Miruj, u smrti se sniva...
Dogodilo se 30. 07. 2008 u 18h i 18 minuta...
Matoš bi rekao... samo njena kosa još je bila živa i ona mi reće... miruj, u smrti se sniva...
počivaj u miru draga teta...
"Pri rastanku su zaboravili zatvoriti vrata sjećanja,
ugasiti vatru na ognjištu uspomena.
Otišli su praćeni svatko svojom mladošću,
misleći to je dovoljno za ostvarenje sna.
Vrtlozi želja su se vraćali
a oni se, na ruševinama snova dobroti nadali,
željeli tračak spasenja,
bježeći od bola i poniženja,
zaboravili su zatvoriti vrata uspomenama
i na ognjištu želja ugasiti vatru snovima.
Ljubav je tinjala,
grčila se, tražila puteve
nalazila ih i gubila u uzdasima,
u kristalnoj kugli daljina
i kricima osamljenih sudbina."
"Lutajući snovima,
gradila je svjetionike na hridima
nepoznatih mora,
krala osmjehe u zvjezdanim zagrljajima,
sanjala o uvali mladosti,
o mirisu tek procvalih lipa,
o susretu na davno zapretenom ognjištu
na kojem su iskrile želje u sjećanjima."
"Ako si našao tišinu vječnosti
ako si posadio čemprese
u dolinama gdje su nicali naši nemiri,
cvjetali naši prvi dodiri
i krenuo stazom nove sreće,
Tvoje sreće...?
Sjećam se kako je govorila da mu je još toliko toga željela reći, da su njene misli bile puno dublje od trenutka u kojem su samo kratko vrijeme voljeli blizinu. Plakala je osjećajući njegovu bol i njenu nemogućnost da promijeni sudbinu. Željela mu je pričati o obećanoj zemlji s beskrajnim livadama plavoga cvijeća, horizontu koji ne prestaje, o zvijezdanim stazama univerzuma, putevima ljubavi i čekanja.
A On je otišao u dugoj koloni nesretnika, nestao na križnom putu u grobnici bezimenih.
Ostala je sama. Ostala su joj sjećanja na sutone u kojima su zajedno lutali nebeskim beskrajem, jedna jedina fotografija i pisma zatvorena u kutiji isprepletenoj od vlati osušene trave njihove mladosti.
Dijana Jelčić
|
