Marketing
Pred ljetni solsticij...
Sjećanje na prijateljicu...
Mikrokozmos je svijet pun nebrojenih iznenađenja, svijet u kojem se događaji odvijaju bez nekog objašnjivog razloga, svijet u kojem jedna čestica u isto vrijeme može biti na dva različita mjesta, ona može biti točkica, val i titrajuća struna. Svaki djelić toga svijeta postoji od samog početka univerzuma. Prije nego se spustio u cvijet možda je bio u zubu nekog dinosaurusa, u plavoj kosi Marilyn Monroe, u kljunu galeba Jonathana, u zrnu pjeska pješčane oluje nad Saharom ili u listu s kojim se vjetar igra...
Možda?
Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
Tin Ujević
Mikrokozmos je svijet pun nebrojenih iznenađenja, svijet u kojem se događaji odvijaju bez nekog objašnjivog razloga, svijet u kojem jedna čestica u isto vrijeme može biti na dva različita mjesta, ona može biti točkica, val i titrajuća struna. Svaki djelić toga svijeta postoji od samog početka univerzuma. Prije nego se spustio u cvijet možda je bio u zubu nekog dinosaurusa, u plavoj kosi Marilyn Monroe, u kljunu galeba Jonathana, u zrnu pjeska pješčane oluje nad Saharom ili u listu s kojim se vjetar igra...
Možda?
Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
Tin Ujević
Noć je mirisala na tugu. Misli se kovitlale dinamikom uspomena, postajale živuća materija koja je gušila osjećanja. Slike se vrtložile zbrkanim redosljedom, nisam ih mogla kontrolirati. Bol je nadvladala sva druga ćuvstva. Vidjela sam je kako stoji u ružičnjaku njihove vile.
"Oslušni malo, mjesec je ljupka žena, samotna žena, izgubljena u srebrenoj odjeći, izgubljena u srebrenom haljetku cirkuske jahačice. Oslušni malo, vjetar ti priča baladu o izgubljenom vremenu i potsjeća te da je stranac nova utvara koja te sputava u buđenju." pokušala sam je jezikom Sandberga probuditi
Bio je maj. Tada sam je posljednji put vidjela živu.
U dvorcu opasanom ružama i strahom jedna žena sniva o ljubavi, a ljubav, boginja njenog sna, oblači crnu haljinu i umjesto bijelog princa ljubi jutrima njene usne. Žena ustaje iz kreveta i gleda kroz prozor. Tamo iza ove, trnovitom ljepotom opasane, stvarnosti čekaju avanture i veliki doživljaji. I žena gleda kako iza ove maglovite ljepote izlazi sunce, ali opasana zlatnim okovima ona ne može učiniti korak. Svako jutro skida vjenčanu haljinu satkanu od zvjezdane prašine i oblači skupocjene halje kupljene zlatom za koje je prodala svoj san. U tim trenutcima Migrena pobjeđuje Fortunu, ljubav se skriva u mirisima noći, a žena stoji pred ogledalom i na svom licu broji prošle godine.
Njena je duša igračka vjetra, utkana u spektar nepostojećih boja, uzdrhtala kao listak nebeskog cvijeta, snažna kao kobalt noći, nježna kao purpur jutrenja. Utihnula je elegija, prestalo je žalovanje, ugasila se svijeća na oltaru tvog vremena. Iznad humka se otvaraju dveri Elizejskih perivoja. Bijela golubica sa ružom u kljunu je poletjela u vječnost, uzdigla se iznad zemaljske boli, preletjela rijeku zaborava, odletjela u krošnju svevremena.
Leti dušo, za let si stvorena... u vjetru je titrala dobrodošlica.
Suza utkana u sjećanje iskri sliku oproštaja. Godinama smo bile nerazdvojne. Ti nisi bila cvijet bez korijena. Ostala je uspomena na zaslonu pamćenja, tvoj lik, buket ruža i tvoje pismo...
"Ništa do suza nije bio moj ljek i ništa do boli moj život. Ovo tiho umiranje traje predugo da bih mogla preživjeti ovaj dan smrti. Kada sunce krene na počinak zagrlit ću njegov zadnji sjaj i poletjeti s njim u vječni san. Danas čujem simfoniju neba, dok jahači apokalipse oplakuju svoj grijeh. Pozaune trube moj mrtvački ples.
Oprosti mi što odlazim bez pozdrava, neka te ove ruže potsjete da sam to ipak ja."
1997 godine, u noći ljetnog solsticija počinila je samoubojstvo ... a ja tada napisah
anatomija jednog samoubistva
anatomija jednog samoubistva
Dijana Jelčić
Post je objavljen 20.06.2020. u 08:08 sati.