Zameteni tragovi djetinjstva...
''Mislimo da bajka i igra pripadaju djetinjstvu: mi kratkovidni! Kao da bismo u bilo kojoj životnoj dobi mogli živjeti bez bajke i igre! Doduše, mi to nazivamo i osjećamo drukčije, ali upravo to govori da je posrijedi isto - jer i dijete svoju igru osjeća kao rad, a bajku kao svoju istinu....''
Friedrich Nietzsche
Mi djeca vremena, igrajući se zaustavismo pred ispovjedaonicom nutrine. Izmješali se trenuci prošlosti i zbilje, oćutili smo razlomljenost sjećanja, vidjeli obrise neostvarenih snova. Bojali smo se, u snovima je sva naša bol počivala...
Jesmo li griješili?
Jesmo, prošli smo križni put bez težine križa, nismo bili kamenovani jer je oprost titrao u davno izgovorenoj istini. Bezgriješnost je utopija.
Dotaknuli smo obod nevidljive kružnice, osjetili sklad prostora. Vrijeme je bilo nebitno. Jednostavno smo postojali... vratili smo se snovima... osjetli kako postojimo još uvijek u fotografijama ...
Crno bijele fotografije, mladost utkana u viziju sutona, u večeri bistrih voda i postojanje u snu.
Prilazio si mi bestjelesan, ovijen aurom prisnosti, osjetih budnost mene u meni.
Zatitrali su zameteni tragovi djetinjstva, igre svjetlosti i sjena, krhotine tmine
ubrizgane u ljepotu krajobraza uspomene.
Oćutih radost sjećanja, zgusnuće godina u kap Mnemozine,
u poeziju vremena, u moć sadašnjeg trenutka.
Nježna je točnost pamćenja!
Na tvom licu se zrcalilo sunce. U dubini tvog pogleda oćutih bdijenje dobrote, u dubini sebe ključanje bezimenog osjećanja, u vrtlogu trenutka uskovitlanost tišine, bezbroj neizgovorenih pitanja i niti jedan odgovor.
Bilo je nevažno. Drevni san se ostvarivao zbiljom.
Ti si bio tu i to je bilo dobro.
U svetosti bezimenog osjećanja osjetih snagu suočavanja sa tajnom. U njenoj nagosti vidjeh sebe smanjenu do planetarnih fikcija, sebe titrajuću strunu u irisu tvojih očiju.
Pružio si mi šoljicu prvojutarnje kave... u sjaju svitanja vidjeh godinama zametene tragove djetinjstva... .
Dijana Jelčić
|
