dinajina sjećanja

utorak, 30.06.2020.

Anđeo s četiri lica...






Livia Less
Dinaja je promatrala orla
utorak , 12.03.2013.

Dinaja je promatrala orla. Duboko u duru, pjevao je borac.
Duboko, dublje, plodna repatica zagledala se u Dinaju.
Dinaja je uglancala cvijeće, ploče koje gibaju mirni zrak sobe, uvježbala pa stišala krhka mjesta,
sve otkud klije praštanje/ nakit svoj /na najtanjem vratu/u majušnim rukama
Dinaja je držala na dlanu orla. Orla sreće.
A lopoči bijeli, i ponegdje breskve okružili su predio sjajnog zraka.
Tu nasred iste te sobe, Dinaja promatra njegove kapke
i zvoncem čarobnim i zrncem svilenim dotaknuti će pero

još noćas zavitlati sve dovršene priče,
zavijoriti početak

a orao, podignuvši rame, reći će:

Drži me tu, i drži me uvijek gdje god je uvijek

na tvom početku dovršene priče.




četiri arkanđela, Mihael, Gabriel, Rafael i Uriel, četiri apostola,marko-lav, matej-čovjek, luka-bik, ivan-orao, 4 elementa, 4 strane svijeta..






Zelena rijeka, tišina močvare, kliktaj barskih ptica i lopoči.
Nad smaragdnom rijekom kruži orao, moćnik nebeskih visina.
Na delti, gdje se grle nebo, rijeka i more, osjetismo miris sna.





Jesmo li mi rijeka, upitah trgajuć tišinu,
tišinom si odgovorio, tek kap u vječnosti.

U struni vremena, u oku orla vidjeh eksploziju boja,
začuh sonatu anđeoskog glasa, osjetih buktanje strasti.

Volimo se jaukom darovanog rebra, vjekujemo u utrobi poludjele lađe,
pod sjajem četiri sunca, anđelom sa četiri lica
branjeni od jahača apokalipse.

Nebeski orao, iznjedren iz vjerovanja u seobu duša,
utjelovljen u četverostrukost evanđelja, stražar na vratima uma,
čuvar vrata srca posvećuje ljubav uskrslu iz praiskona,
iz prvog bljeska, iz lux primusa.

Dijana Jelčić



- 07:17 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.06.2020.

Uslišana molitva...






Pater eius est sol, mater eius est luna, tako počinje zapis na Tabuli smaragdini.
Sunce i Mjesec su roditelji evolucije, zemlje i vode, svjetla i topline...

Hermes Trismegistus.






Sunoćje,
iza sunca šum svemira,
zvuk dalekog gonga.

Šamani vremena objavljuju umiranje dana, koprenom sna zaustavljaju zbilju,
na zaslon tišine, pretočen u bajku, izranja drevni zapis... Sunce i Luna su
roditelji evolucije... Sunce i Mjesec, trenutak dodira sutona i zore ubija kletvu...

filmom oživjela legenda opija... vuk i sokolica mogu biti prijatelji... ali ni to im zloduh nije dozvolio.

Iz privida tišine, iz opsjene uma, u odori kletve izranja vuk.
U njegovim očima ponoćno sunce.
Iz vizije svitanja uzlijeće sokolica, u njenim očima žudnja za dodirom.
Ispružene ruke i kobno prokletstvo, prostor uzdaha i vrijeme pokore.





kao u filmu, bio si vuk, bila sam sokolica... između nas bol, nepozvana gošća na slavlju osjetila.

Ranjen, ulovljen u klopku boli, u noći tihog umiranja. Od suza zamagljena pogleda stajah kod tvog uzglavlja,
nisam te vidjela, tek naslućivah obrise tvog lica, osjetih, ne vidiš me, tek naslućuješ konture mog bdijenja.
Sjetih se kraja filma, zagrljaja noći i dana. Do svitanja izgovarah molitvu čuvarici Lunina hrama.

U sjaju tek naćetog dana ozrcaljena uslišana molitva. U tvom pogledu zagrljaj Lune i Helija, na licu osmijeh.

Sudbina nam je bila naklonjena.

Dijana Jelčić




- 08:08 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.06.2020.

Soba prepuna uspomena...






Svježa lipanjaska noć je ušetala u panoramu trenutka... u sobu, kroz otvoren prozor, dopiru zvukovi povečerja... sjedim za radnim stolom... osluškujem otkucaje zidne ure... vrijeme prolazi... doživljavam njegovu neuhvatljivost... njegovu neumornu jurnjavu... nemilosrdno gutanje ovoga sada... prostor naizgled miruje... ovdje je postojano... mjerljivo kvadratima... osmišljeno detaljima... čini se apsolutnim... začudna iluzija stvarnosti... dohvatljiva vizija uma...

Promatram nebo... zamišljam vrtnju zemlje i njenu putanju oko Sunca... misaona slika blješti u prošlom sada... spoznajem nedohvatljivost te vizije... to je tek preslika ljepote viđene kroz oči planetarija... nezaboravna iluzija utkana u sjećanja... priinjalo nam se, dohvatili smo Svemir... prisjećam se uzbuđenja koje doživjesmo putujući odsanjanim zvjezdanim stazama... doživjeli smo zaobljenost prostor- vremena... osjetili otkucaje njegova bila... razumjeli teoriju relativiteta... istinu da u beskraju nema apsolutnog prostora ni vremena... vječnost nam je postala bliska... sada pokušavam to osjećanje pretočiti u riječi...

Pitam se, kakvo mjesto mi zauzimamo u toj poetičnoj slici nebeskog svodovlja... je li čovjek uistinu središte Univerzuma?... uzvišena tvrdnja koja godi... bez čovjeka ne bi bilo ni Svemira... čovjek ga je osmislio svojim traganjem za istinom... čovjek je izračunao i postavio konstantu brzine svjetlosti... čovjek je zrcalo ljubavi...





Zidna ura otkucava potrošene trenutke... narušava nijemost ove noći prepune zvijezda i sjaja mjesečine... brojim te titraje vječnosti u koje se slijeva život i odlazi...

kamo?... gdje nestaju otkucaji bila vremena?... jesmo li svakim treptajem oka bliže potonuću u beskonačnost naše ovozemaljske konačnosti?...





Ovdje ćutim bdijenje ljubavi... osjećanje bliskosti me opija... oplemenjuje kozmogoniju... nebo prepuštam pticama... vraćam se u dohvatljivost ovoga ovdje... u nježnu idilićnost ove sobe prepune uspomena.

Dijana Jelčić



- 08:08 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 26.06.2020.

Ispisano nebo...







U sumračju, na granici dana i noći, se često događaju neobjašnjive magije… ples svjetla i tmine… dohvatljive iluzije igraju svoju predstavu na sceni povečerja… nebo je još uvijek svilenkasto modro, a zvijezde bude znatiželju… ono neopisivo osjećanje iščekivanja… buđenje astralne svijesti… osmišljavanje kozmogonije… neizrecive porive za pustolovinom u nedohvatnim daljinama svemira… lutanjima bespućem nebeskog oceana… poziv na odiseju sjećanjima… nedodirljivost vječnosti postaje zaslon na kojem blješte legende… dolaze i odlaze božanstva… pjevaju sirene…
Nedeskriptivnost tog čuvstva se pretače u izmišljaj slikovitosti… nebesko svodovlje postaje igraonica ushita… sinopsis uzvišenih ideala… oči neba u svojim zjenicama skrivaju trenuke umiranja i rađanja ljepote… svjedočanstvo nedokazivosti početka…





U razvalini misaonosti oćutih lahor smiraja… pokušah zaustaviti bujicu besmisla, dotaknuti Mjesec, odlutati na prapočetak, nestati u kaosu… nisam uspjela…
iz podsvjesti se širila hladnoća… nisam se usudila dotaknuti lednicu uspomena… otvoriti škrinju prohujalih trenutaka, vremena bez mirisa, zvuka, boja i okusa… preveliku prazninu netalasajuće osrednjosti u kojoj sam se gušila…
tek jedna lijepa iluzija je lebdjela skrivenom kutku izmišljaja…silueta nedosanjanog sna…
kao Pygmalionova statua Galate pomislih…imaginacija žudnje se udaljavala… krenuh za njom… kao u Ovidijevim metamorfozama prošaputah molitvu boginji… iz njemosti trenutka je izronio uzdah… vizija se prelamala u stvarnost…

Vidjeh te… lahor je razmrsio čvor misli u niti osjećanja… zatalasao mrtvilo prostora… pokrenuo vrijeme… izašao si iz imaginacije... kao u legendi, samosanjajuće proročanstvo se ispunilo…

Dok sjedimo na obronku dana nebo nam se klanja svojom tajanstvenošču… smiješi titrajima zvijezda… ispisuje pasionsku igru pravremena…

Tada povjerujem u teoriju o našem zrcaljenju u Svemiru… vidim nas i tu i tamo… naše ovo i onostrane stvarnosti… vizija ne traje dugo… ali snažna je… ostaje kao odraz u ovome ovdje i ovome sada…

Dijana Jelčić


- 08:08 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.06.2020.

