Zadarski muzej stakla...
Bili smo u muzeju. Susreli smo mog prijatelja iz gimnazije, kustosa Ivu Fadića... rekao nam je...
- Nigdje ništa slično na svijetu ne postoji. Da, na cijelom svijetu. Imamo čudesne stvari. Sve ovo bio je dio života i dio smrti. Čuvamo to, kao što su pokojnici u grobu „čuvali“ predmete koji će im trebati kada „prijeđu na onu stranu rijeke“. Žene nisu zaboravljale „ponijeti“ cijeli kozmetički pribor. A ni nakit...
Iz zagrljaja duše i materije se porađalo staklo, gledali smo bljesak povjesti, sjaj iskopina pronađenog blaga,
pehare sa mirisom nekatara, cocone sa mirisom parfema.
Zadar je sanjao ljepotu.
Oduvjek.
Pod staklenom piramidom, u radionici šutljivih ućitelja smo šaputali.
Dianina duša u tebi je kao svjetlost, a svijetlost ne poznaje satove.
prelama se u zjeni tvoga pogleda.
Prolaznost naših dana i noći moru i hridinama ne znači ništa...
Ali i geofizika ima dušu i vrijeme će jednoga dana stati,
onoga dana kada ti kristalima prohujalog vremena budem kitio kosu...
Apsurdnost vremena, uskrsnuće urni davno zaboravljenih u podzemlju vječnosti,
pepeo prepun tajni, helixi bez nasljednika iznjedreni iz praha.
Slijed godina, titraji kristala zaustavljeni, zaobljeni, kvadrirani,
siluete prošlosti uranjaju u vizualni režanj, izazivaju znatiželju,
divljenje, titraje neurona, umrežavanje u pamćenje.
U lahoru zbilje raskrinkana tajna puhača, misterij udaha i izdaha,
govor stvaraoca umjetnina, drhtaje u mišićima grla, zov umijeća šutljivih učtelja
utkanog u kod, u prah, u vrtlog svevremene zavojnice
otišlih i dolazećih šaptača kristalnih istina.
Dijana Jelčić
|