Dan izvan vremena...
Nebo je noćas munjama, gromovima i kišom
ispiralo težinu prohujalih dana. Porađalo dan izvan vremena.
U tutnjavi oblaka stih zaustavljen u sjećanju.
Opusti se, zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli mislii sjećanja,
dovoli srcu da diše.
Bog sunca stoluje u svijesti.
Brani nas od Falstafa, lažljivaca,
iluzionista, prodavača magle.
Disanjem srca uranjamo
u klepsidru sunca,
u dan sveopćeg oprosta,
u dan umijeća vremena.
Iza obzora sjaj svitanja,
u tvojim očima san,
gubim se u izričaju bez srži.
Izmišljam riječi,
a znam
tebi ne znače isto.
Smiješiš se…
ljubav je jednostavnija.
Odvodiš me na žetvu plodova
apolonizijske zbilje i dionizijskih snova.
Uranjamo u dan izvan vremena...
Dijana Jelčić
|
