bi svjetlo i ostade svjetlo.
Taj šapat je čvrstoj materiji udahuo dušu koja suosjeća, razumjeva, raduje se i ljubi bližnjega.
Svojim genetskim kodom mi potpisujemo taj bezvremeni ugovor. U našim mislima je mač koji presjeca Gordijski čvor, u našim djelima ozrcaljen deus ex machina. .
Dijana Jelčić