Jedna iz davnina...







U iskazivosti pamćenja sve što se zbilo
još uvijek se događa. Zgusnuće davnina u ovo ovdje i ovo sad.

Romor zelene rijeke, na delti poezija kapi,
tišina utjelovljena u odaji ogleda i odjeka.
U fanfarama tek načetog ljeta ushit sunca,
u srcu ljubav,
nutarnja svjetlost odaje tajnu postojanja.

Na vratima vječnosti,
između jučer i sutra krajolik ka širini svijeta,
okno vremena,
pjesma trenutka se čuje,
muk beskraja i nadahnuće daljina





Privid, oživjela iluzija, poraz gravitacije,
levitiramo ka suncu, ka apsolutu.
U nama sumnja, znatiželja i čuđenje,
u srcima triptih nutrine,
želja, žudnja, htijenje,
uron u neoskrvljene dubine,
uzlet u nedodirnute visine,
vjerovanje u etiku i estetiku
svemira.

Nadanuće je vrisak srca, muk duše,
klesar prostora, skulptor vremena,
snaga uma u krugovima sjećanja.

Poezija je ritam misli, još
nenapisane pjesme,
nenacrtane slike,
nečujni zvuci,
čujni muk,
život,
ljubav.

Dijana Jelčić



- 08:08 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 24.06.2020.

Prijateljstvo je...






Možemo li izdržati muk, ubitačnu tišinu vremena,
nesnosnu nijemost istine, netalasanje, entropiju prostora,
život bez pomaka?

Ples sjena u mjesečevom hramu,
kolona zaboravljenih na asfaltu velegrada,
zgaženo vjerovanje.
I nebo plače, revolucija oblaka,
na barikadi trenutka vjetar tihuje istinu,
raznosi nečujnost ćulima budnosti.
Nutarnja gluhoća i slijepilo moćnika,
urlik laži trga opnu sna.

Titra jedno veliko ništa, usahli cvijet na obzoru vječnosti,
u ogledu svijeta tajac, u svitanju silueta čovjeka.

Budimo se dotaknuti istinom,
otkrićem bezvrijednosti
žrtava na obroncima
prošlosti.

Zaustavljeni u nepostojećoj nuli,
u krletki nadanja,
a vjerovali smo u Fibonacciev slijed
množenja ljepote.





U okviru mladog dana iluzija, dašak sna,
u očima Svedeborgova vizija,
ukazanje Krista na zaslonu svijesti,
nečujni dijalog s anđelima,
očaravajuća tišina u suštini vremena.





Iz vremena mladosti izranjaju slike,
ona i ja u gimnazijskoj klupi,
a onda smjena godišnjica mature,
odrastali smo u susretima,
trajemo u titrajima bezuvjetnog prijateljstva.





Prijateljstvo je najuzvišeniji oblik ljubavi,
stoluje u riječima upućenim
sa raspela na Maslinovoj gori,
u klijetkama srca,
u kristalnoj kocki vedrine,
u tajni ružina cvijeta,
u Sokratovoj apologiji,
u apoteozi prijateljstva,
u ritmu aorte svemira,
tajnovitom načelu
našeg vremena.


Dijana Jelčić





- 08:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 23.06.2020.

Volite li Brahmsa?...








Počitala sam knjigu davno... sjećam se... tada nisam razumjevala dubinu napisanog... nisam pokušavala uroniti u poruku skrivenu među redovima... sjećam se i filma i tonova Brahmsove simfonije i neravnoteže u ljubavnim susretima Paule i Philipa i nesklada u ljubavi između Paule i Rogera. Tada sam se pitala što je poanta tog djelića vječnosti, zar je uistinu ljubav uzburkani ocean na kojem se brodolomci hvataju za slamku osmijeha neba i pokušavaju spasiti krhotine svoje životne olupine.

Što je ljubav? Najvrijedniji osjećaj? Dar sunca? Jedina ćulnost kojom suzbijamo izljeve mržnje?

Francoise Sagan nam je izričajem tuge darovala osjećanje ljubavi. Mnogi to osjećanje povezuju samo sa osjećajem prema jednoj osobi i kada se ta iskra ugasi ne spoznavaju uzaludnost svojih pokušaja oživljavanja ugašene vatre na ognjištu snova.
Ljubav je kozmos u kojem se isprepliću titraji paralelnih svemira i stvaraju vječnost. Taj čarobni eliksir života dobijamo u nasljedstvo, upisan je pri začeću u kod našeg genoma i nosimo ga u sebi zauvijek kao najdragocijeniji dragulj pohranjen u riznici osjećanja.

Volite li Brahmsa?

Pitam samu sebe… voliš li…?...

Zaustavljam se na vratima svijeta oslobođenog sićušnih zloba, podvala i prevara… u zrcalnim neuronima vidim odraz čovjeka kojeg volim... i zrcaljenje lica moje, još iz djetinjstva, najbolje prijateljice… iako su prohujala desetljeća osmijesi na njihovim licima su isti kao i onda… osmijeh ne stari… u osmijehu se zrcali nestareća duša… osluškujem simfoniju koja rađa slike davno gledanog filma i razumijem poantu koju nam je Francoise Sagan ostavila u naslijeđe...




Ručak u dobrom restoranu. Zlatna školjka u svom sedefu krije bisere mnogih zajedničkih ručkova, večera, proslava rođendana.





Život je začarani krug, a ljubav uzrok i posljedica osjećanju osjećaja prijateljstva. Da, danas znam, osjećam Poco Allegreto i nisam spremna na sajmištu taština, za šaku lažnih priznanja, prodati osjećanje osjećaja prijateljstvo… nisam spremna okaljati vrhunski osjećaj koji posjedujemo… osjećaj ljubavi!

Dijana Jelčić



- 08:18 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.06.2020.

Sve se vrti u krug...






Život svakog čovjeka je put ka samome sebi, pokušaj jednog puta, nagovještaj jedne staze. Nijedan čovjek nikada nije on sam, ali svaki teži da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako umije. Svako nosi do konca ostatke svog rođenja, sluz i ljušturu jednog prasvijeta. Poneko ne postane čovjek nikada, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovjek, a dole riba. Ali svaki je hitac prirode uperen ka čovjeku. Svima nam je zajedinčko porijeklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrijela, ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži vlastitoj svrsi. Mi možemo razumijeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog.

Herman Hesse, „Demijan“






Teško se oduprijeti nepredvidljivosti uzavrelih dubina nepoznatog. Lijepo je uranjati u krater vremena i iščekivati erupciju plamena, eksploziju vatre, otrgnuće uzavrelih trenutaka i bijeg iz učmale palanke.
Smjelost je odvažiti se na iskorak iz ništavila prošlosti koja odlazi pod stijegom pobjede. Hrabrost je ponijeti sa sobom bremenita sjećanja i zakoračiti u nepostojano sutra.

Je li to čvrsta odluka ili tek znatiželja uzburkanog uma?
Čuđenje ubrizgano traganjem za privezištem u zavjetrini snova?
Čežnja za smirajem poludjele lađe na pučini neuspjelog života?
Pitala sam se stojeći na lukobranu dana, nesigurna u korak na koji se odlučih, na odlazak ka željenoj točki smirenja.

Skitnica u meni se bunila, nabrajala razloge, šaputala opomene, govorila o prozi ljubavi koja me čeka u mirnoj luci svakodnevice. Nesigurna krenuh nepoznatom stazom ka nepoznanici nutrine, ka bezimenom osjećaju za kojim tragah u poeziji, ka ukupnosti osjećanja koju neosjećah zbrajajući doživljaje.

Uđoh u panoptikum želja. U muzeju voštanih figura se cijeli svijet zgusnuo u Rimbaud- ovu pijanu lađu. Jedri pučinom velikog oceana sna. Osluškivah glas vjetra, začuh jauk vječito progonjenog ljudskog rebra i zvon tužnog zvona u dubini duše.
Nad morem tri sunca,sunce, sunčić i sunčićev brat, trodimenzionalnost sudbine, nemogućnost uzdizanja ka beskraju božjeg sna. Iza tamnog horizonta izranja četvrta svjetlost, svijetlost etičkog postojanja, svijetlo nad svijetlima. Bijelina se pretače u boje nepostojeće u duginom spektru. Izrasta u kuglu, ispunja prostor sjedinjuje sve svjetlosti u sunčevu ekliptiku, u život tako jednostavan i lijep.
Ta mala drama svijesti, proživljena srcem, ta svjesno doživljena bol spašava od utapanja u bezdanu neživljenja.





Jučer smo s prijateljima slavili prvi dan ljeta. Izložba Kuliševih slika, ručak u malom restoranu na vrhu Schloserovih stuba. Razgovorm bježali od korona virusa, karantene i potresa... Obnavljali smo uspomene prohujalih desetljeća... naša lutanja Provansom i Toskanom, naša jedrenja Kornatskim arhipelagom, posjete promocijama knjiga i izložbama slika, surete u teatrima... dogovarali nove susrete u Zadru, na Zlarinu, u Grožnjanu...

