Tiha, boginja sreće...
Žalosna je istina da se čovjekov život zbiljski sastoji od sklopa nepomirljivih suprotnosti – dana i noći, rođenja i smrti, sreće i nesreće, dobra i zla. Mi čak nismo ni sigurni da će jedna prevagnuti nad drugom, da će dobro nadvladati zlo, a radost suzbiti patnju...
Carl Gustav Jung
Razmišljam o ovoj psihoanalitičkoj misli... „žalosnoj istini“... opsjedaju li te nepomirljive suprotnosti život?... nosimo li ih u sebi?... jesu li one utjelovljene u arhetipovima... u kolektivno nesvjesno u nama?... vode li anđeo i demon uistinu beskonačni rat na bojišnici svijesti?...
Već sama pomisao na taj sukob nutarnjih svjetova zaustavlja dah... opterećuje samospoznaju... pokušavam disati riječima... snagom dišnice dohvatiti tu igru suprotnosti... i izgovarati riječi ritmom udaha i izdaha...
Pišem... iz kolopleta riječi izranjaju misli o meni i svijetu u kojem živim... jedna riječ lovi drugu... plešu po zaslonu računala... pred očima titraju osjećanja... vidljiva su... ali nedodirljiva... neuhvatljiva... svijest pokušava zarobiti riječi u zamku ovog osvrta... podsvijest ispaljuje rafale neopisivosti zatomljenih suprotnosti... zaustavlja slijed misli... trga sintagme... nameće mi drugačiji ritam disanja... pokušavam misaono uroniti u podsvjesnu prazninu... upoznati je... probuditi je... darovati joj smisao... nazvati je imenom... oduzeti joj moć...
Zaustavljam misao pitanjima... postoji li sudbina?... je li potrebno tumarati koridorima nutarnje tmine... buditi usnulog Kerbera na vratima spoznaje?... dozvoliti mu da uskovitla suprotnosti u nepotreban duel?... odustajem...
nemoćna u ovoj svjetskoj boli vraćam se sanjarijama... pronalazim riječi utjehe za sebe, a možda i za sve supatnike u ovom vremenu svjetskog užasa...
Tiha, boginja sreće je raširila svoje tkanje nad ovim jutrenjem… izronjena iz konstelacije zvijezda nad trenutkom rađanja... ona nevidljiva, sjetna, ponekad nemilosrdna, češće milosrdna širi svoje dlanove… osjećam njeno bdijenje… njenu nedokazivu postojanost u životu… u hazardeskim nagonima i intuitivnim nastojanjima… dolutala iz legende… utkana u bajke i priče… suđenica i braniteljica… lepršava u svojoj nepromjenjivosti… stvarna u svojoj neopisivosti… vidim je sa atributima njene snage u rukama… sa krmom, kuglom i rogom izobilja… znakovljem usmjerenosti, prevrtljivosti i darivanja sreće…
Ćutim je u mirisu svitanja… u sjaju zenita… u ljepoti sunoćavanja…
Pa ako je Weltschmerz jedan od glavnih i najpopularnijih pojmova vremena romantizma, on je zapravo vrlo stara pojava, naglašeni pesimizam u književnosti, filozofiji ili životu uopće, izraz pojedinca ugrožena i izmučena nepodnošljivim događajima u trenutku raspada normi i vrijednosti...
Titra Tiha, milosnica nad stoljećima, nad ponavljajućim stanjem svjetske boli i u onima koji osjete njenu moć pobjeđuje demona na bojišnjici nutrine...
Svjesni svoje nemoći jer ne možemo mijenjati svijet, osjetimo... sreća je u nama, darujmo joj moć...
Dijana Jelčić
|
