San u noći punog mjeseca...
Poklonili su mi ime i boginju, ne ti nisi bio kriv što nisi osjetio da trebam slobodu i da sam ponosna na postojanje boginje u meni. Boginja lova i Mjeseca, je u tabi pronašla zaštitnika svojih lovišta. Nepogrešiva u izboru postala je ljubavnicom mjeseca, a njena ljubav iz noći u noć ljepša, postojanija, nježnija. Ne, ti nisi kriv što nisi osjetio da sam dovoljno jaka da budem slaba i izgubljena u tvojoj ljubavi.
Dijana Jelčić Starčević... Odakle dolazi ljepota, 1987.
Sanjah vrijeme kada su bogovi koračali zemljom i pojavljivali se i nestajali, teleportacijom, energetskim bljeskom materije Homerova sna. Osjetih snagu mjesečevia sjaja i moć energije lucidnog sna. Bila sam tu i tamo, bila sam elektron u jezgri atoma, titrajuća struna u dimenziji prostor vremena, a bila sam ja.
Krenuh tajnovitim stazama boginje lova i mjeseca.
U noći punog mjeseca osjetih tvoju blizinu. Bio si dalek i bio si tu, bio si svjetlost, bio si zvuk. Pozivao na ponoćni tango.
Osjetih pucanje opne tmine i rađanje sunca, osjetih toplinu vrela mladosti, dotaknuh kap, oćutih božansku moć, vidjeh cijeli svijet.
Ti si stajao na obali Mnemozinine, okupan sjećanjima i bljeskom novog sna. Iza mjeseca u dubini beskraja vidjeh sjenku svirača. Prepoznah trubadura iz naše mladosti i stavih želju u šešir. Krenuh do rijeke.
Ponoć je odbrojavala tonove u ritmu tanga koji smo davno plesali pod kišom zvijezda uranjajući u mirise svitanja na trgu cvijeća.
Zakoraknuh u trenutak buđenja.
Otvaram oči, na horizontu se rađa dan, ti ulaziš u sobu i na uzgalvlje stavljaš plavu ružu. U laticama ogled sna koji odsanjah u noći punog mjeseca.
Izmišljaj moga srca?
Smijali smo se!
Dijana Jelčić… mjesec i ja… jesmo li simbioti ?… žigosana imenom boginje lova i mjeseca … osjećam njeno bdijenje u zbilji i u snu…
|