Iako daleko sve je blizu, sunce je uvijek tu i sve se vrti u krug…

Dijana Jelčić



- 08:18 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.06.2020.

San ljetne noći...







Praznina na sjevernom nebu. Plejade u Ivanjskoj noći otvoraju vilinski bal, pozivaju na ples sa Oberonom i Titanijom. Utjelovit ćemo legendu o ljubavi pastira i pastirice. U vilinskoj šumi će odzvanjati zvuci tajanstvene trstenice koja smiruje bol i blaži tugu. Divna je najkraća noć naduljeg dana, nježni su dlanovi neba koji nas odnose u san.





U bezglasju istine suglasje svjetova,
svitanje noći u sutonu odlazećeg dana.
Tvoji dlanovi pretakaše gaseće sunce u odoru spokoja.
Ruke u buketu žudnje, pod karijatidama trenutka
miris znamenja vremena.

Noć ljetnog solsticija, najdulja svjetlost, najkraća tmina,
titraj sutona i bljesak zore, umiranje i rađanje
u zagrljaju Ivanjske vatre.

Na dlanu pamćenja vilinski san, Oberon i Titanija,
privid donešen vjetrom prohujalog vremena,
poetično sidro u prozi zbilje,
suncostaj u očima,
budnost u noći
prekratkoj
za san...

Budimo se u snu. .
Odvajamo se od svakodnevnih spletki,
nestajemo u zagrljaju magije.

U suzvučju srca i tišine, u dvokružju trajanja
mržnje, klevete, optužbe, osvete
nestaju.

Mijenja se slava svijeta!

Dijana Jelčić

http://dinaja-dinaja.blogspot.ba/2008/02/na-granici-sna-i-jave.html
a-i-jave.html
a-i-jave.html


- 07:27 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 20.06.2020.

Pred ljetni solsticij...







Sjećanje na prijateljicu...

Mikrokozmos je svijet pun nebrojenih iznenađenja, svijet u kojem se događaji odvijaju bez nekog objašnjivog razloga, svijet u kojem jedna čestica u isto vrijeme može biti na dva različita mjesta, ona može biti točkica, val i titrajuća struna. Svaki djelić toga svijeta postoji od samog početka univerzuma. Prije nego se spustio u cvijet možda je bio u zubu nekog dinosaurusa, u plavoj kosi Marilyn Monroe, u kljunu galeba Jonathana, u zrnu pjeska pješčane oluje nad Saharom ili u listu s kojim se vjetar igra...
Možda?

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
Tin Ujević






Noć je mirisala na tugu. Misli se kovitlale dinamikom uspomena, postajale živuća materija koja je gušila osjećanja. Slike se vrtložile zbrkanim redosljedom, nisam ih mogla kontrolirati. Bol je nadvladala sva druga ćuvstva. Vidjela sam je kako stoji u ružičnjaku njihove vile.

"Oslušni malo, mjesec je ljupka žena, samotna žena, izgubljena u srebrenoj odjeći, izgubljena u srebrenom haljetku cirkuske jahačice. Oslušni malo, vjetar ti priča baladu o izgubljenom vremenu i potsjeća te da je stranac nova utvara koja te sputava u buđenju." pokušala sam je jezikom Sandberga probuditi

Bio je maj. Tada sam je posljednji put vidjela živu.

U dvorcu opasanom ružama i strahom jedna žena sniva o ljubavi, a ljubav, boginja njenog sna, oblači crnu haljinu i umjesto bijelog princa ljubi jutrima njene usne. Žena ustaje iz kreveta i gleda kroz prozor. Tamo iza ove, trnovitom ljepotom opasane, stvarnosti čekaju avanture i veliki doživljaji. I žena gleda kako iza ove maglovite ljepote izlazi sunce, ali opasana zlatnim okovima ona ne može učiniti korak. Svako jutro skida vjenčanu haljinu satkanu od zvjezdane prašine i oblači skupocjene halje kupljene zlatom za koje je prodala svoj san. U tim trenutcima Migrena pobjeđuje Fortunu, ljubav se skriva u mirisima noći, a žena stoji pred ogledalom i na svom licu broji prošle godine.

Njena je duša igračka vjetra, utkana u spektar nepostojećih boja, uzdrhtala kao listak nebeskog cvijeta, snažna kao kobalt noći, nježna kao purpur jutrenja. Utihnula je elegija, prestalo je žalovanje, ugasila se svijeća na oltaru tvog vremena. Iznad humka se otvaraju dveri Elizejskih perivoja. Bijela golubica sa ružom u kljunu je poletjela u vječnost, uzdigla se iznad zemaljske boli, preletjela rijeku zaborava, odletjela u krošnju svevremena.

Leti dušo, za let si stvorena... u vjetru je titrala dobrodošlica.





Suza utkana u sjećanje iskri sliku oproštaja. Godinama smo bile nerazdvojne. Ti nisi bila cvijet bez korijena. Ostala je uspomena na zaslonu pamćenja, tvoj lik, buket ruža i tvoje pismo...

"Ništa do suza nije bio moj ljek i ništa do boli moj život. Ovo tiho umiranje traje predugo da bih mogla preživjeti ovaj dan smrti. Kada sunce krene na počinak zagrlit ću njegov zadnji sjaj i poletjeti s njim u vječni san. Danas čujem simfoniju neba, dok jahači apokalipse oplakuju svoj grijeh. Pozaune trube moj mrtvački ples.
Oprosti mi što odlazim bez pozdrava, neka te ove ruže potsjete da sam to ipak ja."

1997 godine, u noći ljetnog solsticija počinila je samoubojstvo ... a ja tada napisah

anatomija jednog samoubistva


Dijana Jelčić





- 08:08 - Komentari (23) - Isprintaj - #

petak, 19.06.2020.

Tiha, boginja sreće...






Žalosna je istina da se čovjekov život zbiljski sastoji od sklopa nepomirljivih suprotnosti – dana i noći, rođenja i smrti, sreće i nesreće, dobra i zla. Mi čak nismo ni sigurni da će jedna prevagnuti nad drugom, da će dobro nadvladati zlo, a radost suzbiti patnju...
Carl Gustav Jung






Razmišljam o ovoj psihoanalitičkoj misli... „žalosnoj istini“... opsjedaju li te nepomirljive suprotnosti život?... nosimo li ih u sebi?... jesu li one utjelovljene u arhetipovima... u kolektivno nesvjesno u nama?... vode li anđeo i demon uistinu beskonačni rat na bojišnici svijesti?...

Već sama pomisao na taj sukob nutarnjih svjetova zaustavlja dah... opterećuje samospoznaju... pokušavam disati riječima... snagom dišnice dohvatiti tu igru suprotnosti... i izgovarati riječi ritmom udaha i izdaha...

Pišem... iz kolopleta riječi izranjaju misli o meni i svijetu u kojem živim... jedna riječ lovi drugu... plešu po zaslonu računala... pred očima titraju osjećanja... vidljiva su... ali nedodirljiva... neuhvatljiva... svijest pokušava zarobiti riječi u zamku ovog osvrta... podsvijest ispaljuje rafale neopisivosti zatomljenih suprotnosti... zaustavlja slijed misli... trga sintagme... nameće mi drugačiji ritam disanja... pokušavam misaono uroniti u podsvjesnu prazninu... upoznati je... probuditi je... darovati joj smisao... nazvati je imenom... oduzeti joj moć...

Zaustavljam misao pitanjima... postoji li sudbina?... je li potrebno tumarati koridorima nutarnje tmine... buditi usnulog Kerbera na vratima spoznaje?... dozvoliti mu da uskovitla suprotnosti u nepotreban duel?... odustajem...
nemoćna u ovoj svjetskoj boli vraćam se sanjarijama... pronalazim riječi utjehe za sebe, a možda i za sve supatnike u ovom vremenu svjetskog užasa...

Tiha, boginja sreće je raširila svoje tkanje nad ovim jutrenjem… izronjena iz konstelacije zvijezda nad trenutkom rađanja... ona nevidljiva, sjetna, ponekad nemilosrdna, češće milosrdna širi svoje dlanove… osjećam njeno bdijenje… njenu nedokazivu postojanost u životu… u hazardeskim nagonima i intuitivnim nastojanjima… dolutala iz legende… utkana u bajke i priče… suđenica i braniteljica… lepršava u svojoj nepromjenjivosti… stvarna u svojoj neopisivosti… vidim je sa atributima njene snage u rukama… sa krmom, kuglom i rogom izobilja… znakovljem usmjerenosti, prevrtljivosti i darivanja sreće…

Ćutim je u mirisu svitanja… u sjaju zenita… u ljepoti sunoćavanja…

Pa ako je Weltschmerz jedan od glavnih i najpopularnijih pojmova vremena romantizma, on je zapravo vrlo stara pojava, naglašeni pesimizam u književnosti, filozofiji ili životu uopće, izraz pojedinca ugrožena i izmučena nepodnošljivim događajima u trenutku raspada normi i vrijednosti...

Titra Tiha, milosnica nad stoljećima, nad ponavljajućim stanjem svjetske boli i u onima koji osjete njenu moć pobjeđuje demona na bojišnjici nutrine...

