Marketing
Pamtim samo sretne dane...
namjerno?... ciljano?… svjesno?... nesvjesno?...
ne znam, pamtim trenutke provedene na pješčanim plažama, na obalama mnogih rijeka, na trgovima cvijeća i ptica. Imali smo sreću, putovali svijetom, zaustavljali se u nepoznatim gradovima i upijali ozračje sudjelovanja u vrtloženju svijeta.
U muzeju sjećanja slažem uratke nastale začudnošću kista doživljaja.
Preslikavali smo panorame, pejsaže, hramove u albume pamćenja. Sjećam se naših pustolovina pod zvjezdanim nebom sjevera i juga. Javljaju se u ideokinetičkim slikama, bude nadahnuće, postaju erupcija riječi, eksplozija boja, fontana svjetlosti, fenomenologija prošlosti, pojavnosti vremena. Slijevaju se u nedogledne izljeve osjećanja. Kada pokušam obuzdati tu navalu ljepote izgubim se u nerazumnim rečenicama, u pripitomljenom izričaju koji nije preslika osjećaja.
Možda bih trebala pokušati uzeti kist i nutarnji kolorit pretočiti na papir. Moja ruka osjeća tek misli. Ne posjeduje suptilnost vizualiziranja osjećanja u paletu boja, ne zna igru svjetlosti i sjena, zabilježenih u sjećanju, skicirati u obrise ljepote.
Kada bih pokušala čulnu čujnost odsvirati na strunama gitare to bi sličilo struganju noža i vilice po porculanskom tanjuru. Izgubila bi se finoća mirisa i okusa zvučnih delicija.
Sjećam se svih naših Valentinova... pjesničkih susreta... poezijom smo kazivali neizgovorivo... da, pamtim sretne dane...
Ostajem vjerna slovima i pitam se kako opisati osjećaj sreće? Kako oslikati prelamanje njenog svjetla u dugin spektar na nutarnjem nebu? Kojim simbolima obilježiti njene titraje u srcu, kojim riječima opisati njenu siluetu u sutonima, njene konture u svitanjima?
Na koji način opisati njeno vrenje u venama, kojim zvukovima njeno glasanje u svijesti?
Smijem li ja kao subjekt osmisliti gradaciju nje kao objekta u prostoj rečenici… ja sam najsretnija… suhoparnost tog izričaja me poziva na traganje za još neotkrivenim metaforama… na lutanje upisanim titrajima osjećaja.
Promatram sliku nastajanje čovjeka. U najpoetičnijem kutu univerzuma blješti sedmodnevica ljepote, iskra dodira prstiju Boga i Adama.
Možda jednom na nebu moje snovitosti zaiskri božanska iskra iz koje će se roditi riječ kojom ću uspjeti premosti jaz između osjećanja i semantike. Do tada koračam koridorima osjećajnosti, divim se mladom jutru, podnevnom suncu, sutonskoj zvijezdi… i palim svijeću zahvalnosti na oltaru Fortunina hrama.
Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007.
fotografije... kolaž oslikanih sretnih trenutaka... nasumice izabran... možda gledajući fotograije pronađem riječ premosnicu...
Post je objavljen 15.07.2020. u 07:17 sati.