Reci mi osmijehom...
U plavičastom sutonu smo slušali tišinu. Neopisivo osjećanje ljepote i nutarnjeg mira. Nirvana trenutka. uskovitlava uspomene. I tvoje i moje. razbijali smo tišinu kazujući prošlost. I tvoju i moju.
Na vjetrometrini tuge su umirali pupoljci ruža, shrvani vihorom vremena. Srca su pokušavala održati zajednički ritam, ali u disonancama nije bilo razmaka da ostvare suzvučje čežnji. Nalet oluje je razbio kalež vjerovanja, tajna se izgubila između snijega i zvijezda.
Apsurdnost stvarnosti se ogledala u predvorju dana. Rasprsnuće prošlosti utkano u privid Dalieve slike.
Vjeruj mi, nikada ne dolazim sa željom da uronim u perivoj tvojih snova. Samo ponekad poželim da me dotakne prah tvoga svemira i da ja, dijete sa asfalta, osjetim ljepotu doline zelene rijeke i čujem tišinu. Ti stojiš na obzorju svakog trenutka, stojiš na rtu dobre nade, na hridi pored mjesečeva hrama i sjedinjuješ noć i dan zagrljajem ljubičastih sutona i kristalnih svitanja. Pozivaš me u čun. Vodiš kroz rukavce zelene rijeke do izvora da osjetim moć trenutka prije nego postane vrijeme, prije nego se sljubi sa kopljima dnevne svjetlosti i nestane u beskraju kamenih gradova, u onim utvrdama gdje ga, na sajmu taština, prodaju za šaku kovanica.
Nikada ne dolazim da bih krala plodove začarane šume tvoga bića, nego da vidim rađanje sunca. Srce ulovljeno u zamke svjetlosti otvara okna i dozvoljava mirisu tisućljetnih cvjetova da ga omame trenutkom buđenja.
Mladi dan se budi. Na tvom dlanu kristalna kocka vedrine. Raspršena osjećanja se skupiše u ognjilo trenutka. Događa se dugo željena lucida intervallla. Osjetih istinu utkanu u vrijeme čekanja. Želje dugo zatomljene u prividima uskovitlaše žudnju i najaviše slavlje osjetilima.
Previše nepotrebnih riječi, a ni jedna ne zrcali iskonski osjećaj. Bježali smo od velikih riječi, rastuživale su nas,
griješili smo, razotkrivajući se sebi dosezali pomilovanje. Na dnu kaleža hostija oprosta, Joyceovo bogojavljanje,
oslobađanje od utega prošlosti.
“Povijest, rekao je Stephen Dedalus, je mora iz koje se pokušavam probuditi.”
U sjeni tvoga osmijeha zaboravljam jučer, ne želim sutra, živim trenutak, osjećam ga, postojim.
Da, reci mi osmijehom.
Dijana Jelčić
|