Svjesni svoje nemoći jer ne možemo mijenjati svijet, osjetimo... sreća je u nama, darujmo joj moć...

Dijana Jelčić



- 07:47 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.06.2020.

Čergarenje nebom svanuća...






In memoriam... Maksim Gorki, 28. ožujka 1868. - 18. lipnja 1936.

Cigani lete u nebo...

Dok se svitanje bori sa ostacima tame
i daleka svjetlost skida odoru noći,
na obali sna neka ljubav zbilju sanja.

Zavoli dan šapuće mjesec na odlasku.
Zavoli sjećanja šapuće sijač zvijezda.
Pustite srca da kucaju.
Dotrčali iz daleke stepe samuju bijeli i crni konj.

Za mrkim krošnjama iskri svitanje,
Amor i Psiha se u njemu grle.

Zavolite dan, misli i sjećanja.
Ciganske ruke prebiru po gitari,
zvuci tuge u pjesmi ptica,
miris daljina,
sloboda ubrizgana u
rađanje.

Zov neba.

Proročica Izergil šapuće o umiranju,
ponosu, prkosu rodoslovlja,
otporu poniznosti, sužanjstvu i nemoći,
o smjelosti bitka na rubu vremena.

Ljubav na kušnji smrti.
Zobar i Rada,
lete u nebo.

Dijana Jelčić





U mukama žudnji, ogrnuta vriskom utrobe,
u sveprisutnosti postojanja,
pod nebom svanuća osluškivah hod sudbine.
U sunoćju sna miris proljeća, i šapat umijeća.

Usnulost dotaknu pjev povratnica s južnog mora i ekliptika oblaka.
U sjaju tvog pogleda preslika tuge.
Na usnama tišina nepostojeće laske, na dlanovima primaljska nježnost.

U šaptu iskona, ponoćno sunce,
govor crno bijelih oblaka i rasprsnuće boli.
Okus crnog vina, posveta želje na usnama,
gozba sreći, izmirenosti nutrine.

Bio si Zobar, bila sam Rada u snovitosti dolazećeg ljeta.
Prohujala je noć nepoznatih mirisa, preludij ljubavne igre,
sladoglasje, obred misnog slavlja
i zov bijelih oblaka.

Letjeli smo, čergarili nebom svanuća.

Dijana Jelčić



- 08:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 17.06.2020.

Reci mi osmijehom...






U plavičastom sutonu smo slušali tišinu. Neopisivo osjećanje ljepote i nutarnjeg mira. Nirvana trenutka. uskovitlava uspomene. I tvoje i moje. razbijali smo tišinu kazujući prošlost. I tvoju i moju.

Na vjetrometrini tuge su umirali pupoljci ruža, shrvani vihorom vremena. Srca su pokušavala održati zajednički ritam, ali u disonancama nije bilo razmaka da ostvare suzvučje čežnji. Nalet oluje je razbio kalež vjerovanja, tajna se izgubila između snijega i zvijezda.





Apsurdnost stvarnosti se ogledala u predvorju dana. Rasprsnuće prošlosti utkano u privid Dalieve slike.

Vjeruj mi, nikada ne dolazim sa željom da uronim u perivoj tvojih snova. Samo ponekad poželim da me dotakne prah tvoga svemira i da ja, dijete sa asfalta, osjetim ljepotu doline zelene rijeke i čujem tišinu. Ti stojiš na obzorju svakog trenutka, stojiš na rtu dobre nade, na hridi pored mjesečeva hrama i sjedinjuješ noć i dan zagrljajem ljubičastih sutona i kristalnih svitanja. Pozivaš me u čun. Vodiš kroz rukavce zelene rijeke do izvora da osjetim moć trenutka prije nego postane vrijeme, prije nego se sljubi sa kopljima dnevne svjetlosti i nestane u beskraju kamenih gradova, u onim utvrdama gdje ga, na sajmu taština, prodaju za šaku kovanica.
Nikada ne dolazim da bih krala plodove začarane šume tvoga bića, nego da vidim rađanje sunca. Srce ulovljeno u zamke svjetlosti otvara okna i dozvoljava mirisu tisućljetnih cvjetova da ga omame trenutkom buđenja.

Mladi dan se budi. Na tvom dlanu kristalna kocka vedrine. Raspršena osjećanja se skupiše u ognjilo trenutka. Događa se dugo željena lucida intervallla. Osjetih istinu utkanu u vrijeme čekanja. Želje dugo zatomljene u prividima uskovitlaše žudnju i najaviše slavlje osjetilima.

Previše nepotrebnih riječi, a ni jedna ne zrcali iskonski osjećaj. Bježali smo od velikih riječi, rastuživale su nas,
griješili smo, razotkrivajući se sebi dosezali pomilovanje. Na dnu kaleža hostija oprosta, Joyceovo bogojavljanje,
oslobađanje od utega prošlosti.

“Povijest, rekao je Stephen Dedalus, je mora iz koje se pokušavam probuditi.”

U sjeni tvoga osmijeha zaboravljam jučer, ne želim sutra, živim trenutak, osjećam ga, postojim.
Da, reci mi osmijehom.


Dijana Jelčić



- 09:39 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 16.06.2020.

Igraonica Sunca...




Sunce ljubi oranice, nebom se razlijeva toplo zlato,
nestaje danja svjetlost, slijeva u lazur noći.
Vrijeme teče koritom prostora, nećujna rijeka nevraćanka.

U jednoj kapi svi svjetovi.
U misaonom režnju kovitlac neurona, u osjećajom vrtlog osjećanja.
Redaju se želje, žudnje, čežnje, nadanja, vjerovanja.

Nad morem porod svjetlosti, osjetih njenu moć. Nema je, ne postoji tamna strana mjeseca,
osmišljavam igraonicu Sunca, ćutim porinuće u vječnost,
bezvremeno putovanje vremenom.

Ljepota se sazviježđem vage širi u sklad sa zvijezdama lava,
mliječna staza, put k tebi.

Na oltaru jutra zasjaše dva Sunca, izmješaše se univerzumi,
praiskonski vjetrovi. uskovitlaše strasti.
U srcu molitva kruhu svagdašnjem. Dotaknuo me dašak blagoslova polja,
osjetih kraj poezije suza, kraj bezvremenog putovanja vremenom.

Dijana Jelčić



- 07:37 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.06.2020.

Zadarski muzej stakla...







Bili smo u muzeju. Susreli smo mog prijatelja iz gimnazije, kustosa Ivu Fadića... rekao nam je...

- Nigdje ništa slično na svijetu ne postoji. Da, na cijelom svijetu. Imamo čudesne stvari. Sve ovo bio je dio života i dio smrti. Čuvamo to, kao što su pokojnici u grobu „čuvali“ predmete koji će im trebati kada „prijeđu na onu stranu rijeke“. Žene nisu zaboravljale „ponijeti“ cijeli kozmetički pribor. A ni nakit...





Iz zagrljaja duše i materije se porađalo staklo, gledali smo bljesak povjesti, sjaj iskopina pronađenog blaga,
pehare sa mirisom nekatara, cocone sa mirisom parfema.





Zadar je sanjao ljepotu.
Oduvjek.
Pod staklenom piramidom, u radionici šutljivih ućitelja smo šaputali.

Dianina duša u tebi je kao svjetlost, a svijetlost ne poznaje satove.
prelama se u zjeni tvoga pogleda.
Prolaznost naših dana i noći moru i hridinama ne znači ništa...
Ali i geofizika ima dušu i vrijeme će jednoga dana stati,
onoga dana kada ti kristalima prohujalog vremena budem kitio kosu...





Apsurdnost vremena, uskrsnuće urni davno zaboravljenih u podzemlju vječnosti,
pepeo prepun tajni, helixi bez nasljednika iznjedreni iz praha.

Slijed godina, titraji kristala zaustavljeni, zaobljeni, kvadrirani,
siluete prošlosti uranjaju u vizualni režanj, izazivaju znatiželju,
divljenje, titraje neurona, umrežavanje u pamćenje.

U lahoru zbilje raskrinkana tajna puhača, misterij udaha i izdaha,
govor stvaraoca umjetnina, drhtaje u mišićima grla, zov umijeća šutljivih učtelja
utkanog u kod, u prah, u vrtlog svevremene zavojnice
otišlih i dolazećih šaptača kristalnih istina.

Dijana Jelčić





- 10:10 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.06.2020.

Ditiramb bogu Morfeju...






Pišem ditiramb dobrom bogu koji bdije nad lijepim snovima, himnu snovolovki koja hvata utvare i demone i ne propušta ih kroz svilenkastu mrežu podsvjesti.

