Metafora sreće...
U kutku uma metafora sreće. Na prstima djeteta koraci zrelosti,
drhturi bojažljiva mladica na vjetru vremena,
sjeća se ranih snova.
U iskazivosti pamćenja sve što se zbilo
još se zbiva.
Prkosno sam odustajala od ljepote,
ostajala u raspuknuću želja.
U iluziji iscjeljujuće tišine miris limuna i metvice,
dašak Melise mrvi bol.
Kako smo dospjeli u ovo blaženstvo?
Nalazimo li se na otoku potpunog mira,
u zrnu svemira, nedjeljivom djeliću atoma,
u bitku vječnosti?
Jesmo li dotaknuli nedodirljivost zagonetke početka?
Pitanja, rebus ljepote i preslika sreće.
Odgovori su nevažni, nema ih.
Zaton djetinjstva, u misaonom režnju kovitlac neurona.
Šutimo.
Nad nama modrina beskraja, ispred nas poezija bonace,
besprijekorna geometrija izmaštanih svjetova,
privid odživljene budućnosti.
Rascvjetani perivoj snova i konture stvarnosti,
ruke spletene u buket zagrljaja.
U tvojim očima svijet snovitih istina.
Osjećanja bujaju, rastaču se plimom.
More raste, dodiruje plahost
čuvstvene zbilje.
Dijana Jelčić
|
