Krajolik svijesti...
Radi se o jednom od najinteresantnijih dramskih naslova 20. stoljeća. Bez obzira na sve veću vremensku udaljenost, ova drama nam u današnjem svijetu postaje sve bližom, ne toliko zbog socijalnih problema, nego radi silnica ljudskih nadanja i stremljenja da se izvuku iz onoga u čemu se trenutno nalaze, bjegova i traženja izlaza, utapanje u vlastitim iluzijama i stvarna nemogućnost da se pobjegne igdje osim u osobnu maštu... Moć Williamsova dramskog pisma jest priča o nutarnjem egzilu, o osobnoj dramskoj napetosti.
Gutala sam štivo Tennessi Willliamsa... uživala u teatarskoj predstavi i filmu...
Pitah se odkuda dolazi ljepota, lutah zaobilaznim putevima gdje su brzine ograničene,
zaustavljah se na platformama tramvaja, tamo gdje vjetar mrsi kosu i donosi miris šljunka,
a pored mene nicahu asfaltni bulevari i metroi u kojima
nije bilo vremena za čežnju...
Kao sanjačica u tennessianskoj žudnji, na platformi želja, u viziji izmišljaja
iščekivah kraj zbrkane prošlosti. Bježah od besmislenih razgovora,
od ispraznih dijaloga, beznačajnih sintaksi nabacanih u prostor jurećeg vremena.
U ispreplitanju sjećanja i zbilje misaonost izgubljena između nekad i sad,
paradoks življenja, iz sokratovskog povratak u predsokratovsko vrijeme.
Zbog nedostatka logike, u misaonom režnju uzbuna neurona,
krik svijesti, bjeg od stegnuća umnog prostora.
Kao Blanche DuBois čeznuh za ombulusom svijeta, za mjestom cvata lovora, bunike i ljubavi.
Bez početka i kraja, pripitomljena orkanom odlazećeg dana skupljah krohtine bolnih uspomena.
Iza obzora je sijač zvijezda prebirao po strunama tišine, iza zlaćanog oblaka sjaj sutonske zvijezde
nježnom šutnjom dotaknu nutrinu.
Oćtih ispreplitanje osjeta, slijevanje izvanjeg kaosa u sklad nutarnje percepcije,
u iskustvo spoznajnog krajobraza.
Osjetih slučivanje raznolikih zbilja u čuvanje istine o svemu bivajućem.
Nestajanjem granice dosadašnjih spoznaja, pucaju niti ustaljenog razmišljanja,
svjestlost ubija tminu, gube se sjene, hermenaut tumači vrijeme,
proustovski oživljava tjelesnost, uvodi me u kozmološko trajanje.
Razumjevam neizrečenost, zapažam važnost tišine,
ćutim njenu moć, njeno sućutno uranjanje
u osjećajni kolorit.
Dijana Jelčić
|