San nije zastoj u životu, nego jedna od njegovih najneobičnijih faza. Ta tajanstvena faza mira i nemira pliva u misteriji oceana, graniči sa nadnaravnim i odnosi nas u bezvrijeme. San satkan od nepoznatog tkiva, san ta bajkovita zemlja, ta magičnost svijesti koju bolje razumiju pjesnici od neurofiziolga.
Poete naziru istinu sanja kroz šarenu prizmu iluzije. Jedan od njih je izjavio mi i snovi smo sazdani od iste tvari i meni se danas pričinja da osjećam u sebi titraje njihovih struna. U istančanosti psihomašnerije se zrcali etičnost sanjača koji nesvjesnim mozganjem živi etičnost svoga života.
U snu se odvajaju duša i tijelo, kažu neki.
Drugi tvrde, san je tek kratka smrt iz koje se novi rađamo.
Treći pokušavaju iz odsanjanog izvući crte karaktera sanjača i onda ga opisati svojim jezikom.
Četvrti…peti..šesti…što je uistinu san?
San je razgolićena tajna u kojoj se zrcali lice istine. Osjetih to, ali još uvijek imam na tisuće pitanja.
Imam li i odgovore?

Još uvijek ih nemam, ali pokušavm uhvatiti djeliće snova u mrežu svijesti upravo u onom trenutku pred buđenje, kada se otvaraju bjelokosna vrata mašte. To su snovi koji brišu one predhodne, snovi u kojima se budimo i žao nam je što smo se probudili. Snovi su dio našeg ludila, kratki delirij svijest sa različitim obilježjima, niz nesuvislosti bez posljedica i svrhovitosti.





Možda je san ipak tek najbolja definicija tlapnje? Upitah se jednom i tražeći odgovor osjetih kako je jedna jedina misao, slobodna kao nebeski orao. odlepršala u noć punog mjeseca.
Osjetih radost probuđenog djeteta, osjetih radost u pjenušavim rukama skitnice puna lica i pustih odlutalu misao da pomiluje njegov osmijeh, da dotakne suzu duše vremena. I bilo je kao nekada, kao u vrijeme poezije ruža, utopih se u plesu sjena.
Noć punog mjeseca je ogrnuta čipkom plesala kao ponosna djevojka iz dalekog Toleda.

Otvorih okna zrelosti, skupih uspomene u zagrljaj budnosti i zatvorih kapije odsanjane mladosti.
Ljubav je odjenula odoru sna, ista, a drugačija nego prije, nježnija u postojanju, mirnija u darivanju.

Kazujem ditiramb bogu Morfeju... i budna sanjam život tako jednostavan i lijep.

Dijana Jelčić



- 07:07 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 13.06.2020.

Sveti Ante, zaštitnik potlačenih i djece...





Sveti Ante... 13. lipanj 1231... 13. Lipanj 2020...

U mirisu lipe oćutih bdijenje, viziju čuvara mog djetinjstva.
Nad rijekom vremena premosnica svjetova, stvoriteljica bezgraničja,
u sjaju zrcala ljubav, svjedokinja vjerovanja u trinaesti dan šestog mjeseca,
u molitvu izgovaranu srcem djeteta.

U romoru odrastanja tek titraj na usnama, zahvala zaštitniku
sakramenta ljubavi, prosvjetitelju heretika, vječnom čuvaru
vrata moga vremena.

Na mom radnom stolu vjekuje minijaturna statua
svetoga Ante.

Danas slavimo blagdan Svetog Antuna Padovanskog, zaštitnika potlačenih i siromašnih i djece. Još kao dijete dobih figuricu na dar i u spomenar upisana dva imperativa...





Klikom na gornji kolaž su vidljivi ...cijelog života istinu zbori... i budi uvijek dijete veselja i sreće... i ja danas srcem djeteta tražim istinu: moju, tvoju, njihovu. I što mi se bližom čini, nestaje u legendama o postanku, u sjaju Babilonskih zvijezda, u trku bika s Europom na leđima.





Semiramida, napušten božanski porod, golubovi mu udahnuše ljubav. Ona porodi dijete sunca.
Na oltaru Europe vizija kule Babilonske, dvanaest zvijezda, sunčana kruna u kosi majke vremena...

Je li nam Bog ponovo pomiješao jezike?

Molim vas, ispripovjedite mi još jednom bajku o sreći u zemlji iza sedam brda,
o porodu boga sunca i dopustite mi da sanjam ne tražeći istinu!

Na obrisima druidskih vjerovanja šest vrhunaca iza kojih izlazi i zalazi zlatna hostija,
slijed svetkovina utkanih u purpur sutona i svitanja, najviši vrh kao oltar života,
prvi korak sa zemlje ka nebu.

Na obzoru svijesti zasjaše mnoga sunca, u prozirnoj tišini vidjeh nestajanje zla, bljesak istine u iluziji.
Istina je kći vremena, čini mi se, nedohvatna, a titra kao četvrto sunce nad pučinom zbilje.





Zlato se prosulo nebom, padaju zvijezde, .trenutak sjaja za želju, ili samo za san.

Darovao si mi srcem oslikanu bajku... vuk grli Crvenkapicu, u njenoj ruci crvena ruža... ispred njih simbol sreće...
.
oćutih uprisutnjenje ljubavi.


Dijana Jelčić



- 07:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 12.06.2020.

Snovita zbivanja...







naš svijet je svijet sanjajućih knjiga... naši dijalozi zadiru u vrijeme Mikenske povijesti i završavaju u moći sadašnjeg trenutka... oživljavamo svetišta prohujalog vremena... grčki Temenosi su nas oduvijek zanimali... ta mala svetišta u koja se ulazilo poslije katarze... osjećamo ih u Danteovoj božanskoj komediji i u ovome ovdje i ovome sada... historia est magista vitae... iako okrutnost sveopće zbilje dokazuje nešto drugo... mi učimo iz povijesti.... mijenjamo se u nutrini... jer samo iz nutra se sanja... a poeta sacer... on je utjelovljen u nama čuvarima našeg svetišta...






Nisam spavala, sanjala sam. Mjesec nije bio svjedok mog bdijenja u snu. I bez njega su se događale mjene, ritmom disanja smjenjivale plime i oseke. Uskovitlanost rastućeg i opadajućeg oceana me odnosila u nepostojeće sfere, u daljine ostvarive samo u maštarijama.

Može li se u snu maštati? Pomislih budeći se.
Može li se u snu odustajati od sna i sanjati nešto drugo?

Noćas sam u snu odustajala od nametnutih vrijednosti. Odricala se svrsishodnosti ugodnog života i odlazila u neprohodne koridore podsvjesti. Bilo je lijepo susresti sebe zaboravljenu u vrtlogu vremena. Bezglasje je bilo čulno. Razjezičavanjem jezika se oslobađah osobnog balasta. Doživjeh pojavnost nemogućeg, osjećanje moći i nemoći u snazi svejezika, u razumjevanju inače nerazumljivog. U govoru sna vapaj. Tlo pod Zagrebom podrhtava. Odplesah ponoćni bolero u ritmu zemljina ranjena srca.
Bio je to otklon ka prohujalom vremenu, uranjanje u sferu disperzije zvuka i prostora, u stanje neočekivanih promjena.

Osjetih katarzu, pročišćenje uma. Začuh zvuk nečuvenog govora o nečem neviđenom. Riječi su progovarale umjesto mene, bile su vladarice svetog kruga, moćnice u svetištu izričaja, utjelovljenje posljednjeg čuvara drevnog Temenosa.

Bila sam nedodirljiva i izopćena iz zakonika zbilje, neranjiva i ranjiva u traganju za istinom. Osjetih oslobađnje bitka iz materije, oćutih sudioništvo u stvaranju svijeta. Izazov poetike, njenu moć. Oćutih što znači biti sacer. Dotaknulo me božansko bdjenje, ali mi ni ljudsko nije bilo strano.

Krug zbilje se osmislio bojom ljubičastog svitanja. Kroz obod snenosti se uvlačilo veliko sunce, pozlatilo prostor. Počeh prebirati po pepelu dogorjelog sna, tražiti pjesmu odsanjanu u vremenu poete sacera, metaforiku lucidnog sna.

U tiraju budnosti tvoj lik.

Povratak u zbilju je ljepši od sna.

Dijana Jelčić ...





fotka zlatnog svitanja... Jasna Marcelić

- 07:17 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.06.2020.

Tijelovo, Brašančevo...






Promatram anđela u prozoru, plavetnilo neba iznad prozora i ružu na prozoru, privid, utjelovljenje božanske istine… beskrajna niska vjerovanja… kolajna sakralnih vizija…

Mladi dan izranja iz skuta svemira… tama nestaje u odrazu svetog sakramenta na žrtveniku vječnosti… vjetar donosi šapat molitve izgovorene jedne davne noći punog mjeseca… presveto tijelo i sveta krv u kaležu divnih snovida… sveti duh u kruhu svagdašnjem…




Sjećam se procesija… bila sam djevojčica … djetinjstvo uokvireno u nevinost vjerovanja u ukazanje na mjesecu… sreća utkana u bitak postojanja… koračanje sunčanom stranom životne staze… povratak u okrilje ljepote... u Grad na hridi beskraja... još uvijek osmijesi na licima djevojaka... neizbrisivo znakovlje pokraj puta ka zvjezdama…




Latice ruža kao avatar ljubavi… mirišljava iluzija u dolini suza… blagdanska radost na obzoru svijesti… nezaustavljiva povorka osjećajnih slika…

Corpus Cristi obznanjeno u trenutku zrelosti…

Dijana Jelčić



- 08:00 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 10.06.2020.

