dinajina sjećanja

petak, 31.07.2020.

Kao vjetar pred oluju...







Nad gradom navala vrućine. Kao pod staklenim zvonom smo došetali do parka fra Grge Martića... dok sutonsko sunce obećaje smiraj zaustavljamo se na terasi kafića... stotinjak koraka je promijenilo ritam srca... uz cvjetove oleandra u sjeni breza se bude uspomene... vječni izazov razgovoru ni o čemu u kojem je sve...





I srce se umirilo, sluti navalu ljepote, titraje neurona u čeonom režnju, vrtloženje misli,
njihovo slijevanje u rotor simpatikusa i parasimpatikusa, u svoj mir i nemir.
Ćuti neizrecivost uzdrhtalosti staničja nutrine, nedokazivu povezanost ritma srca i univerzuma,
neopisivu usklađenost kovitlanja zavojnica vječnosti i trenutka.
Na usnama riječ dolutala sa početka priče o nama i svemiru,
tajnoviti kod prvog helixa rasplinutog u prostor vremena, u sedmodnevnu viziju.
Sreća klija iz iluzije osmog dana, rođenja čovjeka.

Ritmom prauzora u koljevci mjesečevih mjena, srce je slovkalo tvoje ime. Poznavalo te prije mene,
ispisalo rebus u pjesmi strancu, nezemaljcu, prabiću. Osjećalo te u Sengorovoj poetici zbilje, u stihu

slušaj češće stvari nego bića,
glas vate se čuje,
slušaj kako jeca
list na vjetru.
To glas je praotaca.

Došao si, progovorio jezikom cvijeća, šapatom vlati trave, sjajem Sunca,
poviješću poetskog izričaja. U disanju staničja naslutih titraj Fibonaccieve nule,
bljesak božje iskre, izrastanje zavojnice zlatnog trokuta, utjelovljenje kozmičkog zakona.

Krenuh putevima uzbuđenja. Još uvijek lutam beskrajnim širinama
univerzuma strasti… i šapućem,

Volim te… jer možda se ipak u te dvije riječi
zrcali cijela kozmologija uma
i kozmgonija ljubavi.

Dijana Jelčić



- 08:08 - Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>