Sve se vrti u krug...
Život svakog čovjeka je put ka samome sebi, pokušaj jednog puta, nagovještaj jedne staze. Nijedan čovjek nikada nije on sam, ali svaki teži da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako umije. Svako nosi do konca ostatke svog rođenja, sluz i ljušturu jednog prasvijeta. Poneko ne postane čovjek nikada, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovjek, a dole riba. Ali svaki je hitac prirode uperen ka čovjeku. Svima nam je zajedinčko porijeklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrijela, ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži vlastitoj svrsi. Mi možemo razumijeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog.
Herman Hesse, „Demijan“
Teško se oduprijeti nepredvidljivosti uzavrelih dubina nepoznatog. Lijepo je uranjati u krater vremena i iščekivati erupciju plamena, eksploziju vatre, otrgnuće uzavrelih trenutaka i bijeg iz učmale palanke.
Smjelost je odvažiti se na iskorak iz ništavila prošlosti koja odlazi pod stijegom pobjede. Hrabrost je ponijeti sa sobom bremenita sjećanja i zakoračiti u nepostojano sutra.
Je li to čvrsta odluka ili tek znatiželja uzburkanog uma?
Čuđenje ubrizgano traganjem za privezištem u zavjetrini snova?
Čežnja za smirajem poludjele lađe na pučini neuspjelog života?
Pitala sam se stojeći na lukobranu dana, nesigurna u korak na koji se odlučih, na odlazak ka željenoj točki smirenja.
Skitnica u meni se bunila, nabrajala razloge, šaputala opomene, govorila o prozi ljubavi koja me čeka u mirnoj luci svakodnevice. Nesigurna krenuh nepoznatom stazom ka nepoznanici nutrine, ka bezimenom osjećaju za kojim tragah u poeziji, ka ukupnosti osjećanja koju neosjećah zbrajajući doživljaje.
Uđoh u panoptikum želja. U muzeju voštanih figura se cijeli svijet zgusnuo u Rimbaud- ovu pijanu lađu. Jedri pučinom velikog oceana sna. Osluškivah glas vjetra, začuh jauk vječito progonjenog ljudskog rebra i zvon tužnog zvona u dubini duše.
Nad morem tri sunca,sunce, sunčić i sunčićev brat, trodimenzionalnost sudbine, nemogućnost uzdizanja ka beskraju božjeg sna. Iza tamnog horizonta izranja četvrta svjetlost, svijetlost etičkog postojanja, svijetlo nad svijetlima. Bijelina se pretače u boje nepostojeće u duginom spektru. Izrasta u kuglu, ispunja prostor sjedinjuje sve svjetlosti u sunčevu ekliptiku, u život tako jednostavan i lijep.
Ta mala drama svijesti, proživljena srcem, ta svjesno doživljena bol spašava od utapanja u bezdanu neživljenja.
Jučer smo s prijateljima slavili prvi dan ljeta. Izložba Kuliševih slika, ručak u malom restoranu na vrhu Schloserovih stuba. Razgovorm bježali od korona virusa, karantene i potresa... Obnavljali smo uspomene prohujalih desetljeća... naša lutanja Provansom i Toskanom, naša jedrenja Kornatskim arhipelagom, posjete promocijama knjiga i izložbama slika, surete u teatrima... dogovarali nove susrete u Zadru, na Zlarinu, u Grožnjanu...
Iako daleko sve je blizu, sunce je uvijek tu i sve se vrti u krug…
Dijana Jelčić
|