Umijeće pisanja...





”Dobra pjesma je veliki doprinos realnosti. Svijet više nikad nije isti nakon što u sebe primi još jednu dobru pjesmu. Dobra pjesma pomaže da se promijeni oblik univerzuma, da se proširi svačije znanje o njemu samome i svijetu oko njega.”
(Dylan Thomas)






Ukoričila sam 1987 i 2014 davno napisano. Za sada slijedim onu paučinastu nit razapetu između mahnitanja i svrsishodnosti... uranjam u spoznaju osjećanja i uma... pronalazim uzaludnost osmišljavanja iluzija i neuzaludnost pokušaja mjenjanja paradigme svijesti... zastajem pred vratima iza kojih se šire prostranstva slobode izričaja... iza njih mi se osmijehuju Platon, Campanella... Dante, Petrarka, Proust, Kafka, Musil... uče me da se propusnica ka svijetu umijeća krije u nama samima...

Već dugo stojim uokvirena ramom nesigurnosti... čitam remekdjela svjetskog umijeća pisanja... pišem... korigiram... uspoređujem... mom štivu nedostaje snaga istinskog pretakanja transcendentnog u iskustveno... mudrujem nad ispisanim, pronalazim nedostatke, nesavršenstvo izričaja... ukotvljenje u lutanjima sferama nedohvatnim i meni samoj, a kamoli čitaocu...

Pitam se kako pronaći ključ kojim se otvaraju vrata iza kojih se širi mogućnost istinske poetske tvorbe... gdje ću moći baštinu umijeća pisanja osmišljavati razumljivim sintagmama svijesne spoznaje... gdje ću znati oslikavati osjećanja i djelovanja nutrine riječima koje neće oblikovati suhoparno izviješće neurofizioloških procesa... gdje ću moju kozmopolitsku svijest pretočiti u zrcaljenje anime mundi... u nekonevcionalnu i lucidnu komunikaciju sa naučenim i pročitanim... sa opservacijama i iluzijama vječnih sanjara... sa ishodištem mojih nadahnuća za poetiku nadolazećeg vremena...

Možda ću opet jednoga dana u sebi pronaći ključ za dveri iza kojih se krije duša umijeća pisanja koja će mi darovati propusnicu za objavu novo napisanog...

Možda?... za sada slijedim nadahnuće...

Dijana Jelčić



- 07:27 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 09.06.2020.

Sreće zlatne, srebrne... sreće...







Zakoračila sam u dolinu suza oplemenjena zagrljajem onih koji su me voljeli… misaono sam krenula ka zvijezdi pod kojom sam rođena, osjećanjima dotaknula snovito nebo sretne budnosti… na životnim stazama… u dalekim gradovima… u tuđini… po perivojima, trgovima ptica i cvijeća me pratio glas majke…

sreće, zlatne, srebrne, sreće… sretna sam… još uvijek čujem majčin glas u svitanjima svijesti… njena ljubav još uvijek miluje srce…
širi nutarnji Svemir… smiruje oluje… nježi želje… daruje colorit izričaju duše… sveti mjesto na kojem bivstvujem…

U mukloj tišini otkucaj srca. U kaplji sna disanje zbilje potopljene u osrčju nutrine.
Skupljah suze u kristalni suznik, skriven u utrobi sjećanja.

Ponekada se potrebno vratiti u pustinju iz koje se uzdigao prvi čovjek… osjetiti glad za žudnjama i žeđ za snovima… nestati u vatri pakla i oćutiti bol izgaranja na plamenu čežnje... buditi se na žrtveniku dana i spoznati kovitlanje misli koje zaobilaze usnulo srce… praznih misli koje se ne pretaču u osjećanja… a onda se uzdignuti u Elizej zbilje... pozdraviti Sunce... dotaknuti Mjesec...

Pričali su mi o prozi mog rođenja pod znakom punog Mjeseca… šaputali uspavanke o istini koja se ugnjezdila u bitku čuvarice hrama ljubavi… hranili su me legendom o boginji čije ime mi darovaše...

i ja sanjah njena lovišta među oblacima plavih daljina...

Dijana Jelčić


- 08:18 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.06.2020.

Jedan davni dijalog...







Apsurdnost postojanja se uvijek iznova dokazuje našom nesposobnosti da uđemo u najdublji dio sebe i da tamo na granici između sna i jave odlučimo kako ćemo živjeti. Dok pišem ove redke sjećam se Camusovih i Kafkinih apsurda, sjećam se "Stranca" i Josefa K. I jedan i drugi su utjelovljenje nade dok ih guši vrijeme u kojem žive. Umjetnost dobre literature je u tome da te prisiljava na ponovno čitanje.






Jučer, sunčana nedjelja, došetali smo do kluba u Franopanskoj. Krhotine grada rastužuju. Kupili smo buket ruža. Za ručkom pokšali odagnati tužne slike. Reci mi osmijehom izgovorili smo u isti tren... i sjetili se naših davnih razgovora o apsurdnosti zbilje. Evo jednog...





"Koliko je svjetova skriveno u beskraju, koliko li života potvrđuje ovaj naš jedini?" upitah

"Mi se uvijek nalazimo na raskrižju povijesti koja se ispred nas prostire kao dugačka cesta. Odlučujemo se i svakog trenutka krećemo u neku novu budućnost. Taj scenario naših života uistinu potsjeća na interpretaciju kvantne mehanike koja predpostavlja da postoji bezbroj svijetova u kojima se odvijaju naše različite sudbine."

"Po tome mi smo uvijek i tu i tamo. Znači li da mi možda u ovom trenu sjedimo i na nekom drugom mjestu i gledamo izlazak sunca, ili nas na nekoj plaži miluju valovi mora?"

"Što smo po tvom mišljenju ja i ti u tim svjetovima?" pogleda me smješeći se.
"Mi smo sigurno nead bili oni koji su u procesima tražili drugi dio svoga bića i možda smo sudjelovali na Platonovoj Gozbi bogova koje smo.............."
"A možda smo kao i danas bili samo promatrači koji su željeli promjeniti svijet, a nisu imali moć. Možda smo već tada bili sigurni da je ovo što vidimo samo iluzija našeg uma, a možda smo stojeći pred ogledalom prepoznavali onaj drugi dio sebe u njemu ili smo doživjeli noć svih noći kada se otvaraju vrata neba i vidjeli uistinu kako sunce i mjesec slave svoje vjenčanje. Beskonačnost kojoj težimo je upravo u strpljenju da savladamo svaku novu polovicu puta koje je ostala pred nama. Zamak, koji se nalazi u nama samima, je tu na dohvat ruke, ali još pola puta od već pređene polovice je pred nama, pa još jedna polovica od pređenog." reče on ispijajući malo konjaka.

"Spojio si Kafku i Zenona u alkemiju našeg sna. To mi se sviđa."

"Moramo samo potvrditi da je beskonačnost i vječnost u nama samima, u tom alkemijskom vjenčanju sna i jave, svjesti i podsvjesti da svatko u sebi nosi Ouroborosa, onu zmijicu koja sama sebi grize rep. Mi se obrazujemo, čitamo knjige, slijedimo obrasce u znanosti, ali ostajemo zatvoreni u svom unutarnjem ne znanju kao osobe u Leon Bloyovoj noveli. Oboružane, atlasima i rasporedima putova i voznim redom vlakova njegove osobe ne uspijevaju napustiti rodno selo. Slično je Kafka pisao o zametnutim putevima do zamka u koji ni sam nije znao uči, kao što ni Lord Dunsanyev ratnik nije nikada ušao u Carcassone." reče prisjećajući me na stare priče.


Dijana Jelčić... odomak iz neobjavljene knjige... Anatomija jednog samoubojstva...


- 10:00 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.06.2020.

Filozofiranje ni o čemu... ili...




Promatram put bijelih oblaka… trgaju sjaj plavetnila… iscrtavaju geometriju prostor- vremena… zaobljuju iluziju u arhiterkturu tek naslućenih dimenzija… doživljavam teatar sjena… volim tu igru svjetla i tmine na nebeskoj sceni… u njoj se skriva božansko nadahnuće… smisao traganja za izvorom početka… onom još nepronađenom fontanom vječnog svjetla… iz pucketavih zamaha vjetra izranja privid porinuća u jedno veliko ništa… u vrtloženje nepostojeće praznine…

Natura non facit saltus… prisjećam se prastare parafraze … osjećam njenu netočnost… uzbibanost tkiva svemira opovrgava vjerodostojnost dugo vjerovane istine…

Uranjam u sebe… u dubinu mikrosvijeta… ćutim djeljivost atoma… oslobađanje energije… kovitlanje struna… njihovo nestajanje u beskraju svijesti…

Postoji li budućnost?... u kojim sferama se krije njena nedohvatljivost?... u kojem djeliću mene se krije ona "ja" koja se rađa u sljedećem trenutku?... postoji li ona u ovome sada?... poznaje li je moja podsvjest?... naslućuju li neuroni rađanje jedne drugačije ili uvijek iste mene?...

