Ispisano nebo...
U sumračju, na granici dana i noći, se često događaju neobjašnjive magije… ples svjetla i tmine… dohvatljive iluzije igraju svoju predstavu na sceni povečerja… nebo je još uvijek svilenkasto modro, a zvijezde bude znatiželju… ono neopisivo osjećanje iščekivanja… buđenje astralne svijesti… osmišljavanje kozmogonije… neizrecive porive za pustolovinom u nedohvatnim daljinama svemira… lutanjima bespućem nebeskog oceana… poziv na odiseju sjećanjima… nedodirljivost vječnosti postaje zaslon na kojem blješte legende… dolaze i odlaze božanstva… pjevaju sirene…
Nedeskriptivnost tog čuvstva se pretače u izmišljaj slikovitosti… nebesko svodovlje postaje igraonica ushita… sinopsis uzvišenih ideala… oči neba u svojim zjenicama skrivaju trenuke umiranja i rađanja ljepote… svjedočanstvo nedokazivosti početka…
U razvalini misaonosti oćutih lahor smiraja… pokušah zaustaviti bujicu besmisla, dotaknuti Mjesec, odlutati na prapočetak, nestati u kaosu… nisam uspjela…
iz podsvjesti se širila hladnoća… nisam se usudila dotaknuti lednicu uspomena… otvoriti škrinju prohujalih trenutaka, vremena bez mirisa, zvuka, boja i okusa… preveliku prazninu netalasajuće osrednjosti u kojoj sam se gušila…
tek jedna lijepa iluzija je lebdjela skrivenom kutku izmišljaja…silueta nedosanjanog sna…
kao Pygmalionova statua Galate pomislih…imaginacija žudnje se udaljavala… krenuh za njom… kao u Ovidijevim metamorfozama prošaputah molitvu boginji… iz njemosti trenutka je izronio uzdah… vizija se prelamala u stvarnost…
Vidjeh te… lahor je razmrsio čvor misli u niti osjećanja… zatalasao mrtvilo prostora… pokrenuo vrijeme… izašao si iz imaginacije... kao u legendi, samosanjajuće proročanstvo se ispunilo…
Dok sjedimo na obronku dana nebo nam se klanja svojom tajanstvenošču… smiješi titrajima zvijezda… ispisuje pasionsku igru pravremena…
Tada povjerujem u teoriju o našem zrcaljenju u Svemiru… vidim nas i tu i tamo… naše ovo i onostrane stvarnosti… vizija ne traje dugo… ali snažna je… ostaje kao odraz u ovome ovdje i ovome sada…
Dijana Jelčić
|
