Marketing
Magija vremena...
Tisućljeća… godine… mjeseci, dani... sati... minute… trenuci…rijeka nevračanka prepuna poezije kapi... vrijeme ne možemo dotaknuti, vidjeti, čuti niti omirisati. Ono je tu i nije tu, ono je moje, tvoje i njegovo i njeno... nije zajedničko kao što ni prostor nije naš nego samo moj ili tvoj.
Što je uistinu vrijeme?
Vrijeme je ono što vidimo na satu šaleći se je rekao Einstein, otac vremena kao dimenzije.
Stoji li vrijeme u uspomenama?… čeka li na naše povratke u trenutke ljepote?... bdije li u hramu na hridi oceana snova?...
Nemilosrdno ga pretačemo u riječi… rečenice… slijevamo u misli… trgujemo njime… prodajemo ga za šaku kovanica…
Poznaje li srce lice vremena… osjeća li duša njegov nezaustavljivi ples stazama sudbine… kroje li suđenice njegove odore?...
Nijemi ples njegovih nevidljivih ćelija budi osjećaj sigurnosti u meni i ja se tada sjetim želje koju mi je, dok sam bila dijete šaputala majka prije spavanja.
Želim ti vrijeme,
Želim ti sve vrline svijeta.
Želim ti ono što mnogi nemaju,
Želim ti vrijeme veselja i sreće,
vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli,
želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati.
Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati
nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćeš gubiti,
nego vrijeme koje ćeš imati u izobilju za čuđenje i povjerenje
i u kojem nikada nećeš morati gledati na sat,
vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja.
Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati,
vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe i u svakom danu i svakom satu
osjećati sreću i vrijeme u kojem ćeš drugima opraštati.
Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.
Magija vremena me još uvijek omamljuje… budi znatiželju… rađa čuđenje… ispisah bezbroj riječi… pokušah opisati poetičnu magiju trajanja na njegovim vratima... .
Odakle dolazi vrijeme?... kamo nestaje?... iza vrata vremena u prošlosti stoluje nepromjenjivost... ispred vrata u budućnosti bezbroj mogućnosti.
Promatram bljesak odlazečeg sunca… osjećam tankoćutan nemir… pjenušavu uzburkanost u krvotoku… osluškujem zvon zvona sa tornja crkve... vidim nas u viziji oltara vječnosti… u tajanstvenoj Platoniji… u bezvremenom prostoru odsanjane iluzije…
Još uvijek me opija nemogućnost osjećanja dimenzije prostor- vrijeme… tek na tren je pronađem u Picassovim gospođicama iz Avignona...a onda se ozrcali u ljubičastom snu odasanjanom tamo gdje se grle nebo, more i Neretva…
Pisala sam priču o umijeću vremena… izmaštala nemoguću mogućnost u ljubavi... nazvah je quintom esencijom postojanja... petom dimenzijom trajanja... petim, samo našim godišnjim dobom...
Rijeka nevraćanka odnosi lijepe trenutke u galeriju sjećanja… ušće smaragdne rijeke širi horizont…
zrcali magiju vremena.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 01.06.2020. u 09:09 sati.