Začudnost tog osjećanja nepoznavanja sebe u sebi budi znatiželju… poziva na traganje nutarnjim svemirom… na ispisivanje kozmologije uma… kozmogonije osjećanja…

Promatram put bijelih oblaka… njihovu promjenjivost… njihovo nestajanje i nastajanje… njihove različitosti iz trenutka u trenutak... uspoređujem njihovu bjelinu sa nevidljivim tkivom svjesnosti… sa lahorastim tkivom osjetilnosti i osjećajnosti…

pitam se… jesam li ista ona koja je počela pisati ovo štivo?...
Ne znam… ali … sunce je opet tu…

Dijana Jelčić



- 07:07 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 06.06.2020.

Blaženstvo dana...







Sokratova etika vrline poznata je i pod imenom eudajmonizam. Ovaj termin se najpribližnije prevodi našom rečju „blaženstvo“ ili „sreća“, stanje harmoničnog življenja u kome smo uskladili svoju egzistenciju sa sopstvenim potrebama, prirodnim i društvenim okruženjem.
Sreća je svrha ljudskoga života i smisao sveukupnoga ljudskog djelovanja. Težnja prema sreći i ostvarivanje sreće mjerilo su za vrijednost ljudskih čina. Pojam sreće često se proširuje i na »viša«, »duhovna« zadovoljstva.






Pod rasutim srebrom nebeskog pustolova koračaju sjene lazurne noći. Izronjene iz hrama astralne istine, utkane u habitus kristala, ogrnute rapsodijom vjetra, osmišljene uzdasima duše, oživjele ritmom srca zrcale iluzije poetične zbilje, titravo tkivo nesanice.
Omataju se kao niska poetike osjećanja oko prozaičnih misli. Na granici noći i dana, u izmaglici svitanja postaju siluete stvarnosti i nestaju u osvitu sunca. Ostaju samo sjećanja na iluminaciju kobaltne tmine, na ples zvjezdanim nebom, lutanja mliječnim stazama, mirise djetinjstva, okuse mladosti i glazbu zrelosti, na titraje eudajmonizma proživljenih godina...

Poslije svitanja bukti blaženstvo dana. S neba kapa sreća. Buja serotonin, hormon dobrog raspoloženja. Dok se dan kotrlja tračnicama vječnosti u nanosekundama se razmotava iskukičana mreža vremena. U svakom čvoriću nova slika, novi bljesak svijesti, nova preobrazba misaone opsjene u moć osjećajnosti.
U zjenici oka se bijela svjetlost prelama u spektar boja, širi osjetilnim putevima, razlijeva senzualnim kartama. Postaje vizualna istina, stvoriteljica ikona nutarnje kozmogonije…

U svetištu pamćenja se slažu titraji vremena, nezaboravni trenuci. Pod kopljima dnevne svjetlosti neumorni leptiri u sivoj tvari oplođuju cvijetove svijesti.
Umnažaju ih. Prenose viđeno, kušano, čujno, mirisno, dodirnuto u panoptikum osjetilnosti… pohranilište hedonističkih uživanja… oplemenjuju svijet u našim glavama… dokazuju snagu etičkog djelovanja.

Pod rasutim zlatom sunca, kao u snu, moć titraja vremena i eudajmonizma proživjelih godina.

Dijana Jelčić



- 07:17 - Komentari (19) - Isprintaj - #

petak, 05.06.2020.

Ostavština vremenu i ljudima...





U nestajanju s druge strane očaja, oči obasjane ljepotom dana u kojem se bude,
u prividu drevne mudosti naziru obranu istine.

Sokrat, nijekalac mitologije, Homera, Pindara, Eshila, Fidije, Perikla, Pitije i Dioniza,
protuslovljem tradiciji, on, ne- mistik, neobuzdanim nagonom sumnje preobražava svijest
u mislivo, logično, umno.
Govorili su on je demon uma, osudili ga, prevarili su se.
Bio je čovjek žudnje i strasti, predstavom ludosti je misao uzdigao u sfere slobode,
spustio u dubine podsvjesti, oslobodio od besmisla.
Zavjetom znanja je opovrgavao zablude, rapsodijom riječi oživljavao trgove,
budio znatiželju i čuđenje, skidao ljubav s neba i darovao čovjeku.

"Ljubiti znači stvarati nezaboravne misli, znači te misli pretvarati u govore koji postaju svjedoci trenutka u kojem su izgovoreni." čujem Sokratovu misao.

U vidokrugu svijesti promatrah razlijevanje fotona bijele svjetlosti,
na obzoru spoznaje zaobljavanje vremena, iluziju nedohvatne dimenzije,
zanosnu opsjenu, igrariju vječnosti.
Pokušah je zaustaviti na zaslonu percepcije, uloviti u zamku pamćenja.
Zatvorih oči, iza zcala misli, u vrtlogu imaginarije, u kaleidoskopu iluzije,
u prelamanju svjetlosti vidjeh ekliptiku Venerina sjaja, hram nutarnje tišine,
oćutih moć osjećajnog uma.

Otvorih oči. U tvojim očima isti sjaj.

Nad otokom lebdi uzani pojas oblaka, u radosti širine se crveni kugla ljepote gorućim sjajem. Nebo se igra s nama. Objavljuje ljetnu noć i dolazak budne snovitosti. Dan se slijeva u more, nestaje u dubinama bezdana dok se visinski balazam širi panoramom svjesnosti.
Svjetlost boje vjenčanice se slijeva u kalež kobaltnog beskraja. Prohujao je dan, a vrijeme, kotrljajući se prema svitanju, mjesečinom zaobljava prostor.
Omamljuje nas modrina noći. Pjesnike i mislioce vrijeme ne udaljuje od života, oni u sebi nose vječnost. Njihova ostavština je poveznica među našim svjetovima.
Kao dugin spektar. U njenoj ljepoti se kriju boje života i boje ljubavi...

Dijana Jelčić



- 08:08 - Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.06.2020.

Krajolik svijesti...






Radi se o jednom od najinteresantnijih dramskih naslova 20. stoljeća. Bez obzira na sve veću vremensku udaljenost, ova drama nam u današnjem svijetu postaje sve bližom, ne toliko zbog socijalnih problema, nego radi silnica ljudskih nadanja i stremljenja da se izvuku iz onoga u čemu se trenutno nalaze, bjegova i traženja izlaza, utapanje u vlastitim iluzijama i stvarna nemogućnost da se pobjegne igdje osim u osobnu maštu... Moć Williamsova dramskog pisma jest priča o nutarnjem egzilu, o osobnoj dramskoj napetosti.







Gutala sam štivo Tennessi Willliamsa... uživala u teatarskoj predstavi i filmu...
Pitah se odkuda dolazi ljepota, lutah zaobilaznim putevima gdje su brzine ograničene,
zaustavljah se na platformama tramvaja, tamo gdje vjetar mrsi kosu i donosi miris šljunka,
a pored mene nicahu asfaltni bulevari i metroi u kojima
nije bilo vremena za čežnju...




Kao sanjačica u tennessianskoj žudnji, na platformi želja, u viziji izmišljaja
iščekivah kraj zbrkane prošlosti. Bježah od besmislenih razgovora,
od ispraznih dijaloga, beznačajnih sintaksi nabacanih u prostor jurećeg vremena.
U ispreplitanju sjećanja i zbilje misaonost izgubljena između nekad i sad,
paradoks življenja, iz sokratovskog povratak u predsokratovsko vrijeme.
Zbog nedostatka logike, u misaonom režnju uzbuna neurona,
krik svijesti, bjeg od stegnuća umnog prostora.

Kao Blanche DuBois čeznuh za ombulusom svijeta, za mjestom cvata lovora, bunike i ljubavi.
Bez početka i kraja, pripitomljena orkanom odlazećeg dana skupljah krohtine bolnih uspomena.
Iza obzora je sijač zvijezda prebirao po strunama tišine, iza zlaćanog oblaka sjaj sutonske zvijezde
nježnom šutnjom dotaknu nutrinu.
Oćtih ispreplitanje osjeta, slijevanje izvanjeg kaosa u sklad nutarnje percepcije,
u iskustvo spoznajnog krajobraza.
Osjetih slučivanje raznolikih zbilja u čuvanje istine o svemu bivajućem.

Nestajanjem granice dosadašnjih spoznaja, pucaju niti ustaljenog razmišljanja,
svjestlost ubija tminu, gube se sjene, hermenaut tumači vrijeme,
proustovski oživljava tjelesnost, uvodi me u kozmološko trajanje.
Razumjevam neizrečenost, zapažam važnost tišine,
ćutim njenu moć, njeno sućutno uranjanje
u osjećajni kolorit.

Dijana Jelčić


- 08:28 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 03.06.2020.

Zameteni tragovi djetinjstva...









''Mislimo da bajka i igra pripadaju djetinjstvu: mi kratkovidni! Kao da bismo u bilo kojoj životnoj dobi mogli živjeti bez bajke i igre! Doduše, mi to nazivamo i osjećamo drukčije, ali upravo to govori da je posrijedi isto - jer i dijete svoju igru osjeća kao rad, a bajku kao svoju istinu....''
Friedrich Nietzsche






Mi djeca vremena, igrajući se zaustavismo pred ispovjedaonicom nutrine. Izmješali se trenuci prošlosti i zbilje, oćutili smo razlomljenost sjećanja, vidjeli obrise neostvarenih snova. Bojali smo se, u snovima je sva naša bol počivala...

Jesmo li griješili?
Jesmo, prošli smo križni put bez težine križa, nismo bili kamenovani jer je oprost titrao u davno izgovorenoj istini. Bezgriješnost je utopija.
Dotaknuli smo obod nevidljive kružnice, osjetili sklad prostora. Vrijeme je bilo nebitno. Jednostavno smo postojali... vratili smo se snovima... osjetli kako postojimo još uvijek u fotografijama ...

Crno bijele fotografije, mladost utkana u viziju sutona, u večeri bistrih voda i postojanje u snu.
Prilazio si mi bestjelesan, ovijen aurom prisnosti, osjetih budnost mene u meni.
Zatitrali su zameteni tragovi djetinjstva, igre svjetlosti i sjena, krhotine tmine
ubrizgane u ljepotu krajobraza uspomene.

Oćutih radost sjećanja, zgusnuće godina u kap Mnemozine,
u poeziju vremena, u moć sadašnjeg trenutka.

Nježna je točnost pamćenja!

Na tvom licu se zrcalilo sunce. U dubini tvog pogleda oćutih bdijenje dobrote, u dubini sebe ključanje bezimenog osjećanja, u vrtlogu trenutka uskovitlanost tišine, bezbroj neizgovorenih pitanja i niti jedan odgovor.
Bilo je nevažno. Drevni san se ostvarivao zbiljom.
Ti si bio tu i to je bilo dobro.
U svetosti bezimenog osjećanja osjetih snagu suočavanja sa tajnom. U njenoj nagosti vidjeh sebe smanjenu do planetarnih fikcija, sebe titrajuću strunu u irisu tvojih očiju.

Pružio si mi šoljicu prvojutarnje kave... u sjaju svitanja vidjeh godinama zametene tragove djetinjstva... .

Dijana Jelčić



- 09:00 - Komentari (36) - Isprintaj - #

utorak, 02.06.2020.

Prevara ljepote...






Promatram misaonu brazdu na tvom čelu… iza spuštenih trepavica se kriju oči boje snova… izraz tvog lica mi odaje duboku mislenost koju pretačeš u osjećanja… oko usana titra osmijeh… šutim… ne želim razbiti aureolu spokoja koja se ovija oko tebe… o čemu li razmišljaš?... znatiželjna sam… ljubomorna na tišinu koja s tobom dijeli ovaj trenutak mira… otvaraš oči… u tvom pogledu iskri tajna… volim odgonetati rebuse tvoga muka… osjećam da se u njemu krije znamenitost nečeg lijepog…

Nakon što je Dorian Gray poželio vječnu ljepotu, slika je postala ogledalo njegove duše… govoriš tiho… govoriš glasom koji me omamljuje kao crno vino…
Misliš li na roman ili razmišljaš o umjeću slikarstva?... pitam skoro bezglasno…
Slika zrcali bitak bića… slikarev uradak je alegorija istinske stvarnosti… a laž se krije u vanjskoj ljepoti…

Slika stari, Dorian ostaje fizički mlad… duša sazrijeva u nutrini, a tijelo živi iluziju neprolaznosti… cijeli roman je ispreplitanje trojstva koje u nama stoluje… naše želje, naša nadanja i naša fizika…





Bojiš li se starenja?... pitam nesigurna promatrajući na zidu tvoj portret iz diplomske predstave… čekanje na Godota...

Ne, samo sam razmišljao o tankoćutnim osjećajima autora knjige… govoriš hvatajući moj pogled na slici tvoga lika iz mladosti…

U svima nama živi buntovnik bez razloga… svi smo mi satkani od istih struna… u nama se smjenjuju konsonance i disonance htijenja… ali svjesni konačnosti naših tijela u beskonačnosti vremena mi živimo trenutak kao da sljedeći neće doći… u nama, za razliku od Doriana Greya, uporedo stare i duša i tijelo… a kojom brzinom taj proces postaje vidljiv ovisi o tajnovitom kodu našeg genoma… i fenomenologiji uma…

Otkud izniču naše misli… gdje ostavljaju svoje tragove… gdje nestaju?

U sjećanjima na prohujalo vrijeme… u rečenicama iznjedrenim iz vrtloga riječi i slovkanja bezimenih osjećanja… nekada utješnih… ponekad izgladnjelih… često uzburkanih u dubini životnog oceana…

Umro je tvoj brat... uranjam u dubinu tvog pogleda… u krošnju razgranatih staza tvoje duše… u virtualnu džunglu neprohodnih puteva ka srži istine… prisjeća me na orguljanje dubokog basa… miješa se s cvrkutom ptica u krošnji tek prolistalih lipa ...

Ne dozvoljavam zabludi o postojanju izvorišta vječne mladosti obmanu… govoriš tiho skrivajući bol... i šapućeš stihove davne pjesme o poeziji suza...

Od mene samo sjecanje ti osta
i jedna rijeka za ljubavi što vapi
i nešto malo izmrvljena bola
i čudna, čudna poezija kapi.

Da ja sam umro i više me nema
na mome grobu tek trubadur piše
u tvojoj kosi tuga vjetra spava
i čudna, čudna poezija kiše... a smrt je prevara ljepote... ostavlja za sobom ozrcaljenu sliku Doriana Greya...

Tvoj brat je bio lijep čovjek... nije koračao malen ispod zvijezda...
Cijeli život je slijedio Šimićev stih... zato je na svom koncu mjesto u prah prešao sav u zvijezde...

Dijana Jelčić



- 07:17 - Komentari (17) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.06.2020.

Magija vremena...





Tisućljeća… godine… mjeseci, dani... sati... minute… trenuci…rijeka nevračanka prepuna poezije kapi... vrijeme ne možemo dotaknuti, vidjeti, čuti niti omirisati. Ono je tu i nije tu, ono je moje, tvoje i njegovo i njeno... nije zajedničko kao što ni prostor nije naš nego samo moj ili tvoj.

Što je uistinu vrijeme?
Vrijeme je ono što vidimo na satu šaleći se je rekao Einstein, otac vremena kao dimenzije.

Stoji li vrijeme u uspomenama?… čeka li na naše povratke u trenutke ljepote?... bdije li u hramu na hridi oceana snova?...
Nemilosrdno ga pretačemo u riječi… rečenice… slijevamo u misli… trgujemo njime… prodajemo ga za šaku kovanica…

Poznaje li srce lice vremena… osjeća li duša njegov nezaustavljivi ples stazama sudbine… kroje li suđenice njegove odore?...

Nijemi ples njegovih nevidljivih ćelija budi osjećaj sigurnosti u meni i ja se tada sjetim želje koju mi je, dok sam bila dijete šaputala majka prije spavanja.

Želim ti vrijeme,
Želim ti sve vrline svijeta.
Želim ti ono što mnogi nemaju,
Želim ti vrijeme veselja i sreće,
vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli,
želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati.
Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati
nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćeš gubiti,
nego vrijeme koje ćeš imati u izobilju za čuđenje i povjerenje
i u kojem nikada nećeš morati gledati na sat,
vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja.
Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati,
vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe i u svakom danu i svakom satu
osjećati sreću i vrijeme u kojem ćeš drugima opraštati.
Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.

Magija vremena me još uvijek omamljuje… budi znatiželju… rađa čuđenje… ispisah bezbroj riječi… pokušah opisati poetičnu magiju trajanja na njegovim vratima... .

Odakle dolazi vrijeme?... kamo nestaje?... iza vrata vremena u prošlosti stoluje nepromjenjivost... ispred vrata u budućnosti bezbroj mogućnosti.

Promatram bljesak odlazečeg sunca… osjećam tankoćutan nemir… pjenušavu uzburkanost u krvotoku… osluškujem zvon zvona sa tornja crkve... vidim nas u viziji oltara vječnosti… u tajanstvenoj Platoniji… u bezvremenom prostoru odsanjane iluzije…

Još uvijek me opija nemogućnost osjećanja dimenzije prostor- vrijeme… tek na tren je pronađem u Picassovim gospođicama iz Avignona...a onda se ozrcali u ljubičastom snu odasanjanom tamo gdje se grle nebo, more i Neretva…

Pisala sam priču o umijeću vremena… izmaštala nemoguću mogućnost u ljubavi... nazvah je quintom esencijom postojanja... petom dimenzijom trajanja... petim, samo našim godišnjim dobom...

Rijeka nevraćanka odnosi lijepe trenutke u galeriju sjećanja… ušće smaragdne rijeke širi horizont…

zrcali magiju vremena.

Dijana Jelčić



- 09:09 